Veliku pobunu izazvala je najava uvođenja dvojezičnosti u Vukovaru, ili dvopismenosti, kako bi to rekla Snježana Kordić. Što mislite o tome? Gdje počinje jedan, a završava drugi jezik, kako vi to kažete u »Čiji je jezik?« 

   – Pitanje naziva jezika je prije svega političko pitanje, pogotovo kada se radi o etničkim nazivima. Za pitanje prava srpske manjine je pak potpuno nebitno jesu li hrvatski i srpski dva vrlo slična standardna jezika ili je riječ o varijantama istoga standardnog jezika. Ja bih, recimo, podržao inicijativu, a takvih primjera već i ima, da se u istarskim mjestima uz službeno ime napiše i ime na lokalnom dijalektu kada je ono različito. Mislim da ljudi imaju na to pravo i potpuno je nebitno radi li se tu o jeziku (= dijalektu s vojskom i mornaricom) ili o lokalnom govoru. Isto tako, nebitno je jesu li Srbi u Vukovaru prije stvarno pisali ćirilicom ili ne. Ćirilica je tu zapravo samo simbol priznavanja manjinskih prava pa je nebitno je li tu riječ o dvojezičnosti ili dvopismenosti. 

   Jezična situacija u Vukovaru je i inače prilično apsurdna. Treba znati da u Vukovaru, kao i u Iloku i okolici, starosjedioci Hrvati izvorno govore ekavski, dijalektom koji se u znanosti zove šumadijsko-vojvođanski i inače se najvećim svojim dijelom, kako se po imenu može i naslutiti, govori u Srbiji i Vojvodini. S druge strane, najveći broj Srba u Slavoniji i Baranji i općenito Hrvatskoj govori ijekavski, dijalektom koji se znanstveno zove istočnohercegovački (jer se ondje izvorno govorio). 

   Što se tiče prosvjeda protiv ćirilice u Vukovaru, indikativno je da se takvo što događa čak 18 godina nakon kraja rata. Usporedite li to s prošlim ratom, vidjet ćete da 1963. situacija nije bila takva. Tada su već Nijemci potpuno normalno dolazili k nama na more i nitko nije prosvjedovao zbog natpisa Zimmer frei iako su u Drugom svjetskom ratu nacisti na našim prostorima počinili puno veće zločine i puno više štete nego što je slučaj s okupatorima u zadnjem ratu. Isto tako, Nijemci i Francuzi, kao bivši ratni neprijatelji, su tada već odavno surađivali na izgradnji onoga od čega je danas nastao EU. Ali to nije posljedica nekakvih pitanja mentaliteta, nego različitih ekonomsko-političkih prilika. Dok je tada i u bivšoj Jugoslaviji i u Europi vladao poslijeratni ekonomski procvat, a s njime i određeni optimizam, danas smo u katastrofalnoj gospodarskoj poziciji i izbijaju različiti oblici socijalne patologije u koje bih svrstao i ove vukovarske prosvjede oko ćirilice.

   No način na koji je odlučeno da se pravopis radi je svakako za pohvalu. Kao prvo, nije autorski nego ga je radilo više ljudi. To je dobro jer pravopis ne bi trebao ovisiti o stavovima i preferencijama pojedinaca, nego bi trebao bilježiti najobičniju i najprošireniju upotrebu. A često nije bilo tako. Kao drugo, početni prijedlog pravopisa se daje na javnu raspravu. To je velika novost i prvi put da se tako nešto dogodilo kod nas. Od javne rasprave i komentara većeg broja stručnjaka, pa i laika, konačna verzija pravopisa može imati samo koristi, da i ne govorimo koliko je takav potez inherentno demokratskiji od načina na koji su se pravopisi dosad pisali. 

   Kao treće, autori su naglasili da su se u izradi pravila rukovodili u velikoj mjeri time i kako se doista piše i govori. To je opet, koliko god to nekog neupućenog moglo iznenaditi, popriličan novum kod nas. Mislim da se i u samim pravilima vidi da se nije pisalo baš potpuno »iz glave« i da su zato pravila bolja nego što bi bilo da se nije tako radilo. Kao četvrto, iznimno je pozitivno što se o pravopisu govori kao o javnom dobru i što će biti dostupan i besplatno na internetu. To je sjajan potez, tim više što su dosad brojna izdanja pravopisa prečesto služila i tome da njihovi autori na njima zarade jer su se pravopisi uvijek dobro prodavali. 

  Hoćete li se uključiti u stručnu javnu raspravu i s kakvim primjedbama, prijedlozima?

