Kako najlakše prevesti bicikl iz Zagreba u tristotinjak kilometara udaljeno Livno? Spremiti ga u autobus s prtljagom, nakačit’ ga na nosače auta, rastaviti i spremiti u kutiju? Odmah u startu za mene je bio samo jedan logičan način – sjesti na bicikl i jednostavno odpedalirati do tamo.

Imao sam nešto više od pola godine da se pripremim za to, i stvarno kao netko tko se rekreativno bavi trčanjem, biciklizmom, ronjenjem na dah, nije mi se to činilo kao nikakav problem.

Uostalom, ono što me privuklo ovim sportovima jest njihova individualnost. Fascinacija mogućnostima ljudskog tijela, što sve može podnijeti, izdržati, napraviti. Tako sam htio i sam sebe staviti pred test i napraviti ono što do sad nikad nisam.

Tri dana puta, 350 kilometara i gotovo 4.000 metara uspona. Moj bicikl Wilier i ja, i tko nam još treba?

U maloj torbici par gaća, rezervne gume, energetske pločice, gumeni bomboni, ali ne bilo koji već kiseli crvi, jer bez njih ne idem nigdje, i to je – to.

Nisi normalan

Za dosta mojih poznanika to se činilo ludom idejom, poći na takav put sasvim sam, pa je jedan od prijatelja bio poprilično direktan rekavši: »Nemoj ići biciklom, nisi normalan!«

Doduše, ne mogu ih ni kriviti jer možda ja i jesam lud, a kasnije ću vam ispričati i zašto, a meni se ovo činilo kao sasvim normalna stvar.

Nažalost, prvotni plan Zagreb – Livno je propao, ali želja da se makar jednim dijelom vozim do Livna, ostala je. Kao i svaki pravi Livnjak, proveo sam ljeta i ljeta po Makarskoj, Brelima, Baškoj Vodi…

I tko god se uputio s gornje strane prema tamo, svaki put iznova ostaje očaran kada dođe na onaj poznati zavoj gdje se otvara pogled na more i tu Makarsku rivijeru.

Tako je svega dva dana prije puta pala odluka o novoj ruti: Makarska – Sinj – Livno, jedan dan, 150 kilometara i preko 2.000 metara uspona.

Za nas malo jače rekreativce, koji imamo već nekoliko tisuća kilometara ‘u pedalama’, nije to toliko strašno. Ali svakako nije preporučljivo voziti takvu rutu mamuran i neispavan.

S neka tri-četiri sata sna, cjelonoćne vožnje busom iz Zagreba do Makarske – e, to je već poprilično glupo. No opet, i ja sam poprilično glup momak, mogu vam reć’.

I tako, dok sam pristigao u Makarsku rano ujutro, odmorio malo na plaži, razmišljao sam i o kupanju, ali računam da sol na koži tijekom cjelodnevnog prženja na suncu nije nešto što mi treba na ovom putu, pa sam kao ‘pravi Bosanac’ odlučio samo malo noge smočiti u moru.

Otvorile su se prve pekare, doručkovao sam, i bio spreman za put. Uspeo sam se s plaže na magistralu i krenuo s jutarnjim zrakama sunca, dok me prate zvuci zrikavaca.

Svakim novim zavojem iznova se otvara pogled na Biokovo, onako filmski, dok te s lijeve strane cijelo vrijeme prati modro more i miris borova. Kakav umor, kakva pospanost i kakav mamurluk! Sve te to prođe odmah jer te takav pogled puni beskrajnom energijom.

Relativno brzo sam stigao do onog famoznog zavoja, gdje je ujedno i vidikovac s pogledom koji vas uvijek iznova ostavlja bez daha.

Iako uživaš u tom pogledu, i Vruja, ona odmah prva plaža s desne strane te mami i zove da se spustiš dolje do nje i okupaš, znaš da te i ovako čeka još puno penjanja, pa je ipak moraš odbiti. Stoga, nastavljaš put dalje u brdo, prema Zadvarju.

Ništa nije slučajno

Sjećate se da sam spomenuo kako sam bio blago mamuran prije puta? Još od korizme gotovo da uopće ne pijem, i baš se dan prije puta onda odlučim napiti?!

No, ništa nije slučajno. Svratio sam kod jako dobrog rođaka, Domija, dan prije puta, ušli smo u priču, zapili se, znate već kako to ide kad dođete kod rodbine.

Krenem mu pričati o tom pothvatu jer ipak je on dakako iskusniji biciklist od mene, pa na njegovu preporuku, umjesto da većinu puta idem magistralom, odlučim se ići seoskim putevima.

Tako kod Zadvarja silazim s magistrale, i krećem se spuštati prema Cetini nekim seoskim putem.

