Disney vas poziva da se vratite priči s kojom je sve započelo.

Doživite Snjeguljicu u kinima od 21. ožujka 2025. godine – stoji u opisu prve najave za film »Snjeguljica«.

Nadolazeći američki glazbeni fantastični film režirao je Marc Webb, a scenarij su napisale Greta Gerwig i Erin Cressida Wilson, dok produkciju potpisuju Walt Disney Pictures i Marc Platt Productions.

Film je igrani remake Disneyjevog animiranog filma »Snjeguljica i sedam patuljaka« iz 1937. godine, koji se djelomično temelji na istoimenoj bajci braće Grimm iz 1812. U glavnim ulogama su Rachel Zegler kao Snjeguljica i Gal Gadot kao Zla Kraljica zbog čega su već pri samoj najavi glumačke postave, krenule prve kontroverze.

Dvadesetrogodišnja Zegler proslavila se filmskim debijem glumeći Mariju u remakeu mjuzikla »West Side Story« Stevena Spielberga zbog kojeg je osvojila Zlatni globus za najbolju glumicu u kategoriji filmske komedije ili mjuzikla čime je postala prva glumica kolumbijskog podrijetla koja je pobijedila u toj kategoriji, a i najmlađa pobjednica u toj kategoriji sa samo 20 godina.

Neupitnih glumačkih sposobnosti, komentari su krenuli kada je Disney odabrao Zegler za ulogu Snjeguljice jer su brojni podsjetili na uvod iz originalne bajke. Na početku priče, kraljica sjedi kraj prozora tijekom snježne mećave kada se slučajno ubode iglom u prst zbog čega kapljice njezine krvi padaju na snijeg.

Tada si poželi »kćer koja ima kožu bijelu poput snijega, usne crvene poput krvi i kosu crnu poput ebanovine«. S obzirom na to da glumica fizički ne odgovara opisu, počeli su prvi komentari na račun Disneyja uz kritiku da se previše trude biti woke i zbog pseudofeminizma, ali pritom ne možemo zanemariti činjenicu da je mnoštvo komentara čisti rasizam i mizoginija koji su za svaku osudu.

Unutarnje putovanje

Glumica je izazvala negativne kritike tijekom intervjua za Entertainment Weekly nakon kojeg je upala u sukob s korisnicima društvenih mreža. U intervjuu je rekla da je originalna Snjeguljica iznimno zastarjela kada je riječ o tome što danas znači biti snažna žena.

– Veliki je fokus na njezinoj ljubavnoj priči s tipom koji je doslovno uhodi, pa to ovaj put nismo učinili. Naš film se fokusira na njezino unutarnje putovanje na koje odlazi da bi pronašla sebe, kazala je.

Reakcije na izjavu bile su uglavnom negativne jer su brojni kritizirali njezino viđenje feminizma, nazvavši je antifeministkinjom koja prihvaća snažnu ženu samo kao onu samostalnu koja ne traži ljubav i ne želi brak, umanjujući tako žene koje teže obitelji i braku.

– Nije antifeministički željeti se zaljubiti, željeti se vjenčati, željeti ostati kod kuće, željeti biti domaćica. Nijedna od ovih stvari vas ne čini manje vrijednom kao osobu ili ženu, komentirali su korisnici na društvenim mrežama. Cilj feminizma trebao bi biti borba za jednakost i ravnopravnost, a upravo je sloboda izbora za ženu, od toga želi li biti sama, želi li biti uspješna poduzetnica, želi li brak ili pak ne želi djecu, poanta čitavog pokreta.

Iako danas prevladava prilično kapitalistički feminizam gdje se većinom veličaju žene koje su tzv. girlboss odnosno posvećene karijeri, najčešće u tradicionalnom »muškom svijetu«, umanjivati slobodan izbor jedne žene da bi se uveličao slobodan izvor druge, sve je samo ne originalna premisa feminističkog pokreta. Glumičine izjave u kojima je dala negativan komentar na originalnu »Snjeguljicu«, stigle su joj kao prvi crveni karton na društvenim mrežama.

