Zagreb Jazz Fair bio je prvi jazz festival međunarodnog ugleda u Hrvatskoj koji je sustavno predstavljao aktualna zbivanja na domaćoj i svjetskoj jazz sceni. Najprije u organizaciji Centra za kulturnu djelatnost omladine, a poslije Omladinskog kulturnog centra, kao autori programa izmjenjivali su se Boško Petrović i Mladen Mazur, a jedne godine i glasoviti američki jazz kritičar i komentator Willis Conover. Tijekom dvanaest godina održavanja na tom su se festivalu predstavili najvažniji hrvatski (Boško Petrović, Ladislav Fidri, Boris Benini, Drago Diklić, Ozren Depolo, Petar Ugrin, Zagrebački jazz kvartet…), ali i vrhunski europski (Albert Mangelsdorf, Joachim Kuhn, Enrico Rava, Vienna Art Orchestra) i svjetski (Art Farmer, Clark Terry, Toots Thielemans, John Lewis, Stanley Clarke, Chet Baker, Pharoah Sanders, Arturo Sandoval, Randy Brecker, Jimmy Smith, Freddie Hubbard, Cassandra Wilson, Archie Shepp, James Newton, Cecil Taylor, Gary Burton, Charles Lloyd, Hermeto Pascoal, John Scofield, Joe Lovano) jazz glazbenici i sastavi.

Zahvaljujući njegovom utemeljitelju Bošku Petroviću za Jazz Fair su nerijetko organizirani jazz projekti u kojima su nastupali all star sastavi, najčešće spajajući hrvatske sa stranim glazbenicima. Jazz Fair je utemeljen u povodu trostrukog jubileja Boška Petrovića: 25 godina glazbenog djelovanja, 20. obljetnice osnutka Zagrebačkog jazz kvarteta i 10. obljetnice njegovog sastava B.P. Convention. Već nakon prve godine, kad je pod nazivom Jazz Fair Lap ‘79 održan u gornjogradskom Lapidariju, festival je preseljen u Kulušić u kojem se održao osam godina, a 1988. je novi dom pronašao u tadašnjem, zahvaljujući Univerzijadi, novouređenom Omladinskom kulturnom centru (nekadašnjoj dvorani Istra, a danas Zagrebačkom kazalištu mladih) gdje je održan posljednje tri godine. Iste godine utemeljena je nagrada Jazz Faira za doprinos na polju domaćeg jazza.

Nastupi domaćih džezista održavani su u dvorani Janje OKC-a. Za to razdoblje važna je bila poveznica s B.P. Clubom u koji su glazbenici dolazili poslije koncerata na druženje i jam sessione. Tek su poneki koncerti održani u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog, dvorani RANS-a »Moša Pijade« i Dramskom kazalištu Gavella, a jam sessioni i revija zagrebačkog jazza pod nazivom Zagrebačka jazz scena, što su se odvijali nekoliko prvih godina, u Lapidariju.

Boško Petrović, utemeljitelj Jazz Faira / Foto DAVOR HRVOJ

Kreativna imaginacija

Diskografska kuća Jugoton je prvih pet izdanja Jazz Faira dokumentirala na pet dvostrukih LP-ja: »Easy Living – Jazz Fair Lap ‘79«, »Jazz Fair – Sajam jazza«, »Zvjezdana prašina – Star Dust«, »Soul Street – 4. International Zagreb Jazz Fair« i »5. International Jazz Fair – Zagreb ‘83«. U povodu 1400. emitiranja emisije Zvjezdana prašina, koju od 1993. na 2. programu Hrvatskog radija vodi Dubravko Majnarić, koji je tada u Jugotonu bio glavni i odgovorni urednik, diskografska kuća Croatia Records je na CD-u reizdala album »Zvjezdana prašina – Star Dust« koji donosi snimke s trećeg izdanja festivala održanog od 12. do 16. listopada 1981. u kultnom zagrebačkom klubu Kulušić. Te godine Jazz Fair je donio stilski različite izvedbe, od mainstream i latin, preko suvremenog jazza do elektronske glazbe, ali i nastupe različitih formacija, od sola preko raznih ansambala do big banda. Zastupljeni su svi sastavi koji su nastupili u tom terminu, osim dua Mario Lima & Fritz Pauer. Osim toga, dan prije, 11. listopada, u suradnji Jazz Faira i Dana hrvatske glazbe nastupili su hrvatski sastavi koji nisu uvršteni u ovo izdanje: zagrebački Društveni jazz-orkestar Hrvatskog glazbenog zavoda pod ravnanjem Marijana Domića i sa solistima Domićem i Dragom Diklićem, Toranj 77 i Jazz Friends te varaždinski Impuls. Ako su kojim slučajem i ti koncerti snimljeni, to bi također bili umjetnički i dokumentarno vrijedni diskografski zapisi koji zaslužuju objavljivanje.

