Nik Titanik je odlučio. Trideset godina svoga rada obilježit će 16. rujna izložbom »Mi Hrvati«. Naslov i ne može biti nego takav kad ovaj karikaturist već 30 godina svakodnevno bilježi sve anomalije našega društva svjedočeći, na stranicama novina, slikom i riječju kakva nam je stvarnost koju smo kreirali.

Jest, humorno je, ali taman tako da se ima zašto čitatelj zamisliti. Malo tko pozna Hrvate tako i toliko kao Nik Titanik. Trideset godina nije malo.

– A opet, ne izgledate tako staro. Kad ste uopće počeli – pitamo za početak.

– Ha, rano – smije se on.

Kaže, ove godine slavi 30 godina karijere i 50 godina života, taman da računica kada je počeo i ne bude teška. Trideset godina karijere Nika Titanika, odnosno Nikole Plečka koji je zapravo što!?

– Kroničar hrvatske gluposti – na to će Nik.

Teškog se posla, bome, uhvatio. »Najgoreg«, ne dvoji Nik.

– Nisam ja to svjesno birao, već me podsvjesno u to tjeralo. Komotno mogu reći da je ova izložba nastajala 30 godina. Nastajala je toliko jer zadnjih 30 godina svi mi živimo, hvala Bogu, u modernoj i neovisnoj, razvijenoj Hrvatskoj, svi znamo što nam se sve događalo u ovih 30 godina i vjerojatno je mene sve to podsvjesno tjeralo put ovakve karijere da bi mi bila svojevrsna terapija. To vam je k’o dr. Jekyll i mr. Hyde, s jedne strane je karikaturist, a s druge građanin. Pa karikaturist karikaturama liječi građanina da ne poludi totalno – objašnjava Nik.

Ako je tako, što onda radi građanin karikaturistu?

– Ha, ha! Građanin ide na sud – smije se Nik.

Dobrodošla kritika

Na sreću, nije tih uvrijeđenih likova iz karikatura sklonih sudovanju bilo puno u ovih 30 godina. I sam Nik će reći da ih je očekivao više.

– Čini se da naši političari, koliko god izgledaju neinteligentno i nesposobno, ipak nisu svi takvi, pogotovo ovi koji su na vlasti. Možda griješim, ali utvaram si da znaju kolika je vrijednost karikature, odnosno koliko im je prisutnost javne kritike njihova rada dobrodošla. Možda ne za njihovu taštinu, ali barem da se mogu opravdati u Bruxellesu i svjedočiti koliki su demokrati kad je kod nas sve dozvoljeno, pa čak i to da jedan opskurni karikaturist pljuje po političarima, i to svakodnevno – veli Nik.

Pomalo čudi to pomanjkanje želje, ako već nije u njih i posvemašnjeg susprezanja, da se eliminira karikaturist kad ih je već ostalo tako malo što išta objavljuju. Davna su to već vremena te 80-e, 70-e, 60-e godine prošlog stoljeća, to doba koje, kako kaže Nik, njegove starije kolege u Hrvatskom društvu karikaturista zovu zlatnim dobom karikature.

– Zlatno doba, ali činjenica je da tada nije bila demokracija. Nije se moglo objavljivati sve što se htjelo, što ja u krajnjoj liniji i mogu – kazuje Nik.

Doduše, pamti on turbulentne 90-e kada je došla demokracija i kada je, kako kaže, na svojoj koži, karijeri, novčaniku i egu istrpio kojekakve napade, udare, otkaze u nekim listovima u kojima je radio, a sve zbog karikatura.

– Bit će da smo se tek učili demokraciji – velimo.

– Učili smo se. Bilo je i takvo vrijeme. Nije se moglo puno demokracije ni očekivati – slaže se Nik.

Nik Titanik i karikatura našeg Davora Kovačevića, Foto: Davor Kovačević

Gen za crtanje

Doći ćemo mi do toga gdje je on to bio ‘91. i ‘95., ali ajmo prvo riješiti što je to on radio u vrtiću, jer tu priča o talentu počinje. Od koga baštini taj gen za crtanje?

– Pokojni otac bio je slikar, samouk slikar. On je imao taj crtački talent, dar, čak je i portretne karikature crtao u svoje doba. Ali, više ga je vuklo slikarstvo, tako da je crtao svoje zagorske brege i u tome stvarno uživao. Od njega sam to povukao – priča Nik.

Zahvaljujući ocu ostali su sačuvani i ti prvi crteži koje je Nik nacrtao s tri godine.

