Slika tipične obitelji

“Zmajevi koji ne lete” Ivane Šojat: Zanimljiv zaokret žanru omladinskog romana

Marinko Krmpotić

Foto Fraktura

Foto Fraktura

Osječanka Ivana Šojat u svojoj osamnaestoj objavljenoj knjizi okrenula se, opet uspješno, i žanru omladinskog romana. Bavi se temom iz suvremene stvarnosti vezanom uz pošast ovisnosti



Nakon što je itekako izgradila ime kao pjesnikinja i autorica dobrih romana, Osječanka Ivana Šojat u svojoj osamnaestoj objavljenoj knjizi okrenula se, opet uspješno, i žanru omladinskog romana.


Jer, »Zmajevi koji ne lete« kraći su (164 stranice) roman s temom iz suvremene stvarnosti vezanom uz pošast ovisnosti. Konkretno, Šojat je čitateljima iznijela jednu od priča tipičnih za stranice crne kronike hrvatskih dnevnih listova, priču o zamalo tragičnom iskustvu korištenja sintetičkih droga, takozvanih »osvježivača« koji se potpuno legalno mogu kupiti u svim većim gradovima Hrvatske.


Disfunkcionalna obitelj


Zanimljiv naslov romana vezan je uz internu terminologiju koju međusobno koriste tri lika ove knjige, dječaci osmog razreda jedne od osječkih osnovnih škola koji za sastajanje i pušenje »osvježivača« koriste termin »puštanje zmajeva«.




Samo što njihovi »zmajevi« ne lete, već završavaju u blatu, rigotini i nesvijesti, baš onako kako ovaj roman i počinje – teškim šokom zbog kojeg glavni lik, dječak Marijan, završi najprije na hitnom traktu, a potom i na psihijatrijskom odjelu osječke bolnice.


Autorica potom prati zbivanja oko njega i njegove obitelji tijekom nekoliko sljedećih tjedana, kombinirajući pritom opis sadašnjosti s prisjećanjima na prošlost te stvarajući time kompletnu sliku života disfunkcionalne obitelji koja kao žrtvu stvara nesretnog Marijana, dječaka koji iz bijesa i očaja odluči upustiti se u »ples sa zmajevima«.



To što kraj donosi happy end, ne znači da je knjiga nezanimljiva i preblaga prema realnosti. Dapače, Ivana Šojat znalački je i s puno osjećaja dala sliku tipične suvremene nesretne hrvatske (i ne samo hrvatske) obitelji koja u tešku krizu dolazi u trenutku kada supružnici shvaćaju da nisu jedno za drugo, a sav ceh njihovih krivih odluka plaća dijete koje vrlo brzo iz njihova ponašanja shvaća da je neželjeno.


A iz te bolne spoznaje jedan od najčešćih puteva vodi ravno u samouništenje. Vjerojatno bi tako bilo i s Marijanom, da nije imao sreće naići na psihologa Roberta koji svoj posao obavlja i znalački i s puno ljubavi, a pripomoglo je svakako i svojevrsno otrežnjenje Marijanova oca koji pronalazi hrabrosti i odlučnosti boriti se za sina, za razliku od majke koja ostaje ukopana u rovovima vlastite spoznaje o promašenosti vlastitog života te posljedičnom okrivljavanju svih drugih, osim same sebe, za te promašaje.


Uvjerljivi likovi


Upravo u izgradnji likova Ivana Šojat najviše se iskazala u ovom kratkom romanu. Njeni likovi nisu tipični, neživotni i knjiški. Naprotiv, svaki djeluje životno i uvjerljivo, od nesretnog četrnaestogodišnjaka Marijana koji se boji reći što misli i osjeća, preko njegova nedovoljno energičnog oca Zorana pa do »antimajke« Sonje, površne i egoistične osobe.


Opisi odnosa to dvoje ljudi svjedoče kako su upravo oni najveći krivci za Marijanovo »isklizavanje«, a istu oštru osudu autorica je namijenila i Marijanovim »najboljim prijateljima«, Ciki i Dabi, osmašima koji ga ostavljaju onesviještenog, jer ne žele kod kuće imati problema s roditeljima.


Da bi stvorila dobre likove autorica im je morala »ući« u psihu i emocije što je i učinila vrlo uspješno, a isto se može reći i za odličan prikaz tipičnih žestokih bračnih svađa »na nož« sukobljenih bivših supružnika.


Uspješnom isječku iz stvarnosti poseban ton daje vrlo dobro izgrađen lik dječaka Marijana, dječaka koji je prinuđen boriti se protiv zla koje nije sam skrivio ni stvorio:


»Ljudi se pogrešno spoje. Kao moji starci. Pa rode neželjenu djecu. Kao što sam ja. Pa na toj djeci traže sve ono što mrze na onom s kim su se pogrešno spojili. I svi to rade. I ovi i oni. Obitelji s mamine i obitelj s tatine strane.«, konstatira u jedom trenutku svoje gorke analize Marijan.


Kritički stav


Nedostatak empatije, egoizam, nerazumijevanje potreba druge osobe, neispunjavanje roditeljskih obveza, površno i neiskreno »prijateljstvo«, nezdravi ritam suvremenog života… te i slične teme s jasno izraženim kritičkim stavom središte su ovog romana koji, poput svakog pravog omladinskog romana, ima jasno izraženu edukativnu stranu, odnosno direktnu i čistu poruku o velikoj štetnosti ovisnosti, odnosno o potrebi kvalitetnog obiteljskog života u kojem mora biti mjesta za razumijevanje i ljubav.


Uz to knjiga jasno poručuje kako u sebi, bez obzira na sve muke i probleme, moraš naći snage boriti se i izboriti za bolji život. »Učim svoj svijet mijenjati riječima i odlukama.«, završna je rečenica ovog romana koju izgovara Marijan, svjedočeći time kako je shvatio u čemu je griješio te kako je spreman pobjeći iz ralja ovisnosti.