Ima intervjua što ne traže dugačke uvode, dovoljno bude ime i prezime sugovornika. Tako je to kad ime i prezime garantiraju kvalitetu iza koje stoji dugogodišnji rad. Elem, Zlatko Gall, glazbeni kritičar, novinar, publicist, gastropisac…. Moj je dojam da se znamo sto godina, što kroz tekstove, što kroz rad u istoj redakciji, taman da mali milijun dilema imam kako početi ovaj razgovor. Možda od ove slike: godine su neke 80-te, Hajduk igra kup utakmicu s Osijekom, a na sjeveru mladost golobrada komentira Gallov tekst o subkulturnim skupinama. Bome, nisam siguran da je danas to moguće.

– Stara pjesma bi rekla »Those were the days«… Sedamdesetih i osamdesetih smo živjeli u kolektivnoj iluziji da će svakim danom, mjesecom, godinom, sve biti bolje. Moja generacija iz pedeset i neke imala je ipak vrašku sreću da bude svjedok bitnih promjena u najšire shvaćenoj pop-kulturi i medijima. Moje studentske godine u Zagrebu obilježila su podjednako gostovanja velikih i tada itekako aktualnih imena rocka poput Stonesa, Zappe, Jethro Tulla, Deep Purplea, McCartneya s Wingsima, ali i sjajni tekstovi Veselka Tenžere i Igora Mandića, odličan Start, NIN, a kasnije i Polet ili Danas. Pisati u tim novinama ili u za glazbenike bitnom Džuboksu, bilo je više od honorara i »tezge«: bila je to u prvom redu čast. Možda to danas djeluje blesavo i patetično, ali više od ikakve love vrijedio je osjećaj zadovoljstva kad uz kavu i cigarete otvorite novine i vidite svoj tekst. Doduše ne kao nekada, ali i danas me preplavi radost kad kao »stari konj« bacim oko na svoj netom objavljeni tekst. Ne, nisam nostalgičan, iako držim da je svaka nostalgija – bila ona politička ili naprosto žal za mladošću – legitimna. No, eto, žalim za vremenima kad sam ne samo u časopisima, nego i u novinama mogao objavljivati serijal tekstova o subkulturnim grupama poput ovog koji ti spominješ, velike tekstove, pa i prave »lancune« o glazbi, dizajnu, stripovima, likovnim izložbama i fenomenima pop-kulture. Danas bi ih malo tko objavio, a gotovo nitko čitao. Nisu za to krivi ni sami mediji, a ni mlada čitateljska publika. Naprosto živimo u drugom vremenu.

ZLatko Gall / Snimio Jadran BABIĆ

Pisanje o »pizdarijama«

Čitale su se novine, a bome i učilo se iz njih. Jeste li tada bili svjesni kolika može biti snaga novinskih uradaka, ili je diplomiranog studenta povijesti umjetnosti i arheologije put novinarstva usmjerilo štogod drugo? Možda je jednostavno trebalo progovoriti o popularnoj kulturi na drukčiji način!?

– Novine su bile gotovo jedini medij u kojem sam mogao zadovoljiti svoje sklonosti, formalno obrazovanje i strasti. Nije kod mene bilo nikakvog umišljaja, a kamoli ideje o misiji. Dapače, i danas mi dođe da ponovim onu često parafraziranu izreku i da kažem »kad čujem za misiju u novinarstvu, mašim se za pištolj«. Naprosto sam želio pisati o temama koje me zanimaju. A diploma povjesničara umjetnosti i novinarstvo? Grupa Stilness je na albumu kazala da su sve što znaju naučili od dokumentaraca Đele Hadžiselimovića, a ja bih mogao reći da sam sve što u pisanju koristim naučio od profesorice s Povijesti umjetnosti Vere Horvat Pintarić. Naučila nas je, naime, gledati, a onda verbalizirati ono što vidite na slici, dakle najprije steći neka znanja, a onda ih primijeniti da biste izrekli svoj sud. Nije li to temelj svake kritike i komentara?

Da je kviz-pitanje vjerojatno bi 99 posto ljudi reklo da ste glazbeni kritičar, da vas po tom znaju. Nije to ni daleko od istine, kad se glazbena kritika u nas spomene, na pameti su rijetki, od pokojnih Glavana i Vrdoljaka, do vas, Dragaša, Horvata. Što je tajna kritičarske dugovječnosti? Pisali su o popularnoj glazbi mnogi, ma su se tu rijetki zadržali dugo?