– Bili su to crteži Formule 1. Ja sam generacija koja je uživo gledala kako je Niki Lauda stradao na stazi. Mene su formule fascinirale – priznaje Nik.

Trogodišnjak raste, uči čitati, ide u školu i baš kao i svi koji su odrastali u 80-ima »inficira« se stripovima.

– Zanimljivo je iz današnje perspektive to da stripovi nisu bili skupi, mogao si ih lako od džeparca kupiti. A zanimljivo je i to koliko su nam roditelji benevolentno dopuštali da uronimo u strip, makar im i nije to bilo najmilije – prisjeća se i novinar.

– A da sve bude bolje, naši roditelji gledali su na stripove onako kako mi gledamo na mobitele koje naši klinci imaju. Činilo im se to i trošak i gubljenje vremena – s prvom primjećuje Nik.

U Nikov život tad ulazi »Alan Ford«, strip dakako, kultni dakako.

– To je bila moja Biblija djetinjstva, mladosti, života, ono što me formiralo i u crtačkom nekom smislu – priznaje.

– Mislio sam da ćete reći kako vas je »Alan Ford« formirao kao ljevičara – kazujemo.

– Nije, nije (smijeh). Mnogi me proglašavaju ljevičarom, a ni sami ne znaju koliko griješe. Ali, nisam ni desničar – na to će Nik.

Pa se vraćamo stripu koji mu je toliko ušao pod kožu da se htio s njim ozbiljno u životu baviti. Možda i bi da nakon rata cijela stripovska scena nije na neki način nestala, taman u vrijeme kad se trebao formirati kao autor, stupiti snažnije na tu scenu. Crta on svejedno, uči se, igra strip-autora, da bi mu se u prosincu 1998. godine dogodilo, bukvalno rečeno, prosvjetljenje!

– Bilo je to u Importane centru, u pothodniku kod Željezničkog kolodvora. Dođem ja dolje, tamo i kiosk koji je tu dandanas, a tamo i stalak s čestitkama. Tu sam vidio jednu čestitku s karikaturom. Vidim je i – dum!!! To je to! Prosvjetljenje – priča Nik.

Neki vrag, strast neka

Istog trena otišao je u knjižaru Algoritma i našao tamo knjigu s karikaturama autora čija ga je karikatura s čestitke tako zdrmala, odnosno prosvijetlila. Gary Larson je taj. Sve što je dotad radio nekako se povezalo u jedno. Znao je kud i kako dalje. A prije prosvjetljenja onaj neki početak bio je koju godinu ranije. Počeo je Nik s portretnom karikaturom, crtao pomalo političare ‘92. i ‘93., Tuđmana, Valentića, Mesića, Šuška. Zašto ih je uopće krenuo crtati, odnosno što ga je na to potjeralo!?

– Nema tu »što te tjera«, to ti je neki vrag u tebi, strast neka – jednostavno će Nik.

Prva objavljena karikatura, ta prije 30 godine, ona je u studentskom listu Puls. Trebao je autorima netko tko će im tekstove ilustrirati. Sjeća se Nik četiri svoje karikature tamo objavljene. Prva je, kaže, bila ona s Gobcem, druga je, vjerovali ili ne, bila ona s Velimirom Bujancom koji se tad pojavio na sceni odlučan širiti svoje »nadasve zanimljive« stavove, treća se bavila tadašnjim rektorom Zagrebačkog sveučilišta Šunjićem, a bi tu i ona Olivera Dragojevića. Sve se to događalo 1994. Slijedi zatim neki uobičajen red radnji, fakulteti recimo, prvo Prometni koji brzo napušta, a onda Ekonomski. Ali, kako crtanje u njemu čuči, ne libi se Nik s radovima ići po redakcijama.

– Došao sam tako i u tjednik Danas kojem je tad na čelu bila Hloverka Novak Srzić. Ona se oduševila, osam tjedana me objavljivala. To već nisu bili čisti portreti već i male političke priče. Bilo je to vrijeme zagrebačke krize, pa se Mesić odvojio i slično. Crtački i u odnosu na danas bili su to radovi za Louvre, sve realistično, sve olovka, s puno detalja. Osam tjedana je trajalo, kad jedan dan dolazim ja u Vjesnik i potrir veli da me ne može pustiti. Točno mi se dogodilo ono što se Hloverki dogodilo kada je nisu pustili na HRT. A zašto me nisu pustili – ne znam. Znam da mi je 400 njemačkih maraka ostala dužna, jer dogovor je bio 50 maraka po karikaturi – priča Nik.

