Splitska glumica Nives Ivanković i ove je godine nominirana u kategoriji najbolje kazališne glumice za nagradu Zlatni studio. Nominaciju je ove godine osvojila ulogom Vesne u dramskoj adaptaciji romana »Crvena voda« Jurice Pavičića. Prošle je godine ovu prestižnu nagradu osvojila za ulogu Kalonike u predstavi »LizistRATa« splitskog HNK-a. Široj televizijskoj publici splitska dramska prvakinja je poznata i po ulogama u popularnim serijama kao što su »Nad lipom«, »Lud zbunjen normalan«, »Ruža vjetrova«, »Jel me netko tražio« i mnogim drugima.

Atraktivnoj Splićanki, čini se, jednako dobro pristaju televizijske i kazališne uloge, pa je uz čestitke prvo pitanje bilo kako je primila radosnu vjest o nominaciji.

– Nominacija za najprestižniju medijsku nagradu Zlatni studio uvijek je čast i potvrda da je HNK Split dobio novu uspješnicu. Lik majke Vesne koja nestankom svoje sedamnaestogodišnje kćeri proživljava najveći pakao koji ljudsko biće može zamisliti. Njena bol, potraga za izgubljenom kćeri, grižnja savjesti, preispitivanje gdje je kao majka zakazala, razara obitelj, ali i nju samu. Predstava »Crvena voda« u režiji Ivice Buljana naišla je na izvanredan odjek publike i kazališne kritike. Predstava je unaprijed rasprodana i to je meni kao glumici veliko zadovoljstvo. Mi glumci živimo za publiku, tako da je ova nominacija još jedno priznanje.

Intenzivno razdoblje

Prošle ste godine osvojili Zlatni studio za ulogu Kalonike u predstavi »LizistRATa« u režiji Paola Magellija. Iako vas u zadnje vrijeme nemamo priliku gledati u novim TV ostvarenjima, čini se da je ovo jako plodonosno razdoblje u vašem teatarskom radu.

– Da, manje sam prisutna na TV-u, ali u teatru sada proživljavam vrlo intenzivno razdoblje, i u glumačkom i u životnom sam naponu snage. Suradnja s vrhunskim redateljima i pomlađenim splitskim, vrlo potentnim ansamblom, ovo razdoblje mog života čini zaista ispunjenim.

I uloga Lepe Smoje koju ste glumili u predstavi »Tiha noć« također je bila značajna, koja vam je od tih dviju uloga, Lepe Smoje ili majke Vesne, bila zahtjevnija za pripremu?

– Iskreno, kao glumački zadatak bila mi je zahtjevnija uloga Lepe Smoje. Kada su mi rekli da ću igrati Lepu, bila sam poprilično šokirana. Igrati osobu koju smo svi poznavali, koja je uz Miljenka Smoju bila jedan od simbola Splita, bio je zadatak kao iz najgorih noćnih mora. Veliko pitanje hoću li to moći dostojanstveno i uvjerljivo donijeti, pogotovo što je trebam igrati u dobi od devedeset godina, bio mi je velik izazov, a stvaralo mi je i velik pritisak. Ovakve uloge, pogotovo u teatru, su dvosjekli mač. To sam do sada samo gledala na filmu.

Transformacija, maska i uopće iluzija koju film nosi kao žanr daje glumcu veće mogućnosti u kreiranju lika. Ovdje nije bilo sredine – ili sam pokojnik ili pukovnik! Kako je Lepa bila i balerina i koreografkinja, na sve ovo još sam dodala i baletne probe. Surađivala sam s našim baletanom Levom Šapašnjikovim koji je napravio uzbudljivu koreografiju. Reakcija publike, a i najbližih ljudi koji su poznavali Lepu, sve je rekla nakon premijere. Mogu reći kako mi je uloga Lepe Smoje bila najneobičniji izazov u mom glumačkom radu. I sada, kako dolazi mlađa publika koja ne zna tko je Lepa, njihova reakcija i ljubav govore mi da sam »položila« za mene najveći i najteži glumački ispit.

No, i vi ste poznavali Lepu Smoje, niste li još kao djevojčica odlazili u njen studio Mozaik?

– Da, nevjerojatno je kako se stvari u životu događaju. Studio tete Lepe je bio rasadnik splitskih talenata i u plesnom, i u dramskom, i u glazbenom području. Zanimljivo je kako je i redatelj predstave Goran Golovko bio jedan od polaznika studija. Ni u najluđim snovima nisam mogla zamisliti da ću na sceni igrati tetu Lepu, a da će Goran režirati. Život je stvarno čudo!

