Sustav primarne zdravstvene zaštite već je dugo potencijalno krizno područje ionako problematičnog hrvatskog zdravstva.

U Hrvatskoj je danas oko 35 posto liječnika obiteljske medicine starije od 60 godina i kada bi se uz pomoć čarobnog štapića već sutra otvorile specijalizacije iz obiteljske medicine za koje bi, opet nekim čudom, bili zainteresirani mladi liječnici, Hrvatskoj i dalje prijeti da za pet godina ostane bez gotovo trećine ordinacija obiteljske medicine.

O svemu tome razgovarali smo s u našem Studiju 20a s prof. dr. Ines Diminić Lisica, pročelnicom Katedre za obiteljsku medicinu na Medicinskom fakultetu u Rijeci.

U Hrvatskoj je danas oko 35 posto liječnika obiteljske medicine starije od 60 godina, prijeti nam da za pet godina ostanemo bez trećine ordinacije obiteljske medicine. Kako bi u tom slučaju funkcionirao sustav zdravstvene zaštite?

Brojke govore same za sebe. Već smo u deficitu i vidimo dinamiku odlazaka, moramo se pitati što bi se moglo dogoditi? Postoje rješenje i vjerujem da će se tim rješenjima prionuti, i to danas.

Zatvoriti 30 posto ordinacija bi značilo preljev pacijenata prema hitnom bolničkom prijemu, vanbolničkoj hitnoj službi, jedan dio pacijenta bi bio i neopskrbljen, dogodili bi se loši zdravstveni ishodi.

Takav bi se problem prelio i na sustav rada, socijale, dio pacijenata ne bi dobio kućnu posjetu, nemoćni stari ljudi bi potražili smještaj u domovima, bolnicama, veliki broj ljudi brigom i skrbi obiteljske medicine se vraća u radni sustav nakon određenih bolesti.

To bi bilo nešto što ne želim ni pomišljati.

Hrvatska liječnička komora je objavila da nedostaje 257 liječnika obiteljske medicine, 110 ginekologa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti i 90 pedijatara u primarnoj zaštiti. U anketi Komore svaki četvrti doktor koji radi u primarnoj zaštiti je izjavio da ne bi ponovno izabrao taj rad, kada bi mogli birati. 

To su dodatno zabrinjavajuće brojke. Imamo 11 praznih ordinacija u PGŽ-u prema mreži HZZO-a, to već radi probleme u radu, logični su zahtjevi pacijenata, oni samo traže svoju pomoć. I onda naravno da su ljudi iscrpljeni, krenuli su u tu profesiju s namjerom da unaprijede sustav i zdravlje, a onda dolazi pod tim pritiskom i određenim “burnoutom” do takvih situacija.

Moramo napraviti plan. Što ćemo danas, što sutra, užurbanim koracima.

Svatko tko prati zdravstveni sustav već godinama zna da prijeti takva opasnost. Zašto se ništa ne poduzima, zašto nadležni šute?

Ponekad ministarstvo šuti, a ponekad vozi u suprotnom pravcu. Teško je u nagomilanim problemima naći rješenje, ali ne možemo ih ni tražiti izvan struke. Rješenja se ne može dogoditi ako imamo stalne bitke struktura za opstanak. To iscrpljuje cjelokupni sustav i ne donosi nikakve rezultate.

Kada sve to skupa pogledamo, kao da govorimo dva različita jezika, svi nešto govore, ali se ne čujemo.

Bojim se da se radi i o jednoj neupućenost i nepoznavanju činjenice koliko je primarna zdravstvena zaštita bitna za jednu državu. SZO i EU, krovne stručne udruge na razini svijeta i Europe govore da stabilan zdravstveni sustav i dobre ishode mogu imati samo one države koje imaju dobro uređen sustav primarne zdravstvene zaštite.

To su temelji, jedini sustav koji osigurava građanima jednakost u pružanju primarne zdravstvene zaštite. Na Visu, Lošinju u Tršću… svi pacijenti imaju priliku primiti temeljnu zdravstvenu skrb, ako to nemamo doista ćemo ugroziti zdravlje i živote ljudi.

Postoji li dvosmjerna komunikacija između zdravstvene administracije i primarne zdravstvene zaštite? 

