Zatvaranje Ateliera Rogić, koji je prošle godine ugasio svoja svjetla u Užarskoj ulici, Željku i Borisa Rogića djelomično je potaknulo na izdavanje monografije. Luksuzno izdanje s brojnim fotografijama uvezeno i ukoričeno pod naslovom »Obojena svjetlost« prisjećanje je, ali i svojevrsni hommage njihovom radu.

U knjizi osim fotografija njihovih radova objavljeni su i tekstovi, osvrti i kritike koje su iz pera znalaca govorila o njihovim dometima razmatrajući ih u dosezima kreativnog stvaranja u okvirima primijenjene umjetnosti, obrta i dizajna.

Rogići su, da se prisjetimo, replike Tiffany lampi počeli izrađivati po završetku škole staklorezbarstva u Zürichu 80-ih godina. Uzor u njihovom stvaranju, polazište i okosnica bio je Louis Comfort Tiffany, američki umjetnik art decoa. Uz replike famoznih lampi otisnuli su se i u vlastitu kreaciju primjenjujući ornamentiku pletera i glagoljice na radove. Svoje su radove izlagali i na brojnim izložbama među kojima su bile »Svjetlosna čarolija« 2000. u Muzeju grada Rijeke, »Kaledioskop nade« 2005. u Mimari te »Svjetlost glagoljice« 2011. Svaka izrađena lampa u njihovom atelijeru bila je čudesna replika koja je s ponosom nosila certifikat kojim se garantira autentičnost nacrta, korištenih materijala, kao i same izrade.

Obilje boja i oblika

Izdali ste luksuznu monografiju »Obojena svjetlost« koja je ujedno i mali vremeplov kroz vaš rad. Uz fotografije čarobnih svjetiljki objavili ste brojne kritike i osvrte. Kada vam se nametnula ideja o monografiji?

– Pri kraju profesionalnog puta čovjek poželi pogledati unatrag. Knjiga, dnevnik, ponekad samo sjećanje, u našem slučaju monografija, predstavlja logičan odabir. Od kada pamtim, oduvijek su me privlačile mnoge knjige. U ranom djetinjstvu to su bile tiskane reklame koje su najavljivale filmove, stripovi ili putopisi… Namjera je bila izraditi ključ kojim možemo otvoriti vrata minulih vremena.

Napravili smo knjigu kakvu smo oduvijek htjeli čitati ili pak imati. U jednom pogledu to je šarena knjiga s obiljem boja i oblika, bajkovitih ideja, to je hodanje po svijetloj strani ulice do granice ludičkog svijeta djece. Ukoliko smo našom »Obojenom svjetlošću« uspjeli čitatelju, barem na trenutak potisnuti tamu ovoga svijeta, onda trud na izradi knjige nije bio uzaludan.

Objavljivanjem likovnih osvrta na naše radove i izložbe svojevrstan je hommage svim kroničarima i kritičarima koji su usmjeravali naš rad, dovodeći atelijer na današnju razinu, sjećajući se njihovih imena osjećamo zahvalnost i povlasticu što smo bili predmetom njihova interesa.

Na stranicama je predstavljen impresivan opus, jeste li nakon sabiranja cijelog materijala i sami bili zatečeni obimom radova? Znate li možda točan broj izrađenih lampi i drugih predmeta?

– Osobno sam ponekad bio zatečen obimom radova na samoj knjizi. Tu je dolazilo do prijepora, nepoštovanja date riječi, neispunjenih obećanja osoba koje su usporavale realizaciju, kao i svega onoga što prati velik projekt koji je na leđima dvoje ljudi. Međutim, ako je riječ o radovima, svjesni smo da smo nosioci aluzivnog repertoara i s njime se uspješno nosimo. Nažalost, mnogi su radovi zbog selekcije izostali, što govori o dimenzijama produkcije.

Na začelju monografije nalazite se kao nakladnik, urednik, fotograf, autor grafičkog oblikovanja, sve ste sami odradili i financirali. Jeste li pokušali naći sponzore za tiskanje knjige?