Bio je Danas, a bila je i Panorama. I tu su urednici bili oduševljeni Nikovim portfeljem. I sve je štimalo do Dana državnosti 1995. kad je napravio karikaturu na temu Baranje, s obzirom na to da se još nije znalo hoće li biti mirne reintegracije ili neće. U najkraćem, na karikaturi bi i torta u obliku Hrvatske, i djevojčica Hrvatska koja plače, i tata joj Tuđman, i mali četnik koji dobiva krišku torte taman gdje je Baranja i nosi je Miloševiću. Nije prošlo. Umjesto objave zaslužio je raskid suradnje jer se »usudio nacrtati Hrvatsku koja plače«.

K’o što rekosmo, s Prometnim fakultetom Nik je brzo raskrstio, dok je Ekonomski upisao što roditelja radi, što odlučan da sam svoje knjige vodi kad jednog dana bude imao crtački studio. Ekonomiju je završio, a studiranje je malo bacilo crtanje u drugi plan, baš kao služenje vojnog roka. Prosvjetljenje je, međutim, ostavilo snažan trag. Bilo je ono zbog još nečeg jako važno.

– Izbjegavam kopiranje, uvijek sam na to pazio, ali uvijek ću s ponosom reći da se i Magnusa i Larsona može prepoznati u mom crtežu. Tako da sam relativno brzo našao svoj stil, što je jako važno – ističe Nik.

Siniša Pavić kako ga vidi Nik, Foto: Davor Kovačević

Petparačka komedija

Izlaze njemu karikature pomalo posvuda. Došao je među nas i internet koji dobro koristi za promociju. Za početak imao je rubriku karikatura na stranici monitor.hr. Trajala je ta suradnja od 2002. do 2005. godine, a onda taj internet i na njemu Severina pogone na neki način karijeru Matije Babića i Nika Titanika. Babić je Niku ponudio rubriku u 24 sata i on je to objeručke prihvatio. Pa dvije karikature dnevno tamo objavljuje i dandanas.

– Tako je krenulo, prije 20 godina – kaže.

A kako kod kuće čuva ama sve što je crtao i što mu je objavljeno, jasno je da bi onim posjetiteljima iz druge galaksije, ako će ikada doći među nas, za razumijevanje Lijepe Naše najbolje bilo zaroniti u Nikovu arhivu.

– Ovo mi je peti predsjednik, premijera je desetak i više, sve se sam ih prošao, sve – na to će Nik.

Odnosno, sve ih je stavio u karikaturu tim više ako su im djela takva da zaslužuju kritiku.

– Svjestan sam da je mnogima teško pratiti moje karikature jer ne znaju o čemu se tu radi. Teško im je jer za moje karikature mora čovjek biti informiran. Zbog toga nekada imam i previše teksta u karikaturama, ali moram ga imati da objasnim što široj čitateljskoj publici o čemu se radi – kazuje Nik.

Vodi nas to i do složna zaključka da bi primjerice Monty Python danas malo kome bio smiješan jer traži od gledatelja poprilično znanja, i to širokog.

– A ja nikada neću pristati na petparačku komediju – ističe Nik.

U tom kontekstu vrijedi pitati kako mladost percipira njegove karikature, karikature generalno, ako se već uvriježilo govoriti kako mlade politika ne zanima.

– Zanima ih, ali manje nego nas kad smo bili u njihovim godinama. Što je s jedne strane super, a s druge i nije dobro. Ne znam koliko me prate, nadam se da nešto i jesu – iskreno će Nik.

Tijekom svih ovih godina morala je svakojaka »mladost« i »starost« makar na koju njegovu karikaturu nabasati s obzirom na to da ih je objavljeno 14.500! Ma, za razliku od velike retrospektive u Mimari u povodu 25 godina rada kada je od 11.000 karikatura morao odabrati njih 300 za izložbu, ovaj put će koncept biti malo drugačiji. Doći ćemo mi i do toga. Prvo treba riješiti onaj naslov izložbe, odnosno onaj dodatak na »Mi Hrvati« koji kaže »jer se i veliki narodi znaju šaliti na vlastiti račun«.

– Kao da malo ironije ima u tom naslovu. Kad smo mi to zaboravili kako se šaliti – pitamo.

– Što bi rekao naš izbornik nogometne reprezentacije, moramo biti ponizni, u svakom trenutku – znakovito će Nik.

