Bit će njemu u lipnju 70 godina života, pa se tu broji i punih 50 godina umjetničkog rada, o kojem je HRT snimio dokumentarni film: »Vitez, Zlatko Vitez!« koji će skoro i na mali ekran, pa je ove godine 35 godina Zagrebačkog histrionskog ljeta, a tu je i još viša, 45. obljetnica Glumačke družine Histrioni kojoj je utemeljitelj i umjetnički direktor. Tome valja dodati, ili makar spomenuti, još štošta, od brojnih velikih kazališnih i filmskih uloga i priznanja, preko činjenice da je bio i ministar kulture u Vladi Nikice Valentića, ili pak zastupnik Županijskog doma Sabora, pa do recimo podatka da jako dobro svira violinu, a igrao je dobro i nogomet. Sve je to – Zlatko Vitez!

I sve se to dade vidjeti u Histrionskom domu dok se šeta među izlošcima izložbe »Viteških 50 godina« i poprsjima što ih je on dao napraviti: Mladena Crnobrnje, Josipa Bobija Marottija, Miroslava Krleže, Arsena Dedića, Franje Tuđmana, Ene Begović. Ma, nama pogled ode prvo na crno-bijelu fotografiju na kojoj plavi dječak od svojih deset godina pjeva pjesmu »Maestral«.

– To je dječja pjesma negdje iz 60-ih godina. Znao sam je pjevušit’ na priredbama koje su priređivane u to doba u Varaždinu po uzoru na zagrebačke festivale. Pjesma ide ovako:

Na pučini plavog mora
zibao se val,
kao kakav mali medo
što ide na bal.
Putujući nešto mumlja,
udara u dlan,
to se s njime igra, šali
vjetar maestral.

Oluja na Susku

Kad smo već krenuli od vjetra, koji vas je to vjetar vodio kroz život, kroz ovih 50 glumačkih godina? Bit će dobro ako je maestral.

– Bilo je raznih nevera, ali i smirenog mora, ali cijeli život mi je zapravo protekao u znaku oluje. Nije to ni slučajno jer sam Shakespeareovu »Oluju« režirao još 1980. godine s Fabijanom Šovagovićem kao Prosperom u glavnoj ulozi. To je meni jedna od najdražih predstava koju sam radio s Histrionima. S njom smo putovali po Jadranu. Naši kazalištarci su bili malo sumnjičavi, jer gdje ćeš ti to prikazivat’ svijetu koji je neuk, koji nema puno dodira s kazalištem, osim kad bismo mi došli na njihov otok. A idealna scenografija bi bila za »Oluju« otok Susak. I igrali smo na Susku »Oluju«.

Jesu li te 80-e bile možda i najbolje godine? Spominjete Fabijana Šovagovića, dobar ste prijatelj i dan danas s Radom Šerbedžijom. Takvih glumačkih osobnosti više i nema.

–Tu i je problem. Teatar je nekad bio pun osobnosti, velikih glumaca, velikih redatelja. Nažalost, to danas više nemamo, ta profesija se danas potpuno pogubila u suvremenom hrvatskom glumištu. Evo, i ja sam odustao od glume, haha. Već duže vrijeme mi se jednostavno ne da mučiti. Kod mene je uvijek bio taj problem da sam, kad sam režirao predstave, postavljao visoke standarde i za druge. Zašto? Jer sam i sam glumac. Znao sam kako ja to inače radim i kako se tome posvećujem, i onda vidim kolege koji to lijevom rukom odrađuju. I to me zna vrijeđati, baciti u depresiju. Pa sam rekao dosta. Bilo je lijepo i bilo je toga dosta.

Nije da branim kolege, ali danas su se životi sveli na umijeće preživljavanje, pa moraš i fušat’ i sfušat’, svašta radit’ da bi koliko-toliko pristojno živio.