– Većina me čitatelja doživljava i danas kao rock kritičara no, pazi sad, ja u svih četrdeset godina novinarskog staža ni u jednoj redakciji nisam bio zaposlen kao rock kritičar. Dapače, pratio sam sve novinarske »sektore« i kao mladi novinar gradske rubrike i kao kasniji komentator opće prakse. Bio sam prilično radišan pa su u redakciji tolerirali moje pisanje o »pizdarijama«: pločama koje sam recenzirao, koncertima, stripovima, modi, dizajnu… Bio sam i urednik kulture te dvadesetak godina pisao likovne kritike, ali i to je išlo u paketu s »ozbiljnim« novinarskim temama: stanogradnji i urbanizmu, »društvenim temama« od šireg interesa – kako se to onda govorilo – a od konca osamdesetih kad je to postalo moguće, i o politici. Nitko mi prostor za pisanje o glazbi i pop-kulturi nije servirao. Sam sam ga izborio i na njega stekao pravo radeći kao novinar manje-više opće prakse. Zahvalan sam Zagor-te-neju, Velikom Manituu, Odinu i svim bogovima što mi je ipak uspjelo da sam od svog formalnog obrazovanja, svojih strasti, ludosti i »pizdarija« mogao, a mogu to i danas, živjeti.

S Gabi Novak na šibenskoj promociji knjige o Arsenu / Foto Dusko Jaramaz/PIXSELL

Koliko je kritika glazbenicima bila važna tada, a koliko ih dotiče sada? Nekada su zbog koje kritičke rečenice pucala prijateljstva, danas kao da je u njih deblje kože.

– Naravno da je kritika nekoć bila daleko utjecajnija nego li je danas. Kao okorjeli diskofil i kao klinac sam ovisnički čitao kritike iz Melody Makera i New Musical Expressa. Zašto? Pa zato jer mi je, osim njihovih kritika, bila uskraćena svaka druga informacija o novim albumima. Imao sam omiljene kritičare čiji se glazbeni ukus poklapao s mojim pa bih nakon njihove pohvalne kritike počeo žicati i skupljati novce za nabavku ploče iz Engleske. Tih ranih sedamdesetih u Splitu smo se okupljali na ušću Dijačkog prolaza koji vodi na Pjacu, odnosno na kantunu kod tadašnjeg Jugotona. Jedan od simbola naše »ekskluzivnosti« ili različitosti od mnoštva što se svake večeri po dobro poznatom splitskom socio-kulturološkom krojnom arku tiskalo na Pjaci, bile su četvrtaste kartonske kutije pod miškom. Premda je bila riječ o ambalaži koja bi negdje drugamo završila u kantama za smeće, taj kartonski paketić bio je simbol zajedništva i posvećenosti planetarnom bratstvu. Bratstvu po rocku i vinilu. U kartonskim kutijama s naljepnicama Tandyja, Coba ili Virgina – nekoć specijaliziranih kuća za poštansku distribuciju albuma – stizale su naime prestižne »originalke«. Rock albumi iz Velike Britanije. Danas možda kritika znači nešto samo za ego glazbenika, no nema negdašnju ulogu promotora. Jer sve je dostupno na Youtubeu ili na streaming servisima koji mjesečno koštaju kao pet-šest kava u kvartovskom kafiću.

Promocija »Splitske dice«

Nisam bio nježan

U početku, štono bi se reklo, bijaše rock, no s vremenom hvatate sve šire i šire. Godine su 80-e, stasaju ‘splitska dica’ od ‘zidića do vječnosti’. Koliko je to vrijeme u određenom smislu formiralo i vas, koliko je bilo važno da se iz Zagreba, Beograda, vidi da glazbene scene i glazbene kritike ima i drugdje?

– Moj prijatelj i najduhovitiji čovjek u svemiru Ivica Ivanišević je u recenziji »Splitske dice« napisao da bih, koliko sam negativnih recenzija u životu napisao, po uzoru na majicu »Odabrao Đelo Hadžiselimović« mogao dati tiskati majicu s natpisom »Izasrao Zlatko Gall«. Doista nisam bio baš nježan jer mislio sam – a i danas je tako – da takozvana »provincija« želi li dokazati da je provincijalizam duhovni, a ne geografski pojam, nema pravo na drugačije kriterije. Srećom, osim Olivera, Metka, Đavola, pa kasnije Daleke obale, Dina Dvornika, Gibe, TBF-a, Lukyja – inače neprežaljenog producenta u korčulanskom egzilu – te velikih faca mainstreama, Split je i u osamdesetima i sljedećim dekadama prepun sjajnih imena. Onih starijih poput Vojnika olovnih nogu, Zidara Betonskog, Touch Frictiona i mlađih od Branka Dragičevića, cijele garniture odlične reperske scene s Vojkom V, genijalnog Valentina Boškovića do indie-scene s jednom Dunjom Ercegović. Negdašnji hendikep Splita u odnosu na republičke metropole – a to je odsustvo nacionalnih medija i velikog diskografa – danas ne znači ništa jer su utabani brojni drugi putevi stvaranja glazbe i bez fizičkog nosača zvuka i same promocije. A to me doista veseli.