E da, ponizni…

– Napadaju me desničari da sam ljevičar, u zadnje vrijeme jako i ljevičari da sam postao desničar. Razmišljao sam ja što sam, pa ako se uopće mora to definirati i reći rekao bih da sam nekakav liberalni nacionalist. Hrvatska iznad svega, ali ne na primitivan, seljački način, već tako da strancu jedva čekaš pokazati zemlju na koju si ponosan. To je meni domoljublje i nacionalizam, a ne mrziti nekoga ili staviti na profilnu sliku šahovnicu s prvim bijelim poljem – naglašava Nik.

Jest, često su mu HDZ-ovi ljudi teme karikatura što fanovima HDZ-a jako ide na živce, ali na meti pera je uvijek onaj tko je na vlasti.

– A tko je na vlasti većinu vremena!? Stoga im kažem da odu u arhivu i pogledaju karikature nastale kad je na vlasti bio SDP. Kad im to kažeš, onda šute – veli Nik.

Zatvoren krug

Nego izložba. Njom, kaže Nik, završava svoj veliki tridesetogodišnji ciklus.

– Zaokružio sam priču, rekao sve što sam htio i trebao reći. Ne znači to da neću dalje crtati za novine, ali sam zatvorio taj krug života, tu traumu, i bacam se na stripove – u jednom trenu nas iznenadi Nik.

– Zatvorio krug!? Što to zapravo znači – pitamo Nika.

– Znači da me stvarnost više neće toliko dirati. Da je sada onaj građanin odlučio pomoći karikaturistu. Neću reći da sam se predao, ali neću se živcirati što su influencerice na naslovnicama kao glavne vijesti, baš kao i kvaziestradnjaci, da o političarima ne pričam. Ma, možda sam se i predao, ne na način da ću se prestati boriti, već tako da me sve to kulturno i društveno propadanje ne jede toliko iznutra – objašnjava Nik.

Reklo bi se generacijska je to neka priča, nažalost. A opet, 30 godina borbe nije ni malo. Tko zna kolikog je utjecaja imao sav taj njegov opus, odnosno tko zna koliko smo se promijenili u tih 30 godina.

– Iste afere koje danas obrađujem, obrađivao sam i prije 15 godina. Čini se da nisam ništa napravio. Sve je isto i zato što smo takav narod. Kulturu se ne cijeni. Da kulturu gledamo na drugačiji način i to kao narod, onda bi se i karikaturu drugačije cijenilo, njen utjecaj bio bi veći – ne sumnja Nik.

Bitno je, ipak, da karikature ima, bitno je da satire ima, jer društva bez satire i ne može biti. A kakvi smo to »Mi Hrvati« vidjet će se na izložbi koja bi mnoge mogla iznenaditi.

– Izložba je to koju 30 godina promišljam, a zadnje dvije godine intenzivno na njoj radim. Na izložbi će biti 18 slika velikog formata, a na svakoj od njih bit će prikazan jedan hrvatski stereotip u zadnjih 30 godina – veli Nik.

I sâm sam se uvrijedio

Pa će postav biti takav da se kreće od početka 90-ih sve do danas.

– Na početku će biti prikazan konvertit politički. Jer, stvorili smo državu, a mnogi su samo promijenili kapute i boje partijskih knjižica. Onda ide prikaz šalteruše, sve naše birokracije i administracije. Pa je tu uhljeb. Onda svećenici koji su gurali nos gdje ne treba, pri čemu mislim na manjinu njih. Jer, izložba se i bavi grijesima. Onda su došla nova vremena pa su se pojavili Modni Mačak, sponzoruša, zlatna mladež. Tu si lažni branitelji, odnosno desničari i ‘rvatine koji s jedne strane mjere kukuruz, a na ramenu mi istetovirana Ceca. Imamo i kvaziinfluencerice i influencere. Onda je jačala i ljevica, ali ona koju sam nazvao ljevifist – ljevičarski feministički fašist. Imamo i novog Hrvata Indomira Nepalovića i na kraju portretne karikature svih predsjednika koji su za ovu priliku ogoljeni do gaća uz prikazan mu najveći grijeh – nabraja Nik.

Uf! Svega.

– Neće vas voljeti nitko – primjećujemo.

– Neće. Tako će se izložba i komunicirati. Svatko će se na slikama prepoznati barem u jednom detalju, bar u nečem, i uvrijediti. Dok sam crtao, i sâm sam se uvrijedio par puta (smijeh). Svi smo mi u jednom trenutku zgriješili, otišli u stereotip – poručuje Nik Titanik, okorjeli kroničar hrvatske gluposti.