– Nije problem toliko fušanja, igranja u sapunicama recimo, koje zahtijeva ubrzani tempo rada, rekli bi površni. Kad smo snimali televizijske drame prije 40 godina, to se probalo ozbiljno, kao da se radi predstava za kazalište, a danas kad dobijete tekst, a sutra ga morate igrati, tu se onda provuče i određeni fušeraj. Ali kako kažete, zbog kruha i krova se mora i to. A onda, mladi ljudi nemaju ni uzore. Tu je problem. Danas na Akademiji vi nemate nijednog velikog imena. Kad sam ja studirao, a upisao sam 1968. godine, mi smo imali sjajne predavače. Tu je bio Ranko Marinković, Bratoljub Klaić, Vlatko Pavletić, Slavko Batušić, a da ne govorim o glumačkim klasama koje je vodio jedan Paro, ili Kosta Spaić koji je bio u to vrijeme i rektor Akademije, i direktor Dubrovačkih ljetnih igara.

I što kad Kosta Spaić kaže: »Zlatko, ne valja!«

– Oni su bili visoki autoriteti i kad su rekli da je nešto dobro, ti si imao razloga vjerovati da je to nešto dobro. Iza njih je stajao ogroman trud i rad u kazalištu te konačno i ime. Sad sam krenuo nabrajati: tu je bio naravno i Božidar Violić, pa od kolega glumaca Josip Bobi Marotti, Drago Krča, Zlatko Crnković, Tonko Lonza, Fabijan Šovagović, Sven Lasta, Vanja Drach… Sva velika glumačka i velika redateljska imena, a da ne govorim o našim profesorima iz teorijskih predmeta.

Nježno prijateljstvo

Mentorstvo se izgubilo u svemu, u glumi, u novinarstvu…

– Ja sam bio veliki prijatelj s Veselkom Tenžerom, on je meni bio jedan od vodećih novinara, i to nježno prijateljstvo smo održavali sve do njegove prerane smrti. Rijetko je pisao kazališne kritike, sad mu je izašla knjiga s kazališnim kritikama, ali ako mu se nije dopala neka moja uloga, on je to napisao. Mi o tome nismo razgovarali! Mi smo i dalje bili prijatelji. To je tako bilo.

Spomen Veselka Tenžere otvara štošta, možda najprije temu Zagreba. Zagreb vam je pri srcu, baš kao što je bio i Tenžeri, a Zagreb je evo ozbiljno ranjen ovim potresom.

– 1981. godine obilježavala se 100. obljetnica smrti Augusta Šenoe, a ja sam ga igrao u TV serijalu. Pisao je Šenoa kako je ranjen Zagreb od onog prošlog velikog zemljotresa i jedan od zadnjih njegovih obilazaka Zagreba bio kad je već bio teško načet bolešću i kad je zamolio suprugu Slavu da ga proveze kočijom kroz Zagreb da vidi koliko se uspjelo u tih nekoliko mjeseci obnoviti. Postoji zapis u kojem se vidi da je Šenoa samo ponavljao: »Dragi moj Zagreb, cval buš ti još ljepše nego što si ikad cvao.« Volio bih da to bude s našim Zagrebom i nakon ovog zemljotresa, koji je bio nešto slabiji, ali je velike štete napravio.

Čudna su vremena. Potres, korona… Reklo bi se, čime smo ovo zaslužili!?

– To su sudbinska pitanja, haha. Netko će reći – sve je zapisano, netko će reći – to vas Bog kažnjava jer ste ovakvi ili onakvi. Ili ste previše pili, ili ste premalo pili, haha. U zlu uvijek ima dobrih ljudi, ali se zli pokažu još zločestiji. To je tako u ljudskoj prirodi. Ali, ja to ne mistificiram. To su normalne prirodne pojave kao što su poplave, zemljotresi, nevere, bure…

Korona free klet

Vi bar imate svoju korona free zonu u Stubičkim Toplicama.