Iako u to doba, 1981., Boško Petrović, koji je utemeljio festival, nije više bio jedini umjetnički voditelj festivala, njegov je utjecaj još uvijek bio iznimno važan. Radio je ono po čemu je bio poznat – kreiranje novih projekata, nerijetko spajajući razne glazbenike i ansamble. Zahvaljući tim mogućnostima i sam je ostvario mnogobrojne, uglavnom međunarodne suradnje i promovirao vlastite projekte, što je bio dokaz njegove svestranosti, umješnosti i kreativne imaginacije. Ujedno, na taj je način organizacije pomogao drugim hrvatskim glazbenicima, a s njim su svirali ili gostovali najbolji od njih. Tako je na prethodna dva festivala, među ostalim prigodnim sastavima, nastupio sa svojim sastavom B.P. Convention u suradnji sa Zagrebačkim solistima ili drugim gostima kao što su bili Sal Nistico, Csaba Deseo i Albert Mangelsdorf, B.P. Convention Big Bandom, Boško Petrović-Damir Dičić Jazz Bandom, a poslije je nastupio na svakom Jazz Fairu do 1987.

Osvajanje publike

Za treće izdanje festivala također je osmislio nekoliko nepodopština, što je donijelo niz iznenađenja i uzbuđenja. Pritom, u svim kombinacijama oslanjao se na suradnju s tadašnjim stalnim suradnicima: gitaristom Damirom Dičićem, pijanistom Nevenom Frangešom, basistom Mariom Mavrinom i bubnjarima Ratkom Divjakom ili Salihom Sadikovićem. Upravo zbog toga, ali i kvalitete ostalih sastava koji su bili na programu, festival je uvijek bio iznimno posjećen, dobro je promovirao jazz glazbu i postao je relevantnim događanjem zagrebačkog kulturnog života.

Album »Star Dust« otvara istoimeni standard, balada u izvedbi Boško Petrović–Damir Dičić Big Banda s gostom, solistom, britanskim alt saksofonistom, sjajnim improvizatorom Peteom Kingom. U tom su Big Bandu, uz Boškov B.P. Convention kao ritam sekciju, svirali neki od vodećih hrvatskih džezista, među ostalima saksofonisti Ozren Depolo i Miroslav Sedak-Benčić, trubači Stanko Brichta, Petar Ugrin i drugi.
Na CD su uvrštene još dvije izvedbe istog Big Banda, ali s drugim gostom, britanskim pjevačem Georgijem Fameom koji je poslije bio redoviti Boškov suradnik. U izvedbi balade »This Is Always« Fame pokazuje da zna kako uvjerljivo ispričati priču, a u »Little Pony« u brzom tempu vješto spaja pjevanje teksta i scat improvizaciju.

Program Clark Terry & Friends ostvarili su B.P. Convention i legendarni jazz trubač i pjevač Clark Terry, glazbenik bogata iskustva, stasao kao član jazz orkestara Dukea Ellingtona i drugih velikana, ali i vođa vlastitih sastava, mentor mnogim poslije slavnim džezistima kao što je Quincy Jones… Njihova izvedba skladbe »Blues For Misha«, koju potpisuje Terry, predstavlja esenciju jazz glazbe. Ovom prigodom još jednom se potvrdio kao majstor bluesa, opušteni feelingaš, emotivac, ali i duhovit glazbenik koji tekst smišlja na licu mjesta, prilagođuje ga trenutnoj situaciji u dvorani… U tome je sjajnog partnera pronašao u Bošku, koji je uvijek bio spreman na duhovite dosjetke i poticao je spontanost i komunikaciju u trenutku. Obojica su znali kako osvojiti publiku, uvući se prisutnima pod kožu, raspojasati ih, a tako je bilo i u ovoj izvedbi.