Previše woke

Puno veće kritike dobio je Disney za koji se već godinama govori da se trudi biti previše woke ili progresivan, što i ne bi bio negativan komentar da se ne trude biti previše woke u prastarim bajkama u koje, osim djece (a i to je pitanje!) nitko niti ne vjeruje. Važno je napraviti distancu između »Snjeguljice« iz 30-ih godina i današnjih vrijednosti, ali isto tako je važno shvatiti i da je ovdje riječ o izmišljenoj priči.

Najzanimljivije jest to da je svijet totalno »poludio« s kritikama na ekranizaciju nečega što je u svom originalu toliko imaginarno i nepostojeće i na kraju dana, služi za razbibrigu. Pored svih aktualnih domaćih i svjetskih problema, ponovno se najviše kritika događa zbog nečeg potpuno sporednog. Toliko sporednog da postoji nekoliko verzija originalne »Snjeguljice« dok je Disneyjeva postala jedna od najomiljenijih, temeljena na onoj braće Grimm iz 1857.

U njihovoj verziji, zločesta maćeha ne traži Snjeguljičino srce već njezina pluća i jetru da bi ih skuhala i pojela, a patuljci kojima Snjeguljica bježi u ovoj verziji, nemaju niti imena niti osobnosti. Kada Snjeguljica pojede otrovnu jabuku, patuljci je neuspješno oživljavaju i potom stavljaju u stakleni lijes da bi mnogo godina kasnije stigao princ koji uočava preminulu djevojku u koju se zaljubljuje.

Nakon što mu patuljci ne dozvoljavaju da je viđa, princ pošalje svoje sluge da mu donesu lijes sa Snjeguljicom. U tom trenutku, lijes pada, a Snjeguljica zbog specifičnosti pada, poput nekakvog uvrnutog Heimlichovog zahvata, iz sebe izbacuje komadić otrovne jabuke i oživljava. Nema poljupca. Samo pad nalik Heimlichovom zahvatu. Oh, i užarene željezne cipele koje je Zla Kraljica morala nositi na vjenčanju Snjeguljice i princa, plešući tako sve dok nije skončala.

Disney je priču pretvorio u romansu, dodavši patuljcima imena, osobnosti, životinje koje obilaze Snjeguljicu dok pjeva i poljubac koji oživljava. U verziji bajke iz 1812. godine, Zla Kraljica je zapravo Snjeguljičina mama koja naređuje lovcu da je odvede u šumu i jednostavno ubije. U istoj verziji, nema željeznih cipela niti pada lijesa.

Ponavlja se princ koji nosi lijes u svoj dvorac i pritom od sluga traži da premještaju lijes iz prostorije u prostoriju kako bi uvijek mogao vidjeti Snjeguljicu. Jednom od sluga taj posao dosadi pa – otvara lijes i udara Snjeguljicu zbog čega jabuka izlijeće iz njezina grla i ona se budi.

Još je tu mnoštvo drugih verzija Snjeguljice, od one da pobjegne s pljačkašima, a ne patuljcima do one da ostane u ukletom dvorcu i kući na obali. Verzije uključuju začaranu haljinu, otrovane najlonke, smrtonosno cvijeće i orla. Od svih navedenih verzija, problematična je ona u kojoj princ poljubi Snjeguljicu. Naravno, problematična je iz nekih drugih aspekata, ali iz feminističkog – najmanje.

Žene žrtve

Možemo reći da se većina tadašnjih crtanih i igranih filmova temeljila na tome da žena ima ulogu žrtve koju spašava naočiti muškarac, što je istina.

Možemo reći i da su dvije tisućite bile prepune toksičnih komedija i nenormalnih standarda ljepote za žene, što je istina.

Možemo reći i da su posljednje godine postale prepune nepotrebnih woke adaptacija jer, povijest se ne može promijeniti, ali ono što se može, je osmisliti novi materijal. I zato je Disney dobio najviše negativnih kritika jer umjesto da stvara povijest, prepravlja onu koju već vrlo dobro znamo i iz koje nešto pokušavamo naučiti. Barem neki.

