Monodrama »Sretna kućica«, u kojoj glavnu ulogu tumači Zlatko Vicić, glumac Gradskog kazališta lutaka Rijeka, početna je tema razgovora s nagrađivanim umjetnikom koji se, kako nam je sam rekao, u lutke i lutkarstvo zaljubio prije 27 godina. Od tada ta ljubav traje i ne jenjava. Neke od najpoznatijih predstava u kojima ga je gledala mala, ali i velika publika su »Wanda LaVanda«, »Veli Jože«, »Šuma Striborova«, »Romeo i Giulietta«, »Tri praščića«, »Nigdjezemska«. A kako je biti kazalištarac u doba korone, kao i što mu znače brojne nagrade, otkrio je u razgovoru za naš list.

U ovoj sezoni koja je obilježena koronakrizom, igrate monodramu. Što Vam to znači u profesionalnom smislu?

– »Sretna kućica« je moja prva lutkarska monodrama i samim time bila mi je velik izazov jer si sam na sceni i sam o sebi ovisiš. Nikad nisi u istom raspoloženju i možda ti nekad fali malo energije pa se osloniš na partnera koji igra u predstavi s tobom, ali ovdje si sam i moraš dati sto deset posto i biti stalno fokusiran na to što igraš jer samo je mala dekoncentracija dovoljna da predstava ne bude onakva kakva bi trebala biti.

Nagrade

Kako gledate na koronavirus općenito?

– Na koronavirus gledam kao na nešto s čime ćemo morati živjeti kao što živimo s gripom ili nekim drugim bolestima. Moramo biti strpljivi dok se ne pronađe odgovarajuće cjepivo. Ovo su nove okolnosti za sve profesije, neki rade od kuće, dok kazališta ne mogu jer sam čin predstave mora imati kako glumce, tako i gledatelje. Da nije tako, mogli bismo sve snimiti, ali to je onda film, a ne kazališna predstava, koja je uvijek jedinstvena po energiji i neponovljivosti.

Dobitnik ste nekoliko glumačkih nagrada, između ostalog i one Grada Rijeke. Što Vam kao glumcu znače te nagrade?

– Sve nagrade koje sam do sada osvojio nisu samo moje, nego i mojih kolega glumaca koji su u tim predstavama igrali sa mnom, kao i kolega tehničara i svog kazališnog osoblja. Da nije sve kako treba u kazalištu, onda bi dio mojih misli sigurno bio zaokupljen problemima, pa ni uloge ne bi bile odigrane tako da ih ljudi koji sjede u žiriju ne bi ni prepoznali i nagradili.

Dobitnik sam nekoliko nagrada Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, kao i niza međunarodnih nagrada, ali najdraža mi je Povelja za životno djelo »Zvonko Festini«. Imao sam tu sreću s Festom, kako smo Zvonka zvali od milja, raditi nekoliko predstava i puno od njega naučiti. moja prva nagrada u karijeri bila je upravo za animaciju i glumačku kreaciju za ulogu vojnika u njegovoj predstavi »Vojnik koji je dobro išao«, a koju sam dobio na SLUK-u u Osijeku 1995. godine.

Pisanje i pjevanje

Prisjetimo se Vaših glumačkih početaka. Što je bilo presudno da krenete u glumačke vode, a posebno u one lutkarske, s obzirom na to da to zahtijeva i neka druga umijeća?

– Glumom sam se počeo baviti u Srednjoj građevinskoj školi na nagovor mojih profesorica Marine Fabrio i Branke Renko Silov, a glavni »krivac« za moj dolazak u GKL Rijeka je Josip Braco Silov, koji je s Brankom vodio Scensku radionicu Porat, u kojoj sam se družio i glumio dobar dio svoga glumačkog odrastanja. U isto to vrijeme bavio sam se i pisanjem u riječkom Valu, a nakon toga u Ritelefaxu. Pisanje mi baš nije puno pomoglo u glumačkom pozivu, ali to se nadoknadilo pjevanjem u srednjoškolskom bendu, a poslije u Klapi Kastav.

Što Vas najviše veseli u Vašem životnom pozivu?

– Mogu sa stopostotnom sigurnošću reći da me u mom životnom pozivu veseli dječja iskrenost jer nema veće sreće nego vidjeti djecu koja proživljavaju sve dobro i loše, tugu i veselje s likovima koje igram.

Što su Vam Vaša djeca rekla prvi put kad su Vas gledala na »daskama koje život znače« u nekoj od uloga?

– Moj sin Vid je neke predstave gledao dvadesetak, a možda i više puta, ali bi nakon svake rekao što nije bilo ili odigrano ili izgovoreno kao u prvoj. Kći Ivona nikada nije imala ništa za reći osim da Djed Mraz dođe uvijek kad je tata na WC-u! Baš se pitam zašto?! To mi je najdraža uloga u životu, biti »Djed Mraz«, i niti jedan Hamlet ili Othello ne mogu mu konkurirati.

Veliko kazalište

Da niste glumac-lutkar, što biste bili?

– Da nisam glumac-lutkar, mogao bih biti građevinar, ribar, gljivar, ronilac, veterinar…

Igrali ste u zanimljivim lutkarskim predstavama koje djeci pružaju zabavu, ali imaju i edukativni cilj. U kakvoj biste još predstavi voljeli igrati da Vam se pruži prilika?

– Nikada nisam razmišljao o tome što bih volio igrati jer je to moj poziv i koji god zadatak dobijem, to jest ulogu, dajem sve od sebe da to bude najbolje što može biti.

Kad je riječ o glumačkim ambicijama, da Vam ponude ulogu u »velikom kazalištu« u interpretaciju kakvoga lika biste se voljeli upustiti?

– U dobroj bih komediji uvijek igrao da mi se pruži prilika, ali nažalost toga više nema u našem velikom kazalištu koje je postalo poligon za neuspjele eksperimente i taštine.