– Uputili smo zamolbe na adrese niza relevantnih subjekata, i kao u prethodnim pokušajima, predviđanja su se obistinila. Naime, nitko nije ni odgovorio. Uskraćujući bilo kakav odgovor na precizno definirane zamolbe, u kojima nudimo čak i kompenzacije za eventualno dodijeljena sredstva, samo govori o nomenklaturi spomenutih subjekata odnosno o njihovoj pripadnosti određenom kulturnom krugu.

Ukoliko i dobijete odgovor onda vas isti upućuje na mnoštvo neprohodnih, odnosno teško rješivih upitnika na koje ste za tekuću godinu ionako zakasnili. Neki vas i dodatno ponize javno obznanjujući odbijenicu. Ukoliko kojim čudom dobijete sredstva ona su smiješna u odnosu na realne troškove, a za uzvrat traže ekstenzivnu reklamu u knjizi i velik broj besplatnih primjeraka knjige.

Vezano uz uredništvo, nakladništvo, fotografiju i grafičko oblikovanje, to za nas nije nikakva novost. Sami smo uredili sve kataloge prethodnih izložbi. Osobno sam se u mladosti bavio fotografijom i grafikom u jednoj izdavačkoj kući.

Knjiga je dvojezična, tekstovi su na hrvatskom i engleskom, znači li to da knjiga putuje i preko granica Hrvatske i gdje se može kupiti?

– Knjiga će biti na svim inozemnim adresama gdje smo stjecali znanja i dobavljali potrebne materijale za izradu artefakata. Nažalost, budžet nije dopuštao višejezičnu mutaciju. Što se prodaje tiče, s nevjericom smo spoznali da je to jednostavnije u inozemstvu, uključujući i države u okruženju. Trenutačno tražimo zainteresiranog distributera u našem gradu odnosno zemlji.

Susreti s originalima

U monografiji sam naišla i na jednu lijepu rečenicu koja kaže kako nikada niste brojali uložene sate u svoj rad već uložen rad u sate. Kakav je to bio zanos koji vas je pokretao uvijek iznova?

– Tu se radi o svojevrsnom empirizmu, odnosno stečenom iskustvu koje se formira kroz mnoge radne sate te se tako određuju vlastite granice djelovanja, dometi, odnosno stvarne mogućnosti. William Morris veličao je likovno stvaralaštvo koje je iskazivalo samobitan pečat kreativnog zanosa i ponosa učinjenim. Zvuči neskromno, ali može biti pokretač stvaralaštva.

Nakon što ste dobili diplomu škole staklorezbarstva u Zürichu, krenuli ste s izradom replika Tiffany lampa, što vas je točno privuklo kod njih?

– Izrada vitraja širok je pojam, a tek mali segment uključuje bavljenje rasvjetnim tijelima. Mislim da su bili presudni susreti s originalnim Tiffany svjetiljkama, kako u literaturi, tako i u stvarnom životu. Čuvši izreku da je »Tiffany brdo na koje se ne možete popeti« potaknulo je kod nas odluku da propitujemo vlastite dosege kako bi zadovoljili našu znatiželju kojom je obilježen naš karakter. Naši pokušaji »osvajanja tog brda« vidljivi su u knjizi i, dakako, prepušteni ocjenama promatrača.

U uvodnoj rečenici monografije postavljate si pitanje o svrsishodnosti repliciranja umjetničkog djela, pretpostavljam da ste do danas dobili puni odgovor na svoje nedoumice?

– Ustvari, mi uopće nismo imali nedoumice, mi smo pokušali odgovoriti na tuđe. Dakle, od trenutka kada smo svoj rad predstavili na hrvatskoj likovnoj sceni 1989. godine, susretali smo se s raznim kroničarima, nespremnim na manje uobičajeno likovno djelovanje, koji su postavljali pitanje o svrsishodnosti repliciranja djela velikog Majstora.

U povijesti umjetnosti repliciranje je bilo prihvatljivo ako je autor imao što reći, nadopuniti ili na vlastiti način proširiti obzore tuđeg djela. Uvažavajući autorsku umjetnost bitno je prepoznati izvedbenu umjetnost.