Jimmy Clif, Zlatko Gall, Siniša Škarica i Dražen Vrdoljak u Cannesu

Publicistički rad je drugi važan krak vaše karijere. Tri izdanja »Velike svjetske rock enciklopedije«, ogledi o pop kulturi »Kako Iggyju reći Pop, a Dylanu Bob«, tri izdanja »Pojmovnika popularne glazbe«, a onda biografska knjiga o Splitskoj dici, Gibonniju, Oliveru, o Arsenu… Kako se takvim velikanima priđe bliže? Kako se zadobije njihovo povjerenje? Tresu li se ruke dok se takva knjiga piše, ili im se beskompromisno obrađuje karijere?

– »Splitska dica« su moj dug prema sceni koju poznajem cijeloga života, a o kojoj sam sustavno pisao još od kraja sedamdesetih. Knjiga o Arsenu je također svojevrsni dug. Bio sam mu suputnik, pisao bezbrojne bilješke za albume, družio se, pisao četrdesetak godina o svim velikim albumima i koncertima. Baš kao i s Oliverom i Gibom. Dug koji spominjem je Arsenova davnašnja odluka da zajednički po uzoru na Dylanovu knjigu napravimo izdanje u kojem bi bilo pedeset notnih zapisa njegovih pjesama i moj biografsko-kritičarski tekst. Mnogo smo se puta susretali i razgovarali o sadržaju, no stvar je na kraju pukla jer se Arsen nikako nije mogao odlučiti o izboru »samo« pedeset pjesama. Ideju smo obnovili za brojnih druženja u Esplanadi prije izdanja njegovog posljednjeg albuma, točnije reizdanja, »Suputnici«, za koji sam također pisao bilješku otisnutu u knjižici CD-a. Nažalost, Arsen je preminuo, a meni, eto, ostao dug koji sam – ako je suditi po sjajnom prijemu kod publike, kritike, ali i za mene najvažnijim pohvalama Gabi i Matije – uspješno odradio.

Zlatko Gall / Snimio Jadran BABIĆ

Zlatko Gall

Beatlesi, Beatlesi, Beatlesi!

Štono bi se reklo, vrag vam ne da mira pa ste završili rukopis posvećen šezdesetim godinama »Šezdesete – desetljeće rocka i pop kulture«, a na red će doći i 70-e. Što se to ključno dogodilo 60-ih da je zaslužilo ukoričenje?

– Knjiga o šezdesetima će biti na tržištu ove zime, na sedamdesetima radim već dvije godine, a trebat će mi barem još toliko. Zašto šezdesete? Kao prvo – to je najznačajnije desetljeće prošlog stoljeća. Posebice u pop kulturi. Prvi put u povijesti omladinska kultura se prepoznaje kao drukčija od generacije roditelja pa »baby boomery« rođeni nakon Drugog svjetskog rata traže slobodu u izrazu svoje »različitosti«. To logično dovodi i do bujanja šarolike subkulturne scene. Zahtjevi za legalizacijom ili liberalnijim zakonima za uporabu marihuane, pojava LSD-ja i gurua psihodeličnih eksperimenata Timothyja Leara te Kena Keseya i njegovih Merry Prankstersa posebno su bili aktualni u drugoj polovici šezdesetih pojavom hippieja i psihodeličnog pokreta u umjetnosti. Zajedno sa »seksualnom revolucijom« odnosno liberalnijim odnosom prema seksu lišenom puritanskog morala. Sve se to reflektiralo i na modi koja je odbacila sve stare konvencije pojavom bikinija, mini suknje Mary Quant, orijentalnih dezena, šarenila koje je išlo pod ruku s hipijevštinom i psihodelijom, beatlesovskih frizura, dugačke kose i brada te sveopćom dominacijom jeansa kao nove generacijske uniforme. A sve se to onda slilo u popularnu glazbu. Točnije u rock koji kao novi generički pojam usisava sve od jazza, bluesa, rhythm and bluesa, klasične glazbe, world musica, folka, soula, funka, rock and rolla, rockabillyja, popa, countryja i avangardne glazbe te na velika vrata ulazi u mainstream. Stoga sam šezdesete pokušao opisati kroz priče o najznačajnijim rock albumima i bendovima koji ili zrcale »zeitgast« šezdesetih ili na njega bitno utječu. Konačno, to je desetljeće u kojem pop-kultura puzi ispod ionako mekane »željezne zavjese« i trajno se udomaćuje i kod nas.

Gall s Michaelom Stipeom iz REM-a

Sad se nekako nameće pitanje koje je doba, koji su glazbenici, autori, novinari, formirali vas? Za čim ruka posegne najčešće i koji će se vinil iz vaše velike kolekcije najprije pohabati od korištenje?