– Da, tamo imam klet već 20 godina i tamo sam se zaribal. Mislio sam da je to lagano, međutim sve je teže i teže s godinama. Evo za mjesec i nešto dana ću napuniti 70 godina. Nije to malo, i onda mi je sve teže to održavati. Ali, trudim se. Uz pomoć dečki iz Histriona održavamo i vinograd, proizvodimo za domaće potrebe vino koje je vaš kolega Miljenko Mitrović krstio u Histriončeka i svi ga tako zovu. Nažalost, u tih 20 godina puno je meni dragih ljudi, koji su me obilazili i u Stubičkim Toplicama i na Opatovini, otišlo na onaj drugi svijet. Ah.. Više nema tko piti. Ovi mlađi glumci, oni su na pivama, na vinu sve slabije. Mi smo ipak bili generacija koja je više, ajmo to tako reć’, na gemištima bila odgojena.

Ima jedna anegdota o pijenju. Kad je veliki češki redatelj Jiri Manzel režirao u Komediji jedan Havelov tekst, glumci su se jednu večer malo opustili i došli na probu mamurni. Nije ništa od njih mogao izvući. Inače je Menzel miran čovjek, svašta je proživio u životu i taj se ne uzrujava baš tek tako. Ali, imao je određeni broj proba i zatim obaveze u Češkoj, pa se naljutio na glumce: »Ne možete piti! Par dana prije premijere slavite kao da je premijera!« Na to mu veli jedan naš glumac: »Dobro, Jiri, što ti hoćeš reć’ da u Češkoj glumci ne piju!?« A on mu je sjajno odgovorio: »Piju! Ali samo oni dobri!« Hahah! Često ga znam citirati, piju samo dobri.

Ajde što nema običaja od pića, ali to sa sobom vuče činjenicu da danas fali razgovora.

– Kafić na Trgu Republike, danas bana Jelačića, zvao se Mocca i bio je kultna priča. Tamo su se skupljali hrvatski disidenti, Gotovac, Babaja… Sramotno je da su od Mocce napravili pizzeriju. Do Mocce je bio veći kafić u kojem bi se nakon obavljenog posla u Vjesniku okupljala novinarska elita. Tamo su svaki dan bili Tenžera, Torbarina, Starčević, svi. Ti si znao da ćeš najnovije vijesti svaki dan saznati tamo. Ljudi bi se okupljali da čuju. Kad bi Veselko progovorio nakon dvije votke, to je bilo briljantno. To su bili eseji! O tome se radi. Mi smo to upijali i na taj su se način širila ne samo kultura pisanja, nego kultura govorenja. Jer to kako je Veselko pisao, tako je i govorio! Jer, to je bio stil. Veli se, stil je čovjek. To bi se na Veselkovom slučaju dalo itekako dobro obrazlagati. Briljantan je bio.

Zlatko Vitez – austrougarski gemišt

Kažete, stil je čovjek. Kakav je vaš stil?

– Mene su uvijek zvali temperamentnim čovjekom, temperamentnim glumcem. O meni se govorilo da imam silnu pokretačku energiju, organizatorske sposobnosti, konačno zbog toga sam bio i ministar kulture i savjetnik predsjednika Tuđmana. Kad sam bio mlađi, bio sam puno smireniji, tako bar tvrdi moja supruga Zorica, inače po tati iz Konavala, po majci sa Šolte. A ja hladni Varaždinec, moš’ te mislit koja je to kombinacija.

Ima i u vas svega, niste »samo« Varaždinec.

– Svega. Mater Mađarica po tati, Ličanka po mami… Ja sam jedan dobar austrougarski gemišt, hahaha. Htjedoh reći, što se tog temperamenta tiče, da otkad sam ušao u srednje godine i one malo starije, više nemam toliko živaca za gluposti. Sad odmah u početku prekidam priče koje ne vode nikamo, a takve su uglavnom hrvatske priče: ja pa ja! Dobro, ali moraš nešto u životu napraviti da bi moglo biti ja pa ja. Ne možeš mi biti početnik i u glumi, i u politici, i u nogometu, pa odmah ja pa ja. Kad sam bio mlad, imao sam živaca da saslušam i razne bedastoće. A onda sam ipak napravio po svom.

