Lijepo je darivati i skrbiti o nemoćnima u vrijeme došašća, ali život traje svih 12 mjeseci u godini tako da je jako važno da sve što nas krasi ovih prosinačkih dana ne stane prvih dana siječnja. Naprosto, odredite si 11 osoba koje ćete posjetiti svakog mjeseca izvan prosinca, razgovarajte s njima jer mnogima od nas to je zapravo najveća potreba. Je, materijalno siromaštvo je silno veliki problem, ali sve je jasnije kako nam zbog mnogih razloga sve više nedostaje onog “običnog” ljudskog kontakta, najjednostavnijeg, ali tako potrebnog i tako prisnog razgovora.

Jedna je to od najvažnijih misli fra Siniša Pucića, župnika Župe sv. Nikole Tavelića u Rijeci, s kojim smo ovog četvrtka u Studiju 20A Novog lista vodili višestruko slojeviti razgovor.

Ponajprije, fra Pucić je naime osoba istinski osebujnog životnog puta. Nije naime do današnjeg statusa unutar Crkve došao klasičnim načinom što počinje u tinejdžerskoj dobi odlaskom u sjemenište, već je na put zaređenja krenuo kao odrastao čovjek, nakon što je godinama osjećao poziv, ali i obavljao čitav niz svjetovnih poslova. Bio je primjerice i novinar Novog lista, kao i pokretač prihvatilišta Ruža sv. Franje na riječkoj Kozali koje skrbi o beskućnicima. Osmislio je i Ulične svjetiljke, publikaciju od čije se prodaje prihod daje beskućnicima, odnosno malobrojnim institucijama što o njima skrbe.

Adventsko vrijeme

Razgovor s fra Pucićem se vremenski savršeno uklapa i u adventsko vrijeme, prati i pojašnjava događaje koji slijede u najbližoj budućnosti, baš kao što se nadovezuju i na one iz nedavne prošlosti kao što su bili dani posvećeni borbi protiv siromaštva obilježeni u listopadu i studenom.

– Borba protiv siromaštva je jako važna jer ono je u najvećem svom dijelu slabo vidljivo, skriveno. Ljudi se na neki način srame svoje materijalne nemoći jer živimo u civilizaciji koja naglašava, voli materijalno bogatstvo. Siromaštvo koje vidimo na ulici, prosjaci ili beskućnici, je tužni vrh puno većeg problema koji se krije i tu je naša uloga kao društva jako velika. Do tih ljudi treba doprijeti i pomoći im da i sami ne dođu do ulice, da se ne predaju nemoći, pojašnjava nam fra Pucić.

Iako je dakako jako draga osoba upravo Riječanima i ljudima koji nastanjuju susjedna područja, fra Pucić je svoj svećenički put počeo u Slavonskom Brodu, da bi kasnije preselio u Austriju, u župu nedaleko Linza gdje živi mnogo Hrvata, posebno s područja Bosne. Dolazak u Rijeku bio je iznenađenje, istina jako drago mnogima, ali ipak neočekivano.

‘Tako nam malo treba’

– Ja sam sebe predao na raspolaganje i idem tamo gdje je potreba za mojim radom, za mojim prisustvom. Niti biram, niti određujem koliko će biti moje trajanje na pojedinom području. To nije na meni, to je na potrebama koje mi ne određujemo. U Rijeku sam došao jer se ukazala potreba. Da, i nas more problemi koji su sve veći uteg cjelokupnog hrvatskog društva, problemi s kadrovima. Isušili smo naše tradicionalne bazene iz kojih su dolazili svećenici, sve od Hrvatske preko Bosne pa i Kosova. Jako je malo naših ljudi na tim prostorima tako da je jasno kako s njih više ne dolaze ni svećenici, pojašnjava nam fra Pucić dio razloga svoj dolaska u Rijeku.

A pred nama je tako i prva ovogodišnja adventska nedjelja. U Rijeci će njezin uvod biti ispred prostora nekadašnjeg Exportdrva gdje udruga Depaul organizira tradicionalnu Jednu noć pod zvijezdama, akciju u kojoj se “obični” ljudi stavljaju u status beskućnika. Cilj je dakako osvješćivanje stanovništva o pitanju siromaštva i njegove najokrutnije pojave beskućništva. Nakon prve adventske nedjelje, dolazi i Dan sv. Nikole. Problem tog lijepog blagdana koji slave primjerice pomorci, putnici i djeca, kao i samog Božića je u ekstremnom konzumerizmu i davanju značenja kupovanju i darivanju što je moguće skupljih darova, a ne biti i poruci, sasvim suprotnih, koja se u tim blagdanima nalaze. Bitno je darivati sebe i emocije, empatiju i zajedništvo, svijest o problemima zajednice, ne samo eure.

– Ne treba imati iluzije da će se siromaštvo iskorijeniti. U organizaciji društva kakvog poznajemo to je nemoguće. Ali treba činiti sve da ga bude što je moguće manje, da bude ipak podnošljivije. Tako nam malo treba, svakom od nas, a toliko su velike mogućnosti za većinu od nas kad izdvajanjem dijela svojih “viškova” možemo pomoći drugima. Ali, još jednom ponavljam, bojim se da je daleko veći, prijeteći problem duhovno siromaštvo, otuđenost, bijeg jednih pred drugima, mislim da nas upravo na tom planu itekako mnogo veći i teži posao. Krenem li od sebe – tu sam, obratite mi se, pozovite me na razgovor, na druženje, vjerujem da će nam nakon toga svima biti bolje, zaključio je uistinu ugodni i nadasve poticajni razgovor gost studija 20A fra Siniša Pucić.