RIJEKA – Na popisu različitih vrsta glazbe nalazi se i jedna koju najčešće nazivaju tradicionalna glazba. Riječ je to koja se može čuti u svakodnevnom govoru, ali i na koncertima ili programima. Iako u pravilu svi znaju o čemu se misli, radi se o pogrešnom korištenju riječi, barem ako se govori o glazbi. Nešto tradicionalno bilo bi ono što se događa redovito ili se periodično ponavlja: tradicionalna rođendanska proslava ili neki susret i slično. Tradicionalan može biti i koncert ako se on održava redovito uoči nekog događaja ili npr. blagdana, ali ako govorimo o vrsti glazbe, onda moramo koristiti riječ tradicijska. Naime, ono što ima elemente tradicije i pripada nekoj narodnoj tradiciji, odnosno folkloru, a može biti riječ o pjevanju, plesovima, narodnoj nošnji i slično, bilo bi tradicijsko blago ili dio tradicijske kulture.

Važnost očuvanja tradicijskih elemenata i njihovo prenošenje budućim naraštajima još su davno uočili brojni glazbenici i povjesničari koji su i utrli put etnomuzikologiji. I dok je nekada najveći problem bio bilježenje, snimanje (ako je bilo moguće!) i usustavljivanje te bogate građe, danas tehnološki razvoj omogućuje vrlo jeftino prevladavanje takvih problema. No, za razliku od drugih vrsta umjetnosti koje su u izvedbenom smislu trajne i postojane, glazba u trenutku nastaje i nestaje pa je njezina najveća vrijednost vjerojatno u činjenici da »živi«, odnosno da se izvodi i sluša. Tako od početnih problema zapisivanja i očuvanja, u samo jednom stoljeću došli smo do problema nekonzumacije takvih glazbenih sadržaja koji mogu biti, i najčešće jesu, dostupni, analizirani i usustavljeni.

Zaljubljenik u tradicijsku glazbu

Pokušaji da se u novije vrijeme stvar revitalizira nekom vrstom modernizacije i spajanjem s elementima drugih vrsta glazbe, nisu nikakva novost. Dapače, u svijetu takva nastojanja postoje već desetljećima, a zbog globalizacije sve više se pojavljuje i termin world music koji postojano ima i svoju publiku. Nasuprot tome, u našim krajevima rezultat je dijametralno suprotan pa je turbo tradicija pregazila i istarsku ljestvicu i Mozarta. Lijepo je, stoga, vidjeti da takva svjetska publika postoji i u Rijeci, barem ako je suditi po prilično ispunjenom atriju Hrvatskog kulturnog doma za Sušaku, inače prostora koji, uslijed bezidejnosti planske uporabe potencijalnih gradskih kulturnih prostora, postaje jedna od najpoželjnijih koncertnih pozornica. Iako prvotno namijenjen običnom ulasku u veliku dvoranu, ovaj atrij ima nešto od svojih čari, posebno ako se dobro ozvuči, kao što je to bio slučaj na ovom koncertu.

Protagonist događaja bio je Zoran Majstorović koji je u pozdravu na kraju koncerta rekao kako se radi o »deset priča ispričanih glazbenim jezikom koji je drukčiji, s naglaskom na tekstu koji je aktualan bio i nekada i danas«, a tradicijska glazba je »vrijedna i vrijedi se njome baviti«. Majstorović je, ako se sva glazbena izvedba na trenutak stavi na stranu, prije svega zaljubljenik u tradicijsku glazbu. To se vidi iz truda koji je potrebno uložiti u pripremu ovakvog događaja, a koji je poznat svakome tko je to pokušao. Jednako tako, opstati u kulturnoj niši kakvu njeguje Majstorović nije nimalo lako niti na nemilosrdnom tržištu pa je čestitke i zahvalu svih nas za doprinos očuvanju i promociji glazbene baštine naše domovine svakako potrebno istaknuti.