Iako mi je voda već gotovo pri kraju, ne ustručavam se pokucati ljudima na vrata vjerujući u dobru volju mještana kroz čija sela prolazim, da će mi natočiti boce vodom.

I dok razmišljam o tome, već sam se spustio do rijeke, vozim se kanjonom Cetine, uživam i čekam da naiđem na neko selo da natočim vode.

U tom trenu nailazim na izvor bistre hladne vode. Onako duboko u sebi sam se upravo tome i nadao jer, vjerujte mi, nema bolje vode od izvorske!

Stao sam da se osvježim, napunio boce vodom i nastavio dalje, put Pavića mosta, o kojem mi je Domi, onaj rođak s kojim sam se zapio dan prije puta, pričao.

Star preko sto godina, sagrađen od kamena, prelaziš preko njega, prekrstiš se kod križa, gledaš Cetinu kako teče ispod tebe i »pedalaš« dalje.

Put me vodi kroz sela Podgrađe i Kostanje. Baš onako, tipična sela Dalmatinske zagore. Kamene kućice, mala cesta, planine svud oko tebe.

Dobri ljudi te, kako prolaziš kao očiti turist na biciklu dolazeći tko zna otkud, i zapućen tko zna gdje, pozdravljaju toplim osmijehom i blagim pogledom, i točno vidiš onu gostoljubivost u očima tih ljudi.

Imaš osjećaj da bi te čovjek najradije pozvao k sebi na ručak. I dok uživaš pedalirajući, malo uzbrdo, malo nizbrdo, oko tebe mir i tišina, najednom čuješ kako zvona zvone, a ljudi hode prema crkvi, jer ipak je Petrovdan danas.

I tako dolazim do raskrižja koje me vodi prema Blatu. Na Cetini, pa uz Božji blagoslov i natpis na zidu obližnjeg školskog igrališta, ‘Hajduk živi vječno’, koji je samo jedan u moru onih koji me prate cijelim putem, nastavljam dalje otvorenom cestom.

Nit’ škole, nit’ asfalta

Sreća pa mi je ostalo još dosta one izvorske vode jer ono što ne želite vidjeti kad se krećete prema nekoj uzbrdici je prometni znak za uzbrdicu od 10 posto.

Dojma sam da je bolje takve table ni ne postavljati, samo vam padne mrak na oči kad ih ugledate, i onda samo čekate kad ćete se napokon uspest’.

A ono nikad kraja. A kad nema nikakvih oznaka, penjete se i mislite si – ajde nije ovo tako strašno. No dobro, uspeo sam se i na to, iako je bilo dosta čudnih pogleda ljudi iz nadolazećih auta poput, ‘vidi ovog luđaka’.

Glad me polagano sustiže, a i boce se prazne. Gledam gdje ću stati, i vidim neki restoran uz glavnu cestu. Bila kuća, i mislim si, svoj na svome, pa odlučujem tu stati i zamoliti da mi natoče vode.

Naslanjam bicikl na ogradu, i onako pomalo sramežljivo stojim na ulazu terase, što nikako nije tipično za mene, dozivam konobara može li mi natočiti vode.

Na to on s veseljem odgovara: »Može, naravno!« Penjem se na terasu, dodajem mu boce, i dok čekam da se vrati razgledavam restoran, tipično stajalište kamiondžija.

Ogroman prostor ispred restorana, uređenje starinsko, drveni stolovi i stolice, karirani stolnjaci… Znate o čemu vam pričam. Strah me i pogledati što imaju od gotovih jela, jer me čeka još kojih tridesetak kilometara do Sinja, gdje sam planirao ručati i napuniti se ugljikohidratima.

Stiže konobar, dodaje mi vodu, još mi je i leda stavio znajući dobro koliko vruće mi mora biti voziti po tom suncu. – Hvala lijepa! – odgovaram dok već sjedam na bicikl i odlazim dalje prema Trilju.

Tamo se nisam dugo zadržavao, prošao sam most preko Cetine i pičio dalje. A onda nailazim na prvi potencijalni problem. Makadam, kojih par kilometara, što se mojim tankim gumama specijalke nikako nije svidjelo.

A bome se ni meni ne sviđa ideja da usred nekog makadama, okružen pustopoljem, probušim gumu i na onoj ‘Božjoj žegi’ je moram promijeniti.

I nisam se vozio dugo, kad nailazim na znak opreza: škola. Računam, pomalo sumnjičavo, jer sam okružen poljima i vozim se tim makadamom, a na vidiku nigdje civilizacije, hajde, valjda će sad tu negdje izbit’ ta škola, pa onda valjda mora bit’ i asfaltiran put dalje. Naravno, nit’ traga školi, nit’ traga asfaltu.