Dobro, što vas je to toliko tjeralo u politiku?

– Ja sam u politici oduvijek, a uvijek me pitaju kako. Gledajte, ja sam Tuđmana upoznao ‘76. godine. Nisam ja Canjuga, Pašalić, Krpina i to društvo koje ga je upoznalo tek 90-te. Ja znam Tuđmana od ‘76. kad se Vlado Gotovac vratio iz logora Gradiška, jer on je tvrdio da Gradiška nije zatvor, nego logor. I kad se Vlado vratio doma 13. siječnja ‘76. nazvala me Vladina supruga Vlasta hoću li doći. Ja sam Vladu znao po čuvenju, ali sam znao dobro Vlastu jer je bila radio redatelj. Došao sam nakon predstave u Gavelli, a tamo je bilo cijelo tzv. nacionalističko društvo: Tuđman, Šibl, Savka, Tripalo, obitelj Krpan, Stamać…. Kao što rekoh, tamo sam Tuđmana prvi put upoznao. Kad me je pozvao ‘88. godine u inicijalni krug za stvaranje HDZ-a, s onih 20 ljudi, ja sam se tome odazvao. Tako da se smatram jednim od začetnika demokratskih procesa u Hrvatskoj, kada je to značilo pet godina robije po tadašnjim važećim zakonima ondašnje države. Od kulturnjaka tu smo bili redatelj Selem, Šovagović i ja. Kosovaca i udbaša tada još nije bilo. Poznata je predsjednikova rečenica bila: »Pa ne mogu ja s opaticama vodit’ politiku.« A kamoli rat poslije.

Hoću reć’, ja sam u politici oduvijek. Sve moje histrionske predstave su imale politički, satirički naboj. One su polemizirale s ondašnjim društvom, ne samo s nacionalnim pitanjem, nego i sa svim drugim. Meni je Gotovac bio duhovni mentor i bio sam dio obitelji Gotovac. Sa svim tim tzv. nacionalistima iz ‘71. smo se viđali, ali kad je došlo do osnivanja stranke, oni su se razbucali svaki na svoju stranu. Gotovac je bio liberalna priča, Tuđman je stvorio pokret HDZ… A znate i sami sve. Ja sam se onda maknuo iz toga i bilo mi je krivo jer su preko noći postali neprijatelji. Kako!? Kako kad si 20, 30 godina zajedno u istom govnu, ajmo reć, u istom nekom splinu nezadovoljstva!?

Jeste li zadovoljni kako je Hrvatska uspjela, ispala, izgradila se?

– Prošlo je dosta godina od toga. Mogu reći da sam kao politički radnik uspio predsjednika Tuđmana nagovoriti da se odijeli Ministarstvo kulture od prosvjete i sporta. To je moje djelo i tu se smatram najzaslužniji da kultura ima svoje ministarstvo. Bili su dobri ministri kulture, uglavnom, i Biškupić, Vujić, svi dosadašnji. Najviše je polemika izazvao naravno Hasanbegović jer pripada jednoj struji koja nije središnja. Možda to nije bilo pravo mjesto za njega, iako je on obrazovan čovjek. Ali, nije iz kulturne proizvodnje. Mislim da je bitno da ministar ipak bude kulturni djelatnik koji poznaje dobro i kulturnu proizvodnju.