Kao Lepa Smoje u predstavi »Tiha noć«, Foto: Grgo Jelavić/Pixsell

Režija kao prvi izbor

Ipak, na Akademiju ste krenuli zbog filma Emira Kusturice »Sjećaš li se Dolly Bell« s namjerom da studirate režiju? Što vam se točno u tom filmu svidjelo?

– Moja životna želja bila je režija, iako je gluma uvijek bila tu negdje već u dramskim grupama u školi, pa dramski studio u Mozaiku… U to vrijeme velik uspjeh filma »Sjećaš li se Dolly Bell« na filmskom festivalu u Cannesu i informacija kako se otvara odsjek režije u Sarajevu činilo mi se kao ostvarenje snova. Ali, otvaranje odsjeka tek je bilo u planu za dvije godine, tako da sam se odlučila za glumu i upisala Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu.

Neki kažu da su redatelji često neostvareni glumci, što mislite o tome? Kod vas je upravo obrnuto?

– Pa, čini mi se da u svakom glumcu čuči neostvareni redatelj, tako da i ima smisla i da svaki redatelj na neki način jest nerealizirani glumac. To je toliko povezano – svaki glumac u kreiranju svoga lika jest mini redatelj. Pa nije ni čudno, a ni neuobičajeno da glumci budu uspješni redatelji. Na svjetskoj razini od Clinta Eastwoda, Orsona Wellsa do Roberta Benignija, pa i kod nas, od Antuna Vrdoljaka, Mustafe Nadarevića do Renea Medvešeka… Svi oni potvrđuju ovu tezu. I to vidim kao nešto što je prirodan i logičan slijed.

Vama jednako dobro stoje filmske i kazališne uloge, kako ih intimno doživljavate, u čemu se za vas razlikuju, kako im pristupate?

– Hvala vam. Proces rada na TV-u i na filmu je drukčiji nego u kazalištu, ali priprema za svaku ulogu je ista, a to je studiozan i temeljit pristup. Trudim se u svemu što radim pristupiti vrlo odgovorno. Vjerujem da mnogi ne znaju, ali u ovom poslu ne postoji improvizacija. To najbolje mogu ilustrirati na primjeru rada na ulozi Seke Odak u seriji »Ruža vjetrova«. To je pak nešto najčudesnije što mi se dogodilo.

Taj je lik nastavio i nakon prestanka emitiranja i repriziranja serije svoj život na društvenim mrežama. Tom liku, iako je nastao u žanru sapunice, nisam dozvolila da ga pojede brzina snimanja pa sam dvije pune godine pisala i igrala lik. Nakon cjelodnevnog snimanja došla bih doma i pisala po cijelu noć. Sve što ljudi vole kod tog lika bilo je pomno rađeno, a u izvedbi je izgledalo kao dobra improvizacija. Tada sam bila najponosnija jer sam dekonstruirala žanr sapunice i pokazala kako se bez obzira na brzinu i površnost ovoga žanra s dobrom pripremom može napraviti ozbiljan posao.

Televizijske uloge ipak su one koje glumca izbace u orbitu poznatih i slavnih, a vjerujem da su i financijski isplativije. No, čini se da su vas vaše televizijske uloge uvelike i uveseljavale. Zavolite li jednako svaku ulogu?

– Svaka uloga, pa i ona najmanja, glumcu predstavlja u tom trenutku izazov i posvećenje do kraja. I u glumi taj proces sazrijevanja, kao i u životu, nosi različita iskustva. Kad se osvrnem i sjetim svih uloga, mnoge bih odigrala drukčije iz ove perspektive. Ali i one uspješne i manje uspješne dio su mog glumačkog sazrijevanja i puta. Najvažnije je da uveseljavaju i nalaze put do publike.

Kao majka Vesna u »Crvenoj vodi«

Novinarka odmalena

Osim glumačkim poslom, bavili ste se i novinarskim, je li vas novinarstvu poučio vaš otac ili je za to kriv samo gen?

– Pa od naranijeg djetinjstva sam uvijek nešto pisala, a takvo mi je bilo i najbliže okruženje. Tata Ante, profesor književnosti i latinskog jezika, inače dugogodišnji novinar i urednik na HRT-u, imao je najviše utjecaja, on mi je usadio ljubav prema pisanoj riječi. Kao djevojčica igrala sam se s pisaćom mašinom i magnetofonom, popularnom Nagrom. Zato je bilo i nekako logično da upišem srednju novinarsku školu. Kao klinka od četrnaest godina radila sam na Radio Splitu ankete. To su bili prvi koraci, a kasnije sam se okušala i u pisanju jednog popularnog radijskog lika. Taj se novinarski izlet kasnije nastavio jednom duhovitom kolumnom koju sam pisala u Slobodnoj Dalmaciji. Poslije sam se okušala i u TV formatima zabavnih emisija, scenarija za Splitski festival… U mojoj obitelji mnogi su mišljenja da bih bila bolji pisac nego glumica.