Takav se rad može tumačiti i kao hommage autora velikom prethodniku, a ako se u njemu mogu iščitati autorski stav i opčinjenost nema potrebe za objašnjenjem ili opravdanjem novog autorskog čina. Ako je zadaća umjetnosti pronicanje u ono što se nalazi iza vidljivih stvari, mimeza više nije uvjet jer artefakt gubi svoju obavijesnu ulogu.

I kritičari su naglasili kako je kod vaših lampi prisutno »natkontekstualno značenje u izradi davno stvorenoga djela«, pretpostavljam da je upuštanje u repliciranje nečijeg djela uvijek i velika odgovornost. Jeste li zadovoljni postignutim?

– Velik je izazov i odgovornost potruditi se oteti davna djela zaboravu i udahnuti im nove dimenzije likovnosti. Kako je korpus originalnih Tiffany kataloga iznimno opsežan, autore koji se upuste u repliciranje prate mnoge nedoumice i kušnje. Počeci su vezani kako uz odabir artefakata, tako i za neizvjesnost ishoda zbog složenosti repliciranja metalnih dijelova, istraživanja formula za patine, pronalaženje vrhunskih stakala i, što je najvažnije, pokušaj autorskog dopisivanja djela velikog prethodnika. Tako izbor nehotice postaje susret subjektivnog pristupa s objektivnošću nasljeđa.

Pleter i glagoljica

S izradom ste započeli ​​80-ih, a uzor vam je bio Luis Comfort Tiffany. Koja je razlika između originalne Tiffany lampe i vaše visokovrijedne replike? Jeste li mogli slijediti svaki korak u nastajanju s obzirom na razlike u materijalu i samoj izradi stakla onda i danas?

– Razlike mogu vidjeti samo rijetki, tj. oni znalci koji su u doticaju s originalima. Tu svakako treba raspolagati pouzdanim prosudbenim mjerilima. Mi pak nastojimo svojim radom korisniku približiti davnu priču na najbolji način. Nešto se da umnožiti, ne ponoviti. Unatoč modernoj tehnologiji nije više moguće naći stakla s kakvim je Luis Comfort Tiffany radio. Ako se znaju Tiffanyjeve mogućnosti, nadahnuća, sredstva, broj suradnika, ondašnja »glad« tržišta koja je poticala i neprestano dizala standarde izrade, onda su za nas, afirmativne riječi naših kritičara više nego dovoljne.

Poznato je kako su Tiffany lampe ukrašene motivima iz flore i faune, ali i pune simbolike. I vi ste posegnuli za simbolima iz hrvatske baštine pa se na vašim radovima našao i hrvatski pleter, a kasnije i glagoljica. Što vas je odvelo prema tom razmišljanju?

– Pleterna ornamentika ima veliku likovnu vrijednost, jasne su sugestije na harmoniju nasuprot zamršenosti života. Samo spomenuto, dovoljan je poticaj za autorsko istraživanje. Koristeći motiv pletera nastojali smo izbjeći stvaranje likovne kulise, cilj je bio istaknuti autonomiju pletera. Pritom smo pokušali ostvariti svjetlosni sfumato nasuprot pukom prikazu povijesne grafike. Nit vodilja očitovala se u želji da se izrada svjetiljki otrgne isključivosti ornamentalne stege.

»Svjetlost glagoljice« bila je vrlo impresivna izložba u Muzeju grada Rijeke, ali dugo se zadržala i u Muzeju antičkog stakla u Zadru. Glagoljica predstavlja vašu autorsku interpretaciju i zanatsko umijeće. Pretpostavljam da vam je to bio i osobni izazov?

– Na izbor glagoljice, kao predmeta našeg likovnog fokusa, vjerojatno je utjecala situacija na tržištu koje nudi glagoljsko pismo u raznim formama. Budući da viđeno nije bilo komunikativno s očekivanim ponudili smo drugačiji pristup samoj ideji. Želja nam je bila da svojim likovnim pristupom pretvorimo obrise slova u svojevrsnu igru grafizma. Cilj nam je bio predstaviti glagoljsko pismo kroz umjetnički pogled kao svojevrsnu težnju k novim likovnim kronikama.