Gudački kvartet

Za ovaj koncert suradnja je nastavljena s Dunjom Knebl, jednom od ikona hrvatskog tradicijskog pjevanja s dugogodišnjim iskustvom i brojnim nastupima. Novi album »Sonce«, koji je promoviran ovom prigodom, prikaz je toga rada i suradnje s ukupno deset skladbi odjevenih u novo ruho. Naime, svaki glazbenik traži nove izazove, pa je Majstorović ovoga puta odlučio uz sebe kao solista na žičanim glazbalima uključiti i gudački kvartet. Dašak klasike (opet često netočno korištena riječ) unijeli su mladi riječki gudači: Osman Eyublu (1. violina), Dajana Marelja Pašalić (2. violina), Iva Štefančić (viola) i Paola Genovese (violončelo), a sve pod nazivom Gudački kvartet Delta.

Koncert je započeo solističkim nastupom Majstorovića na oudu, bliskoistočnoj lutnji poznatog izgleda koja se koristi u brojnim dijelovima Mediterana, a nastavio se s tri dueta s Knebl u kojima je Majstorović koristio gitaru. Nakon dolaska kvarteta uslijedilo je predstavljanje novog albuma u kojem sve aranžmane potpisuje sam Majstorović, a neobičan spoj s gudačima u pravilu je imao oblik u kojem postoji instrumentalni uvod (najčešće sami gudači), jedna ili dvije strofe, instrumentalna međuigra u obliku improvizacije, dodatne strofe i često atraktivna coda. Formula je to koja svim glazbenicima daje priliku i prostor za nesputano izražavanje u okviru svoje dionice.

Gudači kao pratnja partnerski nastupaju u izvedbi, a u ritmičkoj strukturi često se koristi neparan broj taktova, ponekad i nezgodan za pjevača koji treba jako paziti kada je vrijeme za početak nove strofe. Melodijski gledano, sve tradicijske skladbe u izvornom su obliku, a 1. violina i žičano glazbalo prate takvu melodijsku liniju. Međuigre, iako se čine kao improvizacije, u formi su ipak strukturirane pa je i klasičnim glazbenicima bilo jasno što zapravo (i koliko) treba svirati. Akustički moment izostao je zbog ozvučenja svih izvođača, ali to nije umanjilo kvalitetu izvedbe, dapače, zbog već opisanog prostora bilo je i potrebno i nužno. Dunja Knebl glasom je vrlo uvjerljivo iznijela svoj nastup unoseći u izvedbu ne samo vjeran i iskren prikaz glazbene tradicije, već i određeni pathos i emocije koje nosi u sebi.

Visoka razina izvedbe

Skladbe izvedene na koncertu (i na nosaču zvuka) potječu iz Hrvatske, najčešće iz Međimurja, a čak i manje profilirani slušatelji prepoznali su neke poput »Lepi Juro«, »Dunaj voda tiho mi teče« ili »Devojčica ruže brala«. Neke od tih skladbi jednostavno su reinterpretirane, dok su neke već pomalo i zaboravljene ili nikada nisu snimljene, čak ni u svom izvornom obliku. Zoran Majstorović u svakoj je skladbi prilikom izrade aranžmana pokušao otkriti neki novi glazbeni trenutak i istaknuti ga koristeći neko drugo, internacionalno tradicijsko glazbalo pa se kao multiinstrumentalist, osim gitare i ouda, pokazao u sviranju saza i kore (poznate afričke harfe). Ako je već potrebno ukazati na neki prostor za napredak, onda bi to bilo baš kod potonje kore koja u svom akustičkom obliku ima nešto više suptilnosti pa se možda može koristiti i na malo autentičniji način. Međutim, spontanost i kvaliteta cijele izvedbe svakako je bila na iznimno visokoj razini, bez obzira što je ovoj izvođačkoj skupini to bio prvi zajednički nastup. Ako je suditi prema publici koja je prepoznala i osjetila ono što treba i koja je sve izvođače nagradila velikim pljeskom, sigurni smo da je ovo tek jedan početak niza koncerata kao i uspješnog nosača zvuka koji svakako valja poslušati i sebe oplemeniti daškom domaće tradicije, koja nije turbo tradicija, ali je vrijedna, kvalitetna, iskrena i – naša.