Nisam sigurna, svatko šalje svoje poruke, mi pozivamo u pomoć i dajemo konkretne prijedloge, s druge strane nema vidljivog plana.

Je li moguće u ordinacije obiteljske medicine pustiti liječnike koji nemaju specijalizaciju?

Medicinsko znanje se iz dana u dan povećava, višestruko. Izazovi obiteljske medicine 21. stoljeća i standardi EU čine spcijalizaciju obiteljske medicine nezaobilaznim dijelom edukacije rute za ovakvu vrstu profesionalnosti.

Može li mladi liječnik nositi ulog takve prakse? Ako govorimo o hipertenziji i dijabetesu, regulacija toga utječe na infarkte, moždanih udara, hemodijaliza, amputacije, to je ozbiljan zadatak.

Drugi zadatak, sprečavanje rezistencije na antibiotike, medicina gubi bitku na tom području i to je nešto što obiteljska medicina drži u svojim rukama. Liječenje pacijenata s mentalnim bolestima u zajednici, učiniti od njih radno sposobne ljude, pratiti ih kroz cijeli taj period je za jednu državu velika dobit.

Kućno liječenje – tko će to provoditi?

Specijalisti drugih grana često kažu da ne bi mogli sjesti u naše ordinacije, kako onda očekivati da mladom liječniku stavimo na leđa takve zadatke i da očekujemo dobre ishode.

Kao da dovedemo takvog mladog liječnika u kiruršku salu i kažemo sada ćeš operirati, ali ćeš biti sam. Kao što je obiteljski liječnik sam u donošenju odluka.

Posljedice na jednog pacijenta ili nekoliko pacijenata takvog nekompetentnog rada su onda na cijelu populaciju kroz zdravstvene ishode. Eto zašto treba liječnik obiteljske medicine biti specijalist.

Koliko liječnika radi u obiteljskoj medicini, a da nisu specijalisti?

Oko 50 posto i to je poražavajuća činjenica za Hrvatsku.

Govori se o odlascima liječnika u mirovinu pa neće tko ima liječiti, ali u pozadini se ista stvar događa i na Katedri, odlaze predavači s fakulteta pa je pitanje hoće li netko imati educirati liječnike?

Dio liječnika uz sav posao provodi nastavu studentima, vrijedni kolege specijalisti obiteljske medicine. Još uvijek ima entuzijasta, jako vole taj posao i jako su nesebični, jasno im je da netko mora doći poslije njih.

Malo ih je, i kako odlaze trebaju ući novi ljudi u sustav. I onda se događa nonsens da HZZO kaže ili ćete potpisati ugovor s HZZO-om ili biti nastavnici.

Ne možeš biti nastavnik ako ne radiš u praksi, ne možeš raditi u praksi ako nemaš ugovor s HZZO-om. Dakle, vozi se u suprotnom smjeru.

U Primorsko-goranskoj županiji, u Domu zdravlja su u tijeku 56 specijalizacija PZZ-a od toga su 22 iz obiteljske medicine. U kojoj će mjeri to pokriti potrebe na terenu?

56 specijalizacija je ukupan broj odobrenih u Domu zdravlja, dio njih se već sada usmjerava na sekundarnu razinu, radi se o radiologiji, kardiologiji, dijabetologiji, psihijatriji…

Obiteljske medicine ima 22, dvoje će završiti u svibnju, ali u ovoj godini ćemo izgubiti još 11.

U periodu od 2024. do 2027. novih 39 liječnika će steći uvjete za odlazak u mirovinu, ako odu jasno je da nećemo uspjeti.

Užurbano moramo tražiti i motivirati liječnike, one koji će sada završiti šestu godinu Medicine i dati im specijalizaciju bilo kod mentora, bilo u Domu zdravlju. Ove godine uputili smo sedmero, a trebalo nam je 30, to je velika razlika.

Poseban problem u PGŽ-u su otoci i Gorski kotar?

Rješenja moramo naći, ako se može sagraditi riva moramo naći mogućnost i za izgraditi ordinaciju, zdravstvenu ustanovu. Gradovi i općine bi morali razmisliti o tome, moramo liječnika motivirati, dati mu dodatnu financijsku stimulaciju na plaću, osigurati stan. Moramo odrediti prioritete, a ljudski potencijal je najveći prioritet u ovom trenutku.