Ali dobro, gume su preživjele, a nije loše ni bilo malo odmorit’ noge i pedalirat’ onako laganini dok vjetar puše i rashlađuje te, a uz tebe rijeka teče i uživaš u pogledu.

Kad sam se dočepao asfalta i ravnice koja me pratila sve do Sinja, ‘stisnuo sam gas’ i začaš došao do tamo. Provozao se glavnim trgom i potražio gdje ću pojesti nešto.

Naiđem na neku konobu s terasom gdje mi je bilo praktično odmah i bicikl ostavit’, a da mi bude ‘na oku’. Simpatični vlasnik me poslužuje, i iako izbjegavam kavu u zadnje vrijeme jer me srce nešto zeza, morao sam popiti jedan espresso kad sam već u Sinju.

Zatim pitam što imaju od gotovih jela, i kako on krene nabrajati: »Imamo paštu…«, nije ni izgovorio drugo jelo, odmah sam ga prekinuo i pitao što imaju od pašte.

Opet, kako je on izgovorio »carbonara«, ja sam odmah uzviknuo: »Može!« Ispijao sam kavu dok sam čekao jelo, i prilazi vlasnik i onako gleda u bicikl, pa u mene, pa ponovo u bicikl, onako znatiželjno.

Zanima ga od kuda idem, zašto, i gdje idem. Skromno mu odgovaram kako je plan prvotno bio iz Zagreba, ali na kraju sam se uputio iz Makarske i idem za Livno, odakle sam inače.

Malo pričam ja o svom poslu, malo on o svom. Nismo toliko različiti, i kuži on mene sto posto. Radio je čovjek desetak godina na brodu, vidio sve i svašta i sad drži ovu konobu u svom rodnom Sinju.

Ali ima veliku želju uzeti putnički motor, pa godišnje barem petnaest dana uzeti za putovanje. Kužim i ja njega, u potpunosti. Nije to puno drukčije od bicikla, samo si malo brži na motoru, ali osjećaš potpunu slobodu putujući na taj način.

Okolo je uvijek brže

I dok sam uživao u razgovoru s njim, dovršio sam svoje jelo, odmorio se i pošao dalje. Kojih 90-ak kilometara sam prevalio i čekalo me još 60-ak do doma.

Ne bi to bilo tako strašno da me ne čeka uspon od tisuću metara na Vaganj. Ipak, motivacija je ogromna. Tko poznaje taj kraj, reći će da je potpuno nelogično ić’ iz Makarske do Livna preko Sinja.

No postoji ona poslovica koja kaže, »okolo je uvijek brže« i dobro, možda nije brže, ali je ljepše, a to ionako nije ni prava poslovica, ali kad putujete negdje, uvijek odaberite makar i malo dulji put, ako je ljepši.

Odgojen u tradicionalističkoj obitelji, kao vjernik, katolik, pošto sam se već zatekao u Sinju, poznatom svetištu Gosipe Sinjske gdje mnogi ljudi moga kraja odlaze hodočastiti, odlazim se kratko pomoliti kraj Gospinog kipa i nastavljam dalje.

Spuštam se s Glavica do onog starog popločanog mosta prije Obrovca Sinjskog. Zaustavljam se kod jedne stare kamene kuće, za koju sam mislio da nitko u njoj ne živi, da pričekam dok auti prođu most koji je dosta uzak, i kao za inat stajem točno na drvena ulazna vrata.

Najednom se ona otvoriše, a iz njih izlazi gospođa s kantom za zalijevanje cvijeća. »Oh, dobar dan, pardon, mislio sam da nema nikog«, iznenađeno ću ja, a ona nasmiješeno odgovara: »Bog, mladiću, malo ste stali da odmorite?«

Pomalo sramežljivo kimam glavom i vičem: »Da, da, čekam evo samo da auti prođu.« Zastaje ona i gleda me onako blagim pogledom, »slobodno vi odmorite tu koliko god, nego, treba li vam štogod?«

Mislim si ja kako ne bi bilo loše napunit’ vode, ali žao mi ju je ometat’ u poslu.

«Ne treba ništa, hvala puno«, uzvraćam ja.

«Dobro, sinko«, govori ona dok odlazi zaliti cvijeće, pa dodaje: »Ako će vam šta trebat’, ja sam vam tu oko kuće, pa slobodno pitajte.«

Mislim si ponovo u glavi kako su ovi ljudi tako prijazni i topli, točno vidite onu dobrotu kako isijava iz ove žene. No, znajući da me čeka najteži dio puta, pa da se ne ohladim, zahvaljujem i odlazim dalje preko mosta.

»Hvala vam još jednom, ‘đenja« govorim joj dok sjedam na bicikl, a ona dobacuje: »Sretno mladiću!«

Oni koji su se vozili relacijom Livno – Sinj, znaju za onu cestu, nalik poznatoj američkoj Route 66. Ravnica, pustoš, prometa gotovo nema, a ispred tebe planina.