U svojoj radionici mašte pokušali smo izbor iz dostupne ponude oteti golemoj panorami već viđenog te konvencionalnim uzorcima podariti neočekivana originalna rješenja u teško dostupnim materijalima. Izložba je bila postavljena u Muzeju grada Rijeke 2011. godine, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici grada Zagreba 2012. godine, a 2014. u Muzeju antičkog stakla u Zadru. U Zagrebu i Zadru izložbe su bile postavljene u ukupnom vremenu od deset mjeseci što je svojevrsni presedan.

Meduze i sloboda

Vaše svjetiljke su uglavnom završavale u domovina naručitelja, što je podrazumijevalo da stvorite odnos s naručiteljem što je pretpostavljam bio dodatni izazov, a možda i ponekad otegotna okolnost. Kako ste postizali krajnji sklad?

– Svjetiljke, kao i brojni drugi radovi razasuti po svijetu, nalaze se u muzejima, privatnim zbirkama, sakralnim objektima kao i u javnim institucijama. U prvim susretima s naručiteljima donijeli smo odluku da ćemo izbjegavati stereotipne narudžbe, da ćemo se kloniti takvog nesamostalnog mišljenja. Danas smo zadovoljni da nismo imali teškoća s tom prosudbom. Teško je naći ključ uspjeha, dok je ključ neuspjeha pokušati svakom udovoljiti.

Kada su takav stav prihvatili naručitelji, imali smo sreću stvoriti sugestivan autonomni estetski prostor. Kasnije su naručitelji i publika oblikovali Atelier što je iznjedrilo obilje lijepih priča. Na kraju monografije zahvaljujemo mnogima na pomoći i podršci na našem dugom putu. Navedeni u zahvali predstavljaju sam vrh piramide u odnosu na mnoge koji nisu željeli biti javno spomenuti. Svima najljepše zahvaljujemo!

Još su svježa sjećanja na instalacije u izlogu vašeg Ateliera u Užarskoj. Mali, ali zahtjevni radovi, promišljanja staklom i svjetlom koji su šetačima pružali ne samo estetski doživljaj već često i educirali i otvarali pitanja. Nedostaje li vam ta neobična komunikacija kroz stakleni izlog?

– Pamtimo prvu postavu, ravnodušnu prazninu izloga koju treba osmisliti pričom podložnom stalnom sudu javnosti, takozvane male izložbe. Taj osjećaj može generirati dva stava: odustati, prepustiti izlog sudbini okolnih mahom zapuštenih izloga ili skupiti hrabrost i ponuditi likovnu priču. Sretna je okolnost što su publika i struka prepoznali likovne poruke, što je rezultiralo velikim interesom i mnogim osvojenim nagradama. Svake godine predstavljali smo nova rješenja vezana uz sakralnu trilogiju, svojevrstan likovni katekizam – prikaz Uskrsa, sv. Vida i Božića. Rijetko smo posezali za »ready made« rješenjima, još rjeđe za asemblažima.

Od početka smo stvarali vlastitu kreaciju. Izbjegavali smo kratke formulacije, instant rješenja, klišeje. Pokušavajući danas sagledati duge godine provedene u Atelieru u Užarskoj ulici, sažimajući događanja koja su nas »uzdizala i rušila« na umjetničkoj i ljudskoj razini, znajući da nema lakih postava izloga, prisjećamo se izazova praznog izloga koji »čeka« ostvarenje novih ideja. Nedostajat će nam taj izazov.

I vaš posljednji izlog bio je poruka, lebdeće meduze kao simbol slobode i otvoreno vječno pitanje: »Što je sloboda?« Jeste li dokučili što je sloboda?

– U ovom trenutku moj se odgovor odnosi isključivo na shvaćanje slobode u radu o kojem govorimo. Rad nam je donio sreću koja je plod slobode, a sloboda je plod smjelosti. Sloboda je da ne morate činiti ono što ne želite ili da slobodno radite s onim što vam je dano. Ne postoji put do slobode, s vremenom shvatite da je put sloboda.