Zadnji tekst o poznatim istražiteljima posvećujemo najpoznatijoj detektivki među detektivima, gospođici Marple, inspektoru Morseu te policijskom komesaru Maigretu, a serijal o detektivskoj priči valja zaključiti kratkim promišljanjem žanra i njegove uloge u književnosti.

Sakrivena oštroumnost

Jane Marple, plod mašte Agathe Christie, nastala je sedam godina nakon Herculea Poirota. Prvi slučaj riješila je 1927. godine u kratkoj priči »Klub utorkom navečer«, kasnije objavljenoj u zbirci »Trinaest problema«. Marple svoju oštroumnost sakriva iza ljubavi prema pletenju, tračanju i vrtlarenju, što joj omogućuje da slobodnije istražuje počinjene zločine. Cijeli je život provela u malenom, fikcionalnom, selu St Mary Mead, a njeno opažanje da »ima mnogo zla u seoskom životu« u suvremenom će dobu znati iskoristiti autori televizijske serije »Umorstva u Midsomeru«. Prema riječima autorice, velik utjecaj na formiranje lika imala je njena baka – ona je poput Jane Marple uvijek očekivala najgore od ljudi, a naposljetku bi se pokazalo da je vrlo često bila u pravu. Gospođica Marple protagonistkinja je dvanaest romana i dvadeset kratkih priča, a doživjela je i brojne ekranizacije među kojima se ističe BBC-jevih dvanaest epizoda s Joan Hickson u glavnoj ulozi iz 1980-ih.

Također vrlo utjecajan pisac kriminalističkih romana bio je Colin Dexter, čijih trinaest romana o inspektoru Morseu čini važan dio ovoga žanra. Prvi je roman »Last Bus to Woodstock« izašao 1975. godine, a posljednji »The Remorseful Day« 1999. godine te je Dexterov istražitelj imao znatan utjecaj na druge suvremene autore kriminalističkog žanra kao što su Lee Child i Peter James. Morse umnogome nalikuje na Sherlocka Holmesa – deduktivno pristupa rješavanju slučaja, oslanja se na svoju inteligenciju i izvrsno pamćenje, ali i intuiciju. Kod literarnih se istražitelja nerijetko ističe posvećenost detaljima i preciznosti, a kod Morsea to ima dodatnu specifičnu crtu zbog pažnje koju posvećuje gramatici i ortografiji. Od istražitelja koje smo dosad obradili, Morse se razlikuje po tome što je profesionalni detektiv, odnosno glavni inspektor policije u Oxfordu, što naravno utječe i na njegov odnos prema zločinu i počiniteljima. Velik je uspjeh doživjela televizijska adaptacija s Johnom Thawom u glavnoj ulozi te je uslijedila serija o Morseovu pomoćniku Lewisu, ali i o mladom Morseu – Endeavour.

Ne zanima me priča

Ako je jedan od najpoznatijih svjetskih detektiva Belgijac, visoko u vrhu relevantnosti kriminalističkog žanra svakako je i jedan belgijski pisac – Georges Simenon. Njegovi romani o pariškom policijskom komesaru Julesu Maigretu ne prestaju izazivati pozornost i danas zbog opisanog razumijevanja za ljude i ljudskost. Maigret će zločine rješavati razgovarajući sa što više osumnjičenika i svjedoka te se na kraju dana vratiti kući i svojoj supruzi. Njegova posebnost zrcali se u Simenonovom razmišljanju: »Ne zanima me priča. Važni su mi samo likovi«, a ta vjera u ljudskost čak i najgoreg zločinca te simpatiziranje običnih likova nasuprot iznimnima i razvikanima čine ga sličnim Chestertonu i njegovu ocu Brownu. S druge strane, Simenonov književni stil dočaravaju njegove riječi: »Smatram se impresionistom, jer radim malim potezima. Vjerujem da je zraka sunca na nosu jednako važna poput duboke misli.« Pariški se komesar, s neizostavnom lulom, pojavio u 75 romana i još tridesetak kratkih priča, a kao i drugi poznati književni detektivi doživio je mnoge televizijske adaptacije.

Na kraju si moramo postaviti pitanje – što s krimićem? Vidljivo je da detektivi i autori navedeni u ovom pregledu svjedoče o popularnosti i raznovrsnosti kriminalističkog žanra, već od samih njegovih početaka. No, kakva je zapravo literarna vrijednost kriminalističke priče? Obično se kao neki od kriterija za vrijednost književnog djela smatraju univerzalnost i dubina poruke, uvjerljivo svjedočanstvo ljudskih karaktera i vremena te mogućnost iščitavanja bez obzira na prevladavajući stil, odnosno aktualnost djela u različitim razdobljima i kontekstima. Vidimo da je Sherlock Holmes iznimno popularan među čitateljima već više od stotinu godina, a Agatha Christie najprevođenija je autorica nakon Biblije i Shakespearea, što ide u prilog tome da se kriminalistički romani mogu čitati u različitim razdobljima i kontekstima.

No, kvaliteta krimića različitih autora varira, a najčešće sama djela zapravo i ne nude neku dublju poruku. Čitatelje zapravo osvajaju umješnim zapletima i zločinom koji kao književna tema zaokuplja ljudski rod i čovječanstvo još od biblijske priče o Kainu i Abelu. Iz navedenog možemo zaključiti da pojedina žanrovska ostvarenja uglavnom ne predstavljaju djela koja će sama po sebi ući u literarni kanon. Međutim, autori poput Arthura Conana Doylea i Agathe Christie, ali i drugih koje smo naveli, zbog utjecaja na žanr i sveukupne spisateljske tehnike u taj kanon svakako pripadaju.