Zoran Žmirić ima novi roman. Lijepa je to vijest, koju uvijek rado objavimo, znajući i da iza nje slijedi čitanje koje nas ne može razočarati, jer čak i kad Žmirić napiše knjigu koja ne titra našem primarnom čitateljskom afinitetu, ona nam ponudi puno više nego što nam oduzme.

A »Hotel Wartburg«, novi roman, objavljen u Frakturi, dobar je iz najmanje dvaju razloga; prvi je taj što je to konzistentno napisan krokirani bildungsroman, o vremenu koje nam je poznato i ljudima koje prepoznajemo, a drugi je što nikako nije jahanje na istome valu prethodnih romana.

Jer spisatelj može, i to je posve legitimno, zaključiti da mu nema druge nego uvijek pisati istu knjigu, ili se može odvažiti, riskirati. Ovo drugo ćemo uvijek više honorirati.

Razgovor sa Žmirićem novi je pak prag novinarskog užitka, jer Žmirić pametno i direktno odgovara i čini novinarska pitanja pametnijima nego što jesu. A i to ćemo uvijek rado honorirati, jer i nas pokazuje u boljem svjetlu nego što ga zaslužujemo.

Počnimo predstavljanjima vaše knjige. Roman je vani i predstavljen je u Rijeci i Pazinu. Kakve su zasad reakcije? Mi koji vas pratimo i znamo vaš spisateljski put, znamo i da uz generalnu čitateljsku publiku imate i tu jednu prilično vjernu sljedbu, koja iznimno voli vaše pisanje. Kakva je bila atmosfera na predstavljanjima i kakve su prve reakcije ljudi na roman?

– Zasad najveći »feedback« imam s društvenih mreža. Malo mi je teško još shvatiti koliko su ljudi objektivni, jer doista, ima onih koji sve što napišem doživljavaju na neki svoj način posebnim.

Kao ono kad imaš bend koji voliš, pa jedva čekaš novi album i znaš da će ti biti super. Tako da ne znam koliko su mi oni relevantni kao faktori za pravi »feedback«.

Ali pojavljuju se neki novi ljudi, koji nisu pročitali sve što sam napisao, i oni su mi nekako vjerodostojniji, a njima je to sjajno.

Pazin je bio izvrstan u tom smislu što se trudi odgojiti novu književnu publiku među srednjoškolcima, a pogotovo je to važno nakon dvije godine »lockdowna«.

Bili smo vani, u vrtu, i bila ih je gomila, a nisam im se trudio ni previše podilaziti. Kad smo završili, oni su ostali »minglati« oko mene još pola sata, pa sam shvatio da im je stalo još štogod čuti, čak se pojavio i neki mladi čitateljski klub, sastavljen od srednjoškolaca.

I to je super. Realno, treba reći i da je još rano za negativne kritike, roman je tek izašao. Mislim da treba sačekati barem do jeseni da se roman pročita i da onda čujemo prave dojmove.

Bez imena

Koliko ste kao pisac svih proznih knjiga koje ste dosad napisali u strahu ili neizvjesnosti od recepcije? Naime koliko je ova, a koliko su druge vaše prozne knjige, koje ne pišete po istom ključu, odmak od neke vaše zone sigurnosti?

– Generalno nemam straha, jer kada sam sa sobom siguran da je to ono što sam želio reći i da sam pogodio način, onda sam savršeno svjestan da je jedino valjda Shakespeareu uspjelo dopasti se svima.

I onda me to ne »pere«. Ali je istina i da sam najveću bojazan imao kod »Kaleidoskopa«, zbirke priča, jer prije svega nisam kratkopričaš.

Prema Freudu sin ubija oca, metaforički naravno, u procesu svojeg odrastanja. Sin u vašem novom romanu uspostavlja iznimno složen odnos s ovom teorijom, a sve počinje, čini se, u temeljnom međusobnom nerazumijevanju. Što vas je najviše zanimalo u studiji tog odnosa, jeste li pokušali progovoriti o jednom posebnom odnosu ili uspostaviti neku paradigmu, možda generacijsku?

– Važnije mi je bilo ovo drugo. Premisa pisanja ovog romana vodila me prema ideji oprosta. Nije mi bilo bitno poentirati dva određena lika; zato oni i nemaju imena, jedini koji u romanu imaju ime su Wartburg…

… I djevojka Nela, od važnijih likova.

– Da, i Nela, koja u jednom trenutku preuzima tu zaštitničku, u arhetipskom smislu, ulogu od majke; to je, čini mi se, prirodan proces, jer se lik u jednom trenutku odvaja od obitelji i s njom kreće graditi budućnost.