Što se tiče najave novog filma, a koja prikazuje svega nekoliko scena u kojima vidimo glavne glumice i računalno stvorene patuljke koji idu kući te Snjeguljičino prepoznatljivo pjevanje, zanimljivo je da Disney nije isključio komentare koji su mahom negativni.

»Moram priznati da se divim hrabrosti studija Walta Disneyja što je ostavio mogućnost komentiranja videa otvorenom«, stoji u prvom od komentara upravo ta opaska dok se druga odnosi na to da se Disney usred svoje woke faze nije sjetio angažirati glumce patuljastog rasta za ulogu patuljaka.

Propustio je Disney mnogo prilika da progovori o gorućim društvenim problemima, govoreći prigodnim jezikom i angažiranjem različitih glumaca i glumica, nudeći pritom jedan novi dijalog. Priliku su imali i prošle godine ekranizacijom još jedne bajke, ali ponovno – umjesto da izmisle nešto novo, krenuli su mijenjati nešto već viđeno i potpuno promašili.

»Mlada sirena dogovori se s morskom vješticom da će mijenjati svoj predivan glas za ljudske noge da bi mogla istražiti svijet iznad mora i impresionirati princa«, opis je bajke »Mala sirena« koju je Disney na velike ekrane lansirao 2023. godine kao glazbeni romantični fantastični film.

Legendarna bajka o sireni Ariel iz pera Hansa Christiana Andersena obilježila je mnoga djetinjstva, a u originalnoj verziji iz 1837. godine priča prati mladu sirenu – princezu koja se želi odreći svog života u moru da bi dobila ljudsku dušu. Nakon što vještica pristane na dogovor, Mala Sirena ispliva na površinu u blizini prinčevog dvorca i popije napitak.

Tekućina je poput mača koji joj probada tijelo i ona se onesvijesti na obali, gola. Pronalazi je princ koji je opčinjen njezinom ljepotom i gracioznošću, iako otkriva da je nijema. Najviše od svega voli je vidjeti kako pleše, a ona pleše za njega unatoč neopisivim bolovima pri svakom koraku.

Ubrzo, Mala Sirena postaje prinčevo omiljeno društvo i prati ga na mnogim njegovim izletima. Budući da je nijema, on joj povjerava svoje najdublje misli i osjećaje – ali se uopće ne zaljubljuje u nju: smatra je više kućnim ljubimcem nego osobom i pušta je da spava na podu ispred vrata njegove spavaće sobe.

Bez jasne svrhe

Kad princa roditelji potaknu da se oženi susjednom princezom u dogovorenom braku, princ kaže Maloj Sireni da neće jer ne voli princezu već da voli samo mladu ženu iz hrama za koju vjeruje da ga je spasila. Ne znajući da ga je zapravo s tonućeg broda spasila Mala Sirena, princ pronalazi ženu iz hrama, izjavljuje joj ljubav i slijedi kraljevsko vjenčanje. Maloj Sireni se slama srce, a kada njezine sestre izrone iz mora i donesu joj bodež da ubije princa i pusti njegovu krv da kaplje na njezina stopala, zbog čega će ponovno postati sirena, sve će njezine patnje prestati i proživjet će svoj puni život u oceanu sa svojom obitelji.

Međutim, Mala Sirena ne može se natjerati da ubije uspavanog princa koji leži sa svojom novom ženom te baca bodež i sebe s broda u vodu baš kad sviće zora.

Njezino se tijelo rastapa u pjenu, ali umjesto da prestane postojati, ona osjeća toplo sunce i otkriva da se pretvorila u blistavi i eterični zemaljski duh, kćer zraka. Dok se Mala Sirena uspinje u atmosferu, pozdravljaju je druge kćeri koje joj govore da je postala poput njih jer je svim srcem težila dobiti besmrtnu dušu. Zbog žrtvovanja Male Sirene, dana joj je prilika da čini dobra djela cijeli svoj životni vijek i ona će primiti svoju dušu i ustati u nebo kada joj životni vijek završi.