Poznato je da vaša obitelj ne smije dolaziti na vaše predstave, kako ste im to objasnili? Kad ste ih prvi put zamolili da ne dođu, sjećate li se tog trenutka?

– Oni su moja najveća podrška, al’ nekako sam uvijek bila opterećena kad su bili u publici. U jednom sam trenutku presjekla i zamolila ih da ne dolaze jer mi to izaziva dodatni stres. Negodovali su, ali su i razumjeli. Ne sjećam se iskreno točno kada je to bilo, iako i dandanas to tata pokušava promijeniti, ali bezuspješno. To je jače od mene. Ali razgovarajući s kolegama saznala sam kako ima njih još koji se isto tako osjećaju. Eto, to su neki glumački »kvrcnuti« momenti.

Koja je bila vaša prva predstava na velikoj pozornici?

– Moja prva predstava na pozornici HNK-a bila je kad sam završila drugu godinu Akademije. U predstavi »Šjor Bartulovi snovi« u režiji Vanče Kljakovića igrala sam Lucijetu, kći Borisa Dvornika. Taj trenutak i početak jednog velikog prijateljstva s našim papom Borisom ostao mi je kao jedan od najvažnijih životnih trenutaka. Kao mala sam ga obožavala u »Kapelskim kresovima«, u ulozi Dimnjačara, i taj trenutak, s njim stajati na sceni, za mene je bio ostvarenje mojih dječjih snova.

Vaši su roditelji iz Hercegovine i to uvijek volite istaknuti, kao i splitski »touche« koji je dodao šarm na vaš karakter. Kako je bilo odrastati u Splitu, živjeli ste u siromašnom dijelu grada?

– Moj tata je išao u osnovnu školu i u gimnaziju u Splitu. Split je bio odabir mojih roditelja i najsretniji odabir u svakom smislu. Predivno djetinjstvo i odrastanje, iako se tada živjelo skromno. Odrasla sam u četvrti koju popularno zovu Siromašna. Dandanas kad se prošetam na zidiću piše: »Ovdje te stranče zakon ne štiti.« Intelektualci, radnička klasa, vojna lica, sve je tu bilo izmiješano, ali neopterećeno i sretno.

Split je tada bio siguran grad pa smo kao klinci istraživali ne samo kvart, već i cijeli grad. Školsku klupu, tajne i snove dijelila sam s našom proslavljenom primabalerinom impresivne internacionalne karijere Vedranom Ostojić. Atmosfera kao na jugu Italije, Siromašna četvrt je imala taj Felinijevski duh. Najtočniji opis negdje bi bio kao kod Elene Ferantte u njezinoj knjizi »Genijalna prijateljica«.

Bik Koji Sjedi

Za sebe uvijek kažete kako ste neambiciozni i da vas prijatelji zovu Bik Koji Sjedi. No, svidjela mi se ona priča sa Ksenijom Urličić i kako ste joj hrabro i izravno prišli. Ipak, znate se i možete se opasno pokrenuti?!

– To je više karakteristika koju mi pripisuju u socijalnom kontaktu. Iako ostavljam dojam vesele i komunikativne osobe, to baš i nisam. Nisam pokretač u društvu, iako me ljudi kroz moj posao tako doživljavaju. Više volim kad me zabavljaju nego što ja želim zabavljati društvo. Odatle nadimak Bik Koji Sjedi. A priča oko angažmana kad sam na »foru« došla do Ksenije Urličić je bila ta da sam na TV-u gledala prvu verziju »Jel’ me netko tražio«, jedino što se početkom devedesetih snimalo kod nas. Gledajući sam shvatila kako kafiću nedostaje konobarica, a u teatru je bilo malo posla pa sam se puna želje i potrebe za radom odlučila na taj očajnički i smiješan korak, doći do glavne urednice i predložiti lik konobarice Miki. Sada to ne bih bila u stanju, ali mladost je poseban životni format u kojem je sve moguće.

Zašto mislite da niste ambiciozni, svaku ulogu napravite do detalja, vrlo ste radišni i odgovorni… Mislite li da ambicioznost podrazumijeva i neke druge vještine ili radnje?