Zvijezde festivala bili su članovi jedinstvenog sastava L.A. Four, prekaljeni borci: alt saksofonist i flautist Bud Shank, gitarist Laurindo Almeida i kontrabasist Ray Brown te tada mladi lav, bubnjar Jeff Hamilton, poslije suradnik poznatih glazbenika kao što su Mel Torme, Benny Carter, Barbra Streisand, Monty Alexander, Paul McCartney i Dianna Krall, ali i suvoditelj Clayton/Hammilton Orchestra, jednog od najvažnijih big bandova na jazz sceni. Bio je to sjajan koncert west coast jazza s elementima latino i klasične glazbe. Za ovaj album odabrane su njihove prilagodbe skladbi »St. Thomas« Sonnyja Rollinsa i »Syrinx« Claudea Debussyja. Naime, Almeida je bio prvenstveno klasičar i u ovaj je sastav unosio elemente te glazbe.

Ogroman trag

Ugodno iznenađenje bio je nastup talijansko-argentinskog sastava koji su činili pijanist Angel Pocho Gatti, bubnjar Piero Giusti, gitarist Maurizo Forti, bas gitarist Maurizo Bozzi i udaraljkaš Massimo Pacciani. Zastupljeni su razigranom izvedbom vlastite skladbe »New Feelings« s prpošnim bubnjarsko-udaraljkaškim solom. Solo izvedbom vlastite skladbe »Finale« predstavljen je njemački klavijaturist Christian Schultze, između ostalog new age glazbenik i član slavne fusion skupine Passport. Bio je to pokazatelj stilske raznolikosti festivala. Naime, radi se o elektroničkoj glazbi na tragu u to vrijeme aktualnog fusiona.

Austrijski saksofonist Karlheinz Miklin bio je dugogodišnji suradnik Boška Petrovića i miljenik hrvatske publike. Na ovom festivalu nastupio je sa svojim triom, uz kontrabasista Ewalda Oberleitnera i bubnjara Gerharda Wennemutha. S njihovog nastupa odabrana je energetična izvedba, s puno drivea, zajednički potpisane skladbe »Common«.

Svojim karakterisičnim postbop pristupom srpski Gut-Marković Sextet (trubač i krilničar Stjepko Gut, alt saksofonist Milivoj Marković, flugabonist Nikola Mitrović, pijanist Miloš Krstić, kontrabasist Mihajlo Blam i bubnjar Lazar Tošić), jedan od najvažnijih jazz sastava u tadašnjoj Jugoslaviji, prži u izvedbi standarda »Donna Lee« Charlieja Parkera. Odsvirana u super brzom tempu, ova izvedba nikog ne ostavlja ravnodušnim – pokreće i razgaljuje.

Pijanist i skladatelj Fritz Pauer još je jedan austrijski glazbenik koji je bio Boškov prijatelj – i sve što ide uz to. Na tom Jazz Fairu nastupio je u trio formaciji, uz kontrabasista Ewalda Oberleitnera i bubnjara Ericha Bachtragela. Osim što su uvršteni izvedbom skladbe »Un Poco Loco« Buda Powella, nalazimo ih i u izvedbi skladbe »Our Delight« Tadda Damerona koju su odsvirali u suradnji s njemačko-austrijsko-američkim sastavom Trombone Summit International.

Ovo reizdanje sjajan je podsjetnik na zlatne dane zagrebačke i hrvatske jazz scene. Naime, na te su kocerte dolazili ljubitelji jazza iz cijele ondašnje države. Dokaz tome su i druge ploče objavljene u to doba, svakako vrijedna ostvarenja koja bi valjalo reizdati i u CD izdanjima, kao dokument jednog doba, ali i nostalgično prisjećanje na ovaj izniman jazz festival koji je ostavio ogroman trag na hrvatskoj jazz sceni, a bio je važan za publiku, kao i za naše jazz glazbenike.