Zato je u jednoj od zadnjih scena romana naglašena alegorija u kojoj dok lik vozi automobil prašnjavim putem, stražnje staklo je zadimljeno i kroz njega se ništa ne vidi, dok je pred njim dan bistar, a put čist.

No čak ni majka nema ime, već ona u tom mediteranskom smislu nosi tri kuta kuće, i štiti. Tako sam dešifrirao i generacijski kod, jer gomilu tih priča, crtica i odnosa među likovima crpim iz mojeg djetinjstva, iz moje okoline, ne nužno iz moje obitelji.

Zapravo nije tajna, mi govorimo o Čandekovoj 8, tom kultnom neboderu, pa to susjedstvo nisu bili samo ljudi s kojima se susrećemo tijekom dana, nego su imali i ozbiljnu ulogu u odgojno-obrazovnom procesu svih nas.

Sjećam se da u to doba nisi mogao izaći iz kuće, a da ti se ne kaže da obavezno pozdraviš susjede, kao što su i oni govorili ako bi vidjeli koga da radi neku štetu, da će zvati roditelje.

Sve to je bila jedna velika obitelj koja odgaja gomilu djece, kao neka plemenska zajednica.

Sukob muških likova

Ovo je ujedno i prvi roman koji nije nastao na način da sam imao neku temu koja me ždere, pa ću je ja isprocesuirati, već je nastao sugestijom sa strane, od Marine Vujčić, moje urednice, kad sam u jedno lijeno subotnje poslijepodne u Irskoj na Facebooku napisao tri kratke crtice koje su mi se činile fora, a da je glavni lik baš Wartburg, koji je moj stari doista vozio pa mi je bio blizak.

Ona mi je onda rekla da se u tome krije potencijalni roman, što je meni tada bilo bizarno, jer nisam mislio da ću i primirisati pisati nešto takvo, neki bildungsroman.

Kad se nametnula ta priča, taj sukob muških likova, odnosno njihovo nerazumijevanje, onda mi se javila ideja o oprostu. Želio sam ispričati priču u kojoj lik svoju traumu uspije katalizirati prema oprostu, a ne prema osveti.

(Pseudo)autobiografizam danas možda samo malo naglašenije primjećujemo, pa ga onda moguće neki pisci i namjerno forsiraju, čime postižu da se taj prosede čini trendom u porastu. Iz te vizure se onda i tumačenje takvoga pisanja često vraća na neke, mislili smo u (post)rukturalizmu prevladane koncepte poput pozitivističkog biografizma, koji djela tumači iz biografije pisaca. Uz opasnost da i sami pretjeramo u tome, kaže se, recimo, da se Karakaš u svojim romanima »obračunava« sa svojim ocem, odnosno okolinom njegova odrastanja (iako su stvari, naravno, puno kompleksnije). Uz sve te ograde, ja vas ipak, eto, pitam, koliko je vaše osobne životne priče u romanu, odnosno napose u tom odnosu oca i sina?

– Ne mogu reći da sam sa svojim ocem imao odnos kakav sam zamišljao da bi trebao biti, ali to je generacijski tako posložena priča; ja u tome nisam sam.

S druge strane, moj stari je bio čovjek koji je više naginjao sportu nego umjetnosti, pa me uvijek i gurao prema sportu. I ja se doista jesam pokušavao baviti sportom, dok nisam zaključio da me to ne zanima.

A onda sam otkrio glazbu. I on meni nikada nije branio glazbu, dapače i dan danas imam gitaru koju mi je on kupio. Tako da ja s mojim ocem nisam imao tih problema.

U mom susjedstvu, gdje sam odrastao, bilo je baš brutalnih priča, recimo fizičko kažnjavanje djece bilo je potpuno normalno. Danas se na to gleda sasvim drukčije.

Uzorak ponavljanja

Vi i ja nismo ista generacija, no zanimljivo je koliko je u pitanju jedan prepoznatljivi »zeitgeist«. Današnjem mlađem čitatelju otac u romanu mogao bi se činiti kao neko nasilno čudovište, no izgleda da smo u onom sistemu odrastali u okolnostima u kojima je ćuška, oca, susjeda ili običnog prolaznika, bila temeljna odgojna metoda. Neki su imali sreće da je iznimno rijetka pojava, dok su, kako i vi kažete, drugi upoznavali i ozbiljnije metode fizičkog zlostavljanja. Kakav će roditelj biti lik sina u romanu, odnosno kakvi smo mi kao roditelji?

– Phyllis Krystal, jedna od najvećih psihoterapeutkinja, u jednom je seminaru kojem sam prisustvovao govorila o uzorku ponavljanja, recimo ovisnosti.