Nasilna (po)grješka

  – S jedne strane je točno da pravopisni »nered« o kojem se govori i nije bio toliko strašan te da je čitava priča prenapuhana. Zapravo je prilično nevjerojatno da je kod nas uopće toliko popularno govoriti o pravopisu u javnosti. No iza toga stoji nešto drugo. Kao što ni jezik nije samo sredstvo komunikacije, tako ni pitanje pravopisa, bar kod nas, nije samo pitanje iznalaska najjednostavnijih rješenja za svakodnevno pisanje, nego je zapravo riječ o političkom pitanju. To ne bi trebalo biti tako, ali jest. 

   Stoga i to pitanje pisanja neću/ne ću zapravo simbolički dobro predstavlja ključne razlike u samim koncepcijama pravopisa. Nije, naime, uopće slučajno da ne ću piše samo šačica konzervativnih kroatista i opskurnih desničara. Jer samo uvođenje pisanja ne ću i nije bilo ništa drugo nego politikantski pokušaji »pohrvaćivanja« pravopisa i umjetnog pravljenja razlika prema srpskom pisanju. Pritom nikome, dakako, nije bilo bitno što je lingvistički potpuno nesuvislo da se neću piše odvojeno. Tu se, naime, uopće ne radi o čestici ne koja bi se vezala uz nenaglašeno ću, nego je riječ o obliku koji je nastao od staroga ne-hoću ispadanjem h i stezanjem vokala (neoću neću). Lingvistički gledano, prije bi se moglo argumentirati pisanje ne moj jer je tu doista riječ o čestici ne koja se spaja s moj (što nastaje od starijega mozi, što je pak stari imperativ glagola moći). 

   Naravno, ovakvi su argumenti zapravo nevažni jer je tu puno bitnije kako se u praksi uvriježeno piše i potpuno je besmisleno tražiti mijenjanje uobičajenog načina pisanja. Naravno, ne ću-ovcima je bilo nebitno što svi pišu neću, važnije im je bilo pozivanje na neku imaginarnu hrvatsku tradiciju pisanja ne ću. A ta tradicija počinje ni s kim drugim nego s Vukom Karadžićem. Tako imamo bizarnu situaciju da se današnji domoljubni kroatisti slažu s Vukom, čija je teza bila da su svi štokavci Srbi, a ne slažu se na primjer s jednim od najvećih hrvatskih lingvista 20. stoljeća, Stjepanom Ivšićem, koji je još prije 80-ak godina dokazivao zašto je pisanje neću jedino lingvistički opravdano. 

   Novi pravopis je drugačiji jer su se autori vodili time da pravopisna pravila koliko-toliko odgovaraju jezičnoj i govornoj praksi, te su se služili, kako kažu, anketama, korpusom… da bi takvu praksu ustanovili. To doista jest suvremen pristup. Iako mislim da su bili pretolerantni utoliko što su na primjer dopustili odvojeno pisanje ne ću i grješka kao nepreporučenih varijanata. To je po meni nepotrebno jer je pisanje ne ću motivirano isključivo politički, a tako piše šačica ljudi, dok u riječi (po)greška nitko spontano ne izgovara j. Tu je riječ o promjenama koje su u pravopis uvedene nasilno i iz politikantskih razloga te mislim da ih iz njega treba potpuno odstraniti. 

  Jezični imperijalizam

Najavljivan kao pomirbeni, novi je pravopis odmah napadnut upravo kao onaj koji, prema Razredu za filologiju pri HAZU-u, »unosi novi nemir i nestabilnost u jezična pitanja u zemlji«, dok Sanda Ham s osječke kroatistike kaže: »Ne vjerujem da postoje stručnjaci koji bi mu dali prolaznu ocjenu« i »Što se javne rasprave tiče, posrijedi je postupak koji se najblaže može nazvati nepristojnim – to je demokracija na čudan, ulični način«. Kako komentirate ove ocjene?

   – Što se tiče HAZU-a, tu je riječ o konzervativnim jezikoslovcima koji napadom na ovaj novi pravopis zapravo brane svoje političke stavove. No onima koji su u ime HAZU-a oko ovoga pitanja nastupali u javnosti se ne može nikako zanijekati stručnost. Gospođu Ham pak nikako ne bih mogao staviti u isti kontekst s kolegama iz HAZU-a. Zainteresirana javnost ju je već mogla upoznati po brojnim nesuvislim ispadima i u vezi s jezikom, ali i s drugim stavovima, na primjer kada je kolege prozivala da su homoseksualci, srboljubi, svinje i slično. Ono što je ona sve donedavno pisala u ime časopisa Jezik na javnoj stranici na Facebooku se može smatrati sramoćenjem lingvistike kao profesije jer je dotična prilično zorno pokazala da ne razumije ni same osnove znanosti o jeziku. Utoliko bih na mjestu autorâ novog pravopisa bio zabrinut kada bi se ona pohvalno izrazila o tome što su napisali. Zna li se da je ona i autorica »protivničkog« pravopisa, nema mjesta čuđenju. 

