RIJEKA Hoće li pobačaj postati roba na crnom tržištu? Može li zabrana pobačaja iskorijeniti pobačaj iz društva? Jesu li žene samo inkubatori za jačanje nacije? Jesu li žene koje prekinu trudnoću zločinke? – ova pitanja dočekala su publiku u riječkom Art-kinu Croatiji, u kojem je zagrebački Montažstroj održao dokumentarni performans »Ljubav i ekonomija«. Cilj ovog projekta je poticanje javne rasprave o pravu na slobodno odlučivanje o rađanju djece, što je danas »vruća« tema u Hrvatskoj. Naratorica Jelena Berković kazala je da se ova tema često svodi na binarnu opoziciju »pro-life« i »pro-choice«, premda ovaj problem nije crno-bijeli već ima mnogo nijansi. Berković je posjetitelje provela kroz multimedijsko povijesno putovanje o sudbinama naših prabaka, baka i majki.

Kao poticaj za ovu temu poslužila je drama »Cijankalij §218« Friedricha Wolfa – njemačkog liječnika, umjetnika i komunista, koji je ovu dramu napisao 1929. godine inspiriran uvjetima života radničke klase kojima je, kroz svoj liječnički rad, osobno svjedočio. Drama »Cijankalij §218« odražava pokret za legalizaciju abortusa, koji je nastao u vrijeme kad se na snazi nalazio paragraf 218 Krivičnog zakona kojim se isti postupak zabranjuje. Radnja se odvija u Berlinu te prati životnu priču mlade radnice koja motivirana vlastitom situacijom, ali i posvjedočivši teškim životima žena u vlastitoj okolini, počinje preispitivati stav društva koje nalaže da žena, neovisno o socio-ekonomskom položaju, naprosto mora ispuniti svoju građansku dužnost i – postati majka.

»Vremenski stroj«

Dok je razdoblje pred kraj postojanja Weimarske republike obilježilo društveno komešanje uzrokovano zalaganjem za legalizaciju abortusa, dolazak Nacionalsocijalističke stranke na vlast te posljedično proglašenje Trećeg Reicha, sa sobom su donijeli i mnogo restriktivnije zakone vezane uz pobačaj. Po dolasku na vlast, nacisti su – uz osudu kontracepcije čija se uporaba smatrala protivnom ljudskoj prirodi – zakonskim odredbama predviđali kaznu zatvora do pet godina za svaku ženu koja sama ili uz pomoć liječnika pokuša izvršiti abortus. Ako je liječnik izvršio pobačaj na zahtjev same žene, snosio je jednake posljedice kao i pacijentica, dok je za izvršenje pobačaja na zahtjev s ciljem zarade bila predviđena kazna do čak 15 godina zatvora.

U doku-performansu, čiju režiju i koncept potpisuje Borut Šeparović, koriste se arhivska građa i ulomci iz radiodrame »Cijankalij §218« koju izvode hrvatski glumci i glumice (jedan od inicijatora projekta bio je i pokojni Ante Perković). Posebno su zanimljivi arhivski materijali koji se odnose na povijest regulacije pobačaja na našim prostorima. Hrvatski liječnici 1920-ih godina traže legalizaciju pobačaja iz socijalnih razloga: siromašne žene krvare i umiru od ilegalnih pobačaja, dok bogate žene plaćaju kvalitetne usluge privatnih liječnika. Na platnu su prikazane animacije Krivičnog zakona u Kraljevini SHS i dokumenti iz perioda NDH kad su izvršitelji pobačaja kažnjavani smrću. Montažstrojev »vremenski stroj« stiže do 1978. godine, kad se u Hrvatskoj donosi zakon o legalnom pobačaju koji vrijedi i danas.

Humanitarni događaj

Osim materijala projiciranih na filmskom platnu, u performansu je uživo sudjelovala i glumica Nina Violić. U javnoj raspravi koja je uslijedila, a koju je moderirao Zoran Grozdanov, o temi pobačaja govorile su protestantska teologinja Lidija Matošević i Dalida Rittossa s Pravnog fakulteta u Rijeci. Lidija Matošević kazala je da je pobačaj uvijek osobna i duboka tragedija, koja ostavlja trag za cijeli život.