Disney je priču pretvorio u ljubavnu, napravivši animirani film 1989. godine u kojemu se Mala Sirena zove Ariel, sanja o tome da postane čovjek i zaljubljuje se u princa Erika. U remakeu koji su objavili prošle godine, ponovno se podignula prašina jer je za glavnu glumicu odabrana Halle Bailey, što je izazvalo lavinu strašnih rasističkih komentara.

Prema redatelju Robu Marshallu, originalno nisu imali ideju o tome tko bi glumio Ariel već su tražili glumicu koja »ne samo da može pjevati već utjelovljuje snagu, strast, ljepotu, radost i inteligenciju«, što su pronašli u Bailey.

Film je zaradio kritiku zbog woke kulture zato što je izmijenio i jedan ključni te prepoznatljivi dio, onaj u kojem Ariel pokušava »natjerati« princa da je poljubi jer će se u suprotnom ponovno pretvoriti u sirenu. Zbog toga što Ariel nema glas, pomaže joj prijatelj, rak Sebastian koji Eriku u uho pjevuši da »postoji samo jedan način da je pita«.

U novoj verziji filma, Sebastianov savjet glasi: »Koristi svoje riječi i pitaj je.« Pitanje se možda i čini potrebnim jer su Arielini osjećaji daleko od očitih. Dok se u animiranoj verziji može shvatiti da mala sirena želi princa, u filmskoj inačici, Bailey to ne radi. Je li opet u pitanju feminizam zbog kojeg »žena ne smije trčati za muškarcem« jer »to nije njen posao« ili »jer joj muškarac ne treba«? Odgovor je mala sirena koja ide iz scene u scenu bez jasne svrhe.

Politička korektnost

Razmotrite izvornu Malu Sirenu, priču o mladoj ženi koja je čeznula za neovisnošću, impulzivno se cjenkajući u nadi da će dobiti život kakav želi i uči da izbori imaju dalekosežne posljedice. Sada razmislite o politički korektnoj verziji iste priče, u kojoj je Ariel prigodno spašena amnezijom zbog koje se ne sjeća što je učinila, stoga lišena bilo kakve prilike da to shvati i da se s time obračuna.

Prva priča je o djevojci koja nešto radi, a potonji je o djevojci kojoj se stvari događaju. Što bi od ovoga trebala biti vizija osnaživanja žena koju je Disney pokušao postići? Je li Disney htio postići inkluzivnost ili uključivost tako što je kralj Triton u filmu imao sedmero različite djece kako bi se prikazale različite stereotipne fizičke značajke? I time što galeb Scuttle više nije galeb?

Možda bi zaista bilo krajnje vrijeme da se klasici koji se s razlogom nazivaju takvima, pospreme u ladice s VHS kazetama i ostanu tamo, a ako se već želi poslati progresivnu poruku da se to učini na prirodniji način ekranizacijama novih bajki. I kako bi uopće zvučala današnja bajka sa suvremenom ženom u prvom planu? Ovisno o bilo kakvoj karakterizaciji žene u tom djelu, žena danas jednostavno ne može pobijediti. Većina publike koja bi rado pogledala »Malu sirenu«, »Snjeguljicu« ili »Pepeljugu« više nisu mala djeca već milenijalci u svojim srednjim godinama koji su odrasli uz originalne animirane filmove koje danas skandaliziraju ljudi koji bi trebali znati bolje od toga i koji »guraju« različite fobije.

U toliko uključivom svijetu prepunom bajki koje su nastale na svih sedam kontinenata i koje su napisali/e autori/ce svih mogućih rasa, nacionalnosti i religija, postoji materijal koji se može ekranizirati u svom originalnom duhu u svrhu slanja poruke o tome da – svatko može biti princeza ili ratnica neovisno o svom fizičkom izgledu. Ili princ.