  Naši se lingvisti dijele na moderne i konzervativne, kao da su u Saboru. Tko god se opredijeli za neka pravopisna rješenja kao da zavijori zastavom na kojoj velikim slovima piše ljevičar ili desničar. Zašto je jezik u Hrvatskoj tako presudno političko pitanje, čak i u današnjem globaliziranom svijetu? Prizivamo recimo britanski kapital, ali se panično grozimo anglizama…

   – Ideologija je svugdje prisutna, pa tako i u jeziku i lingvistici i pravopisu. A promjene koje su se kod nas događale u zadnjih 20-ak godina i u jeziku i u pravopisu su bile uvjetovane gotovo isključivo politički. I sve rasprave oko pravopisa koje danas imamo su posljedica tih, većinom potpuno nepotrebnih političkih, naravno desničarskih, intervencija u njega. Problem je upravo u tome što onima koji se bune protiv jezičnoga imperijalizma ne smeta ekonomski imperijalizam koji je pravi problem. Ja tako imam štošta protiv stranog kapitala i kapitala općenito jer mislim da je sistem u kojemu se sve događa samo u interesu kapitala a ne većine potpuno naopako postavljen, ali paniku oko anglizama, koji su posljedica američke političke globalne dominacije, smatram potpuno nesuvislom. 

Cenzorska pješadija

  Izradi pravopisa prethodilo je ukidanje Vijeća za normu hrvatskog standardnog jezika. Što mislite o tom potezu ministra znanosti i obrazovanja?

   – U pitanje koliko je to taktično izvedeno ne bih ulazio niti me to posebno zanima. Tu bih rekao da je Vijeće uklonjeno isto onoliko demokratski koliko je demokratski i uspostavljeno. Bitnije mi je što je to Vijeće radilo i kakve je odluke donosilo. A te odluke su bile redom loše, prije svega jer su se donosile uglavnom bez ikakvog osvrta na realnu jezičnu i pravopisnu upotrebu te su se temeljile prije svega na nazadnjačko-političkim razlozima. Tako je na primjer Vijeće preporučilo pisanje isključivo oblika ne ću. Pritom su se tu u zaključcima mogle naći i brojne skandalozno neznanstvene tvrdnje poput toga da treba izbjegavati strane riječi u korist domaćih i slično. Takvo se nešto lingvistički nikako ne može opravdati jer se lingvistika ne bavi brojenjem krvnih zrnaca riječima. Stoga mi je, sve u svemu, prilično drago što je to i takvo Vijeće, koje se, usput budi rečeno, nikada ni s kim nije konzultiralo niti su članovi dotičnoga demokratski i transparentno birani, ukinuto. Mislim da je javna rasprava, kakva se sada razvija oko pravopisa, smjer u kojem treba ići u pitanjima jezične politike. Otvorenost i demokracija su uvijek bolji od zatvorenosti i kvazielitizma. 

  U knjizi »Čiji je jezik?« zalažete se za prostor slobode u jeziku i govoru, protiv ste »nepravilnog« i »pravilnog« u jeziku. Na koji se način, po vama, jezikom trebaju baviti lingvisti i lektori?

   – »Pravilno« i »nepravilno« u jeziku ne postoji. To nije moja ideja, to su osnove lingvistike. Tko to ne razumije, nema pojma o jeziku. Nažalost, takvih je dosta, čak i među onima koji bi trebali biti stručnjaci. Lingvisti se bave opisivanjem, proučavanjem i istraživanjem jezika. Oni ne određuju kakav bi jezik trebao biti, ništa manje nego što ni fizičari ne određuju kakvi bi zakoni fizike trebali biti, nego jezik analiziraju i objašnjavaju. Lektori pak ne bi trebali biti ono što su danas – cenzorska pješadija koja ima liste poželjnih i nepoželjnih riječi i onda se potpuno nepotrebno iživljava na tekstovima – nego tehničko osoblje koje uklanja tipfelere, pravopisne pogreške, čini tekstove razumljivijima, uklanja greške u prijevodu i slično. Moja je knjiga dostupna i besplatno na internetu pa ondje svatko može o svemu ovome detaljnije čitati.