Ovako, sav se njegov mandat sveo na politikanstvo, ili na politiku, jesmo ustaše, jesmo partizani. To je Tuđman davno riješio upravo njegovom idejom o pomirbi tih sinova koji su se konačno zajedno tukli i borili protiv fašističke ideologije s istoka. Da se to danas ponovo vraća za dom spremni, za dom ne spremni, to je meni jednostavno besmisleno. To je samo ponovno skupljanje sitnih političkih poena jedne ili druge strane. Nisam ni za jednu stranu, ali se konačno moraju dogovoriti, kada ti ljudi koji su se borili s tim ustaškim pozdravom na odorama mogu taj pozdrav koristiti, ili ga uopće ne moraju koristiti. Potezati to u dnevnopolitičke svrhe je degutantno.

Bog je dolar, ili euro

Vratimo se na 50 godina glumačkog rada, što prezentira i ova izložba oko nas. Doduše, na zidu je i ona vaša poznata,kako Sabor sve više nalikuje na kokošinjac…

– I Tuđmanovu Hrvatsku nizašto. Ne prodavati Hrvatsku, ne prodavat’. Ali kad si dio svijeta, sve je u lovi, sve je na prodaju. Prije puno godina, ‘73., radio je Kosta Spaić u Gavelli predstavu Petera Weissa »Hölderlin«. I ja sam tu imao lijepu ulogu, mlad sam bio, 22 godine samo. To je inače prva Arsenova glazba u kazalištu. To je bilo brehtijanski, scena-song, scena-song, pa i onaj: »Sve više rastu kursi na našoj burzi.« A mi smo bili mladi zafrkanti i pjevali smo: »Sve više rastu kurci«. Kosta je vikao: »Nemojte se zafrkavati!« A mi smo mu rekli: »Ali Kosta, mi ne znamo što su to kursi i što je to burza!« A on se smije i veli: »E, dečica, ne dao Bog da to doživite.« I doživjeli smo. Bog je dolar, ili euro. Nadbog je novac. A radimo u kulturi gdje novaca nikada nema dovoljno.

Nego, važan vam je Krleža, ništa bez Krleže.

– Ništa. Cijeli moj život je zapravo Krleža. Moj otac se amaterski bavio glumom, jako lijepo je govorio Krležine Balade, kao dijete sam to slušao, sjećam se te knjige kad ju je donio, s crtežima Krste Hagedušića. Na prijemni ispit sam došao s Krležinim Baladama, odigrao bezbroj njegovih likova, sam režirao njegova djela. Cijeli moj kazališni, ako hoćemo i umjetnički prosede, je pripadao onom – ja sam krležijanac, što god to značilo.

Slabo smo se dotaknuli filma, a šteta je i što vas nije bilo više na filmu i ne podsjetiti na vašu sjajnu zadnju ulogu u filmu Antonia Nuića »Život je truba«. Lijep je to, mali film kakve bi Hrvati trebali snimati, građanski, reklo bi se.

– Tako je. To bi trebala biti mjera naše kinematografije, a ne neki ogromni spektakli, pa ratni, pa tuku, pa pucaju, tenkovi, avioni… To mogu Amerikanci, a mi kad to radimo ovako polubijedno, samo je bacanje novaca.

Provincija je mjera

U Hrvata sve na kraju dođe do pitanja mjere.

– Ima dobra anegdota koju mi je Arsen, inače moj vjenčani kum, rekao. Arsen je bio jako dobar s Miljenkom Stančićem, slikarom, mojim Varaždincem. Jednom tako Stančić zove Arsena da hitno dođe k njemu. On je, naime, imao toliko puno narudžbi za slike da mu se nisu stigle osušiti. I onda su Arsen i on i Stančićeva supruga slike fenom sušili. Jednom su pitali Stančića: »Maestro, vi samo slikate Varaždin. Ipak ste u Zagrebu veći dio života, a nemate nijednu sliku Zagreba.« A on će na to: »Ne bute je ni vidjeli! Provincija je moja mjera.« Haha. On je bil’ pametan. Samo je njemu Krleža napisao predgovor za izložbu.

Počeli smo s Maestralom. A stih za kraj?

-Uh, znam ih puno, ali pošto sam krležijanac, nek’ bude: »Nigdar ni bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu!«