– Postoji ambicija koja je poticajna i konstruktivna i mislim da je to dobra osobina, ali kad govorimo o aspektu gdje ambicioznost može biti spoj bezobzirnosti, sujete, samoljubivosti, usmjerena na štetu drugih ljudi, takozvanog laktarenja, gaženja preko leševa… Kad ljudi ne prežu od bilo kakvog načina da postignu svoj cilj, to je ono što je vrijedno jedino prezira.

Jeste li imali u svojoj karijeri neko neugodno iskustvo?

– Svaki proces na novom projektu ima dobre i loše strane. Nekada niste zadovoljni produkcijskim uvjetima, nekada međuljudskim odnosima, ali da sam baš imala neka neugodna iskustva, ne. Vrlo su mi traumatične audicije i one znaju biti dosta stresne i neugodne i neuspješne, ali to je sve u opisu ovoga posla tako da ne pamtim nešto posebno što bih definirala kao izrazito neugodno.

Postoji li neki redatelj s kojim nikada više ne biste radili?

– Znate, na ovako malom tržištu u ovom poslu nema baš mogućnosti biranja i još kad ste u angažmanu ne birate vi, već vas biraju. Najgora iskustva su mi vezana za redatelje koji su spoj neznanja, slabog talenta i uvjerenja o svojoj genijalosti. Kad netko ima znanje, sve možete podnijeti, ali ovu kombinaciju je jako teško preživjeti i kao glumac i kao čovjek. Imala sam takva iskustva i ne ponovilo se.

Volite li nekog kolegu ili kolegicu naročito imati za partnera, odnosno partnericu na sceni?

– Volim partnere koji igraju »okom«. Gluma nije soliranje. Pravo partnerstvo na sceni daje čaroliju i moć igre. Često se znam našaliti, s onima kojima se dobro razumijem na sceni, kako se u situacijama nezahvalnog partnera primjenjuje taktika »3 u 1«- sam glumi, sam odreagiraj i da budeš siguran izgovori i njegov tekst. Na svu sreću, više je ovih koji su divni i pouzdani partneri.

Slatke brige

U HNK-u Split ste od samog početka, bili ste i njihova stipendistica. Koliko je za umjetnika to olakšavajuća, a koliko otežavajuća okolnost?

– Pa sam taj osjećaj pripadnosti i, naravno, egzistencijalni sigurnosni okvir daje glumcu na neki način mogućnost da se fokusira na rad s manje stresa. Ali kao i u svemu, u životu postoje i manje dobre strane stalnog angažmana, a već sam govorila o tome kako nema puno mogućnosti izbora onog što bi se htjelo, a ni dobivanja što se zaslužuje. Tu često dođe do problema pa se zbog pogrešne politike raznih intendanata i nekim čudnim spregama, glumci ne mogu razvijati i izgrađivati onako kako zaslužuju. Kako je svugdje, na svim razinama u društvu, tako je i u teatru. Imate i redatelja i glumaca koji idu iz projekta u projekt neuspješno, ali uvijek dobivaju nove prilike, a marginaliziraju se ljudi koji znaju svoj posao i koje publika želi. Ali što je u životu idealno?! Mislim da je na ovom našem malom tržištu puno teže kolegicama i kolegama koji su »slobodnjaci«. Ja sam bila stipendistica i u ono vrijeme je to bilo normalno. I moj je put bio trnovit, ali to mora tako biti. Bilo je teških razdoblja, no kad je čovjek pošten prema sebi i drugima, rezultat neće izostati.

Već ste u nekoliko navrata spomenuli kako biste rado stali i iza kamere kao redateljica, scenaristica… Imate li već nešto spremljeno u ladici? Najavili ste nešto humorističnog karaktera?

– To je ta moja, nazovimo je neambicioznost. Krenem u nešto što je potvrđeno da ima potencijal, pa odustanem. Konkretno, govorim o seriji »’Ko je jamio, jamio je«, mom autorskom projektu. Stalno nalazim neka opravdanja samoj sebi, ali ne grizem. Što bi rekla jedna moja prijateljica »Čudan si ti svat«. Ali tako je. Ništa ne planiram.

Što trenutačno radite, kakvi su vam planovi?

– Igram predstave i nadam se dobrom provodu na dodjeli »Zlatnog studija«. Sad su one slatke muke. Odlazak u modni atelier ELFS i priprema za taj večernji izlazak.

Jeste li ostvarili sve svoje snove ili ima još neka sitnica kojoj se nadate?

– Ostvarila sam i neke snove, ali i neke noćne more. Šalim se, netko mudar je rekao: »Kad prestaneš sanjati, prestaneš živjeti.«