Dijete čiji su roditelji alkoholičari ima jednake šanse postati alkoholičar kao i zamrziti alkohol. Manje je vjerojatno da će prema alkoholu imati umjereni stav.

Ti obrasci su duboko psihološki ukorijenjeni. Ja želim vjerovati da mi jesmo bolji roditelji od naših, ne zato što oni to nisu htjeli biti, jer i oni su, kao i mi, bili uvjereni da rade najbolje.

Ali vjerujem i da danas djeca trebaju osjetiti više roditeljske zaštite nego što smo to mi trebali, zato što se život okrenuo u kompeticiju.

Moje doba karakterizirao je duh kolektivizma – nemoj stršati, nemoj se isticati, sredina je najbolja… – to je bila filozofija, a danas je sve natjecanje, djeca su izložena brutalnim stvarima i mislim da ih stoga više treba i štititi.

Naravno, iz toga može proizaći i previše zaštitnički odnos roditelja prema njihovoj djeci.

Ali jedna stvar je zanimljiva; pitao sam ljude moje generacije sjećaju li se da su im roditelji govorili da ih vole.

Ono, sjedni mi u krilo i ja ću ti reći: »Volim te.« To se nije događalo, za razliku od toga kakvi smo mi roditelji.

Ali ljudi bi mi ipak rekli da su, iako im roditelji to možda nisu govorili, oni ipak znali da ih vole.

Mnogi životni odabiri sina u romanu u potpunoj su suprotnosti s onim što misli ili propagira otac; sin je vegetarijanac, gitarist, kasnije u životu vozi Minija, otac vozi Wartburg i, naravno, nije ni vegetarijanac ni gitarist. Čini se da nema puno toga što u sinovljevim očima valja baštiniti od oca i kao da njihovo međusobno nerazumijevanje počiva na tzv. nepremostivim razlikama. No povezuje li njih dvojicu samo slučaj, kako to sin kaže u jednom trenutku izražavajući bojazan da je zamijenjen u rodilištu, ili ima tu još nečega?

– Svakako ima tu još nešto, jer stari se u nekom trenutku ipak krene truditi sinu prići kroz neke potencijalno zajedničke teme, odvezao bi ga na koncert i slično.

No uvijek bi malo i zagunđao, izvrnuo stvari u svoju korist. Pa mu u jednom trenu i prilazi s pitanjem je li ga u nečemu naljutio.

S druge pak strane stara je u pozadini i trudi se zagladiti rubove tog odnosa pa stari to na koncu i prihvaća, pokušavajući uspostaviti neku interakciju. Možda ipak prekasno.

Nije moj stil

Kako ste tražili i nalazili glas pripovjedača u prvom licu, sina, koji u romanu započinje svoj iskaz u ranoj dječačkoj dobi, potom u tinejdžerstvu i adolescenciji, a onda i u odraslo doba, dakle u dobrom dijelu njegova životnog ciklusa?

– Bilo mi je to teško pisati, jer to nije moj stil, ali odabrao sam da pola romana pripovijeda dijete, pa sam sve morao reducirati.

I teška srca sam se odvajao od nekih opisa, planova i slično, ali kad bih to pročitao, shvatio bih da dijete to ne može tako razumijevati.

Opet, nisam htio ni pisati roman post festum, s naknadnom pameću; htio sam da čitatelj »bude tamo«. Da to nisam ispoštovao, roman bi možda bio veći, a stilski bi svakako bio drukčiji, ali propustio bih onda ono što sam zamislio.

Mogao sam doduše okrenuti i stil na pola romana kad lik postaje odrastao, ali htio sam zadržati narativ s početka, ne ulaziti dublje, a kako bi trauma bila krokirana.

Sad već možemo reći da imate svoju urednicu, Marinu Vujčić, pa me zanima i taj odnos. To kad se prepoznaju određeni urednik i pisac uvijek je dobro za knjigu i neke najbolje knjige nastale su upravo iz tih specifičnih odnosa. Kako surađujete s Marinom Vujčić u smislu procesa?

– Kao prvo, oduvijek imam povjerenje u urednika. Nisam tip koji brani svaku rečenicu ili se grčevito drži svojih koncepata.

Marina je ključna i zato što je započela ovaj roman, kako sam rekao, njezina je bila ideja da ga napišem, iako sam se ja u početku opirao.

Ovaj roman je zapravo i prekoredan. No Marina uvijek kaže da na mojim tekstovima i ne treba puno raditi, a to je i zato što jako cijenim tuđe vrijeme i ne šaljem grubi tekst, nego pazim na detalje, aktivne i pasivne rečenice i sl.

Ona ima završni »touch«, minimalan, ali to kako ga ona uspijeva iščitati, meni je iznimno dragocjeno. Ovdje smo zapravo imali samo jednu ozbiljniju intervenciju, i to sam ja nju morao nagovarati.