Poseban je osjećaj voziti se tom cestom na biciklu. Čisti osjećaj slobode i uživancije. I onda stižeš do tog posljednjeg uspona, već onako pošteno izmoren.

Cesta dobro poznata, ali me svejedno pošteno prevarila. Mislio sam, lako ću ja to, sad će brzo granica, a od tamo nema još daleko i ide spust.

Možda stvarno i jest tako, ali nakon prevaljenih sad već stotinjak kilometara i par brda, ovom se činilo nikad kraja. I onda napokon, »kud ćeš ti po ovoj žegi« pita me granični policajac dok mu dodajem osobnu.

»Evo iz Makarske prema Livnu idem, kući«, odgovaram mu. »Nije ti vruće tako« upita on, a ja onako žedan vičem: »Ma nije, pušika vjetar, jedino šta mi vode fali, pa ako bi vas mogao zamolit da mi je natočite«.

Dok mi vraća osobnu, odgovara mi da naravno može, pa mu ja tako dok uzimam osobnu odmah dodajem prazne boce. Kako se on vraća, ja mu zahvaljujem, spremam boce i pozdravljam ga te krećem, dok on dovikuje: »Sretan put!«

Rastopljeni bomboni

Na pomolu pada snage, penjem se dalje, vrećica sad već gotovo rastopljenih gumenih bombona je pri kraju, jedna boca vode je već otišla, a druga, iako ju mi je ljubazni policajac na granici prije samo dva kilometra natočio mrzlu iz aparata, već se ugrijala, ali si je željan i tako tople, a onda stvarno znaš da si se napatio.

I tako, dok ti se koža prži gotovo deset sati na suncu, a ti se penješ na to posljednje brdo, i ispijajući tu istu toplu vodu, iza svakog zavoja misliš kako je to to, i došao si do vrha, pa te svaki novi zavoj baca u očaj, a vozač auta iz suprotnog smjera te gleda i radi gestikulaciju rukom »pa kud ćeš ti sinko biciklom ovuda«, a tebi u tom trenu prođe ista misao kroz glavu, pa napokon ugledaš tablu sa oznakom, ‘Vaganj 1161 m/nmv’.

U tom trenutku zaboraviš na svu bol, vrućinu, patnju, žeđ. Puštaš pedale, hvataš se za ‘dropove’, skupljaš svoje tijelo što niže prema volanu, i onda, kao da poletiš dok se spuštaš prema dolje, okružen planinskim vrhovima, juriš potpuno praznom cestom, i zaboraviš na sav onaj napor dok si se penjao da bi došao do tu, dok se ispred tebe otvara pogled na Livanjsko polje.

Čista uživancija, gotovo – trans. Nema veze šta te nakon spusta čeka još tridesetak kilometara ravnice. Glava ti je apsolutno prazna, prazna od bilo kakvih misli i briga. Jedino što ti je u glavi je sreća, ljepota, milina.

Tih pet minuta spusta ti se čini kao da traje vječno, kao da nema kraja. A kad se napokon i spustiš, kreneš pedalirat’ ravnicom, i dalje te drži taj osjećaj sreće, lakoće, kao da si u bestežinskom prostoru.

Upijaš onu prirodu livanjskog kraja, njegovog polja, Kamešnice koja te gleda s desne strane, i uživaš. Tih posljednjih trideset kilometara se ne može opisati, cilj kao da je već ostvaren. U svom si kraju, toplo ti je oko srca, napokon si doma!

I na kraju, opet, sve to ne bi bilo isto da se prije toga nisi dobro napatio za to. Čudno je nekako to, da uživaš u svoj toj patnji i naporu, prevališ tolike kilometre, prijeđeš tolika brda, samo radi tog osjećaja, koji ako niste biciklist, ne možete razumjeti, a opet zapravo, uživaš cijelim putem…

Kažem, čudno je to, ali ako volite avanturu, probajte i sami – usudite se, nećete požaliti.

I sad, sjećate se da sam vam rekao kako možda stvarno i jesam lud? Ovo putovanje mi je bilo prvo ovakvog tipa, a opet dojma sam da mogu puno više od toga, pa su i ambicije već narasle za sljedeći put.

Tako za dogodine planiram odvoziti onu prvotnu rutu Zagreb – Livno, samo ovoga puta umjesto tri dana puta, planY je sve odvoziti u jednom danu.

Je li to moguće i hoću li biti spreman? Ne znam, ali znam da moram pokušati, a onda je sasvim svejedno hoću li uspjeti ili ne.

A čemu sve to, koja je motivacija iza toga? Najbolji odgovor koji vam mogu dati je opjevan u jednoj pjesmi Galije: »neka sila me goni«.