Recimo, zanimljivo je kod »Pacijenta iz sobe 19« da sam taj roman bio napisao i nešto mi je nedostajalo, pa sam mu se vratio nakon šest mjeseci i nadopisao ga.

Ona je tada rekla da je to višak, i time me zauvijek »kupila«. Ovdje je bilo obrnuto.

Ja sam roman napisao linearno, ali nisam bio sretan s tim, pa sam došao na ideju da kraj stavim na početak i da se čitatelj onda pita zašto ovaj frajer želi zapaliti auto.

Ona nije bila sigurna, jer je bila pročitala roman i bio je spreman za tisak. I da je ona rekla ne, tako bi i bilo. Međutim kad je pročitala, rekla je da joj je to super i tako je onda i ostalo.

Druga radna etika

U Rijeku ste se vratili iz Irske. Sad ste već neko vrijeme ovdje, pa što, s tim odmakom, možete reći o gastarbajterstvu i životu kod kuće u kontekstu vaših životnih odabira?

– To je jako kompleksna priča. Mnogi su me pitali kako to da sam išao tamo raditi nešto što ovdje nikad ne bih radio, no to ovisi o tome kako vas ljudi vide, a u mojem slučaju to uopće nije točno.

Radim od srednje škole i sve što sam radio, radio sam 110 posto. Od toga da sam bio mehaničar u pogonu u Ini, pa preko 20 godina informatičar u toj istoj Ini, i do toga da sam radio kao novinar, i u Gradskoj upravi u javnom servisu, ili pak u Irskoj kao zaštitar.

A moja motivacija za odlazak u Irsku bila je splet raznih okolnosti, dio kojih je bila i društvena klima u Hrvatskoj u to doba, da sad ne ekspliciram previše.

U jednom trenutku dok sam radio u Gradskoj upravi kolabirao sam i otišao na bolovanje. I uz puno introspekcije rekao sam samome sebi da je vrijeme za promjenu.

Tada mi je sin, koji je u tom času već bio u Irskoj, rekao da misli da u Hrvatskoj gubim vrijeme i da bih trebao probati Irsku. I to sam i učinio.

I shvatio da ima smisla, jer tamo su radna etika i radno pravo sasvim drukčije posloženi. Tamo sam radio za najveću security firmu i za Microsoft.

U obje tvrtke jednom tjedno sam morao ispunjavati upitnike da razumijem i prepoznajem bullying; žene su posebno ispunjavale te upitnike sa seksizmom i sl.

Možda se nekome može činiti kao pretjerivanje, ali kad usporediš kako to njihovo društvo funkcionira, a kako naše, shvatiš da itekako ima smisla.

Osim toga, konkretno, cijene te kao radnika isključivo kroz ono što daješ, kroz rad i to koliko želiš ulagati u svoje znanje i u sebe.

Nije im cilj da te uzmu, iskoriste i odbace, nego da učiš i razvijaš se i da im ostaneš. To su bitne razlike.

A da ne govorimo o tome da je posla toliko da ne moraš ništa trpjeti, nego kad ti nešto ne paše, odeš i u trenu nađeš novi posao.

Ali ipak ste se vratili?

– Da, jer je došao kovid, i tu je bilo nekih obiteljskih situacija i dinamika koje su utjecale na našu odluku da se vratimo.

Osim toga, promijenilo se i radno pravo pa je staž za mirovinu u Irskoj s 10 podignut na 15 godina, što je također pomoglo u odluci.

Je li sad nakon povratka nešto ovdje ipak drukčije, barem za vas?

– Pa jest. Možda prije svega zato što sam tamo konačno dobio i neku potvrdu o tome koliko vrijedim, ne samo kao osoba, nego koliko vrijedim na tržištu rada.

Ovdje to ne znaš, a tamo u trenutku u kojem dajem otkaz u zaštitarskoj tvrtki, gdje smo dobili nagradu kao najbolji tim prema ocjeni korisnika u cijeloj Irskoj, ja dakle odlazim prema Microsoftu i oni mi govore da se mogu vratiti kad god želim, da me mjesto čeka.

I nakon šest mjeseci zvao me bivši šef da me pita bih li se vratio. A o novcima da i ne pričam…

Čuči li i u toj priči neki roman, odnosno pišete li sada nešto, nešto iz one malo zakopane tvrdnje da je »Hotel Wartburg« bio prekoredan?

– Da, prije dvije godine sam napisao sinopsis novog romana, no kako sam rekao, dogodio se »Hotel Wartburg«, tako da ću se uskoro posvetiti tom rukopisu.