– Trgovci nekretnina vole kazati da su kod prodaje najvažnije tri stvari: pozicija, pozicija, pozicija! Kad je riječ o glazbi, te tri najvažnije stvari su mi: Beatlesi, Beatlesi, Beatlesi! No, koliko god da sam doživotni fan Beatlesa čiji se utjecaj ćuti i danas baš kao i svih prethodnih dekada, moj popis favorita je dugačak. Ja sam diskofil koji doma ima oko 13 tisuća nosača zvuka, i to diskofil naizgled čudnog ukusa. Naime, istog dana mogu s guštom slušati »In The Silent Way« ili »Bitches Brew« Milesa Davisa, Velvet Underground, 13th Floor Elevator, bilo što iz soul produkcije Staxa ili Tamle Motown, rane Soft Machine ili Hatfield And The North, Buzzcocke, Ramonese i Clash, ali i Johnnyja Casha, Waylona Jenningsa i Williea Nelsona te friške albume koje vrtim dok pišem recenzije. Očito, kad je riječ o glazbi i žanrovima, ja nisam samo iz Splita, nego sam baš »split personality«.

Darko Glavan i Zlatko Gall, te Dražen Vrdoljak s hrvatskim estradnjacima u Cannesu

Baj baj korporaciji

Glazbenom kritikom se bavite preko 40 godina. Dade li se govoriti kada je bilo najbolje, najuzbudljivije? Vrijedi li grintanje da danas glazba na valja ništa, ili to samo svako doba nosi svoje?

– Svi koji cendraju za starim dobrim vremenima tvrdeći da današnja glazba ne vrijedi, samo dokazuju svoju lijenost. Istina je da je publika sklona rocku i najotvorenija i najkonzervativnija jer radoznali klinci najčešće brzo odustanu i okoštaju u glazbi iz svojih formativnih godina. Bez obzira obilježili ih Elvis, Beatlesi, Led Zeppelin, Sex Pistolsi ili pak Sonic Youth, Husker Du i Nirvana. Jer danas se u ovom post-postmodernom vremenu na globalnom muzičkom švedskom stolu nalazi bezbroj mladih autora i izvođača koji su i stilski i žanrovski »na ti« sa zvijezdama mitske bolje prošlosti. A nije ih nešto teško ni pronaći.

Oni momci sa sjevera Poljuda komentirali su serijal o subkulturnim skupinama, a meni je u pameti i ona politička kolumna u Slobodnoj Dalmaciji, tekstovi koji su ukazivali na probleme ne bi li društvo bilo bolje, tolerantnije, zdravije. Službeno, ako se ne varam, kolumne je dokinula mirovina.

– Nije mirovina ukinula manje-više političku kolumnu, već je ukidanje kolumne odlukom korporacijske više sile donijelo moju odluku o – srećom punoj – mirovini. Uz »baj baj« korporaciji koja mi je – uspjevši me se riješiti – čak dala i otpremninu, a onda ne baš diskretno kazala da su mi vrata svih njenih izdanja zatvorena. Na čemu im od srca hvala. I na otpremnini i na zatvorenim vratima. Naime, otvorio sam mnoga druga, kao i medijske prostore u kojima sam daleko sretniji.

Strast i posao

Mirovina možda i jest, ali mirovanje nikako nije! Evo vas na portalu Mixer.hr, kako s recenzijama glazbenih uradaka u Parangallu, tako i s meni posebno dragom rubrikom Kuhača i telecaster. Kuhinja i kužinavanje vam nikad nisu bili mrski, a valjda nitko prije i nije tako vješto znao spojiti recepte i glazbu. Kušaj i slušaj Dalmaciju! Knjiga recepata i uz nju prigodni CD. Bila je to svojevrsna revolucija i nije se, na sreću bonkulovića, tu stalo. Konačno, objavili ste i glazbeno-gastronomsku knjigu »Majko kušaj moju pjesmu«. A svim delicijama usprkos, linija besprijekorna!?

– Rekoh već da sam nekako uspio pomiriti sve svoje strasti i posao od kojeg se živi. Gastronomija je svakako, uz glazbu, moja najveća strast. Mislim da sam prve ozbiljnije tekstove o gastronomiji počeo pisati krajem osamdesetih u tada sjajnom »ženskom listu« Svijet koji je uređivala nažalost pokojna Đurđa Milanović, te u Danasu. Tih smo godina moj stari drug Rene Bakalović i ja čak kao ghost-writeri pisali veliku kuharicu za – također nažalost pokojnog – chefa Mira Bogdanovića iz kultne Arkade. Rukopis je nestao u požaru u sarajevskoj izdavačkoj kući tijekom opsade grada. Kasnije su došle kuharice koje su se – na moje trajno čuđenje – sjajno prodavale pa je, na zahtjev izdavača, jedna vukla drugu. Meni posebno mila »Brodska kuharica« nastajala je tijekom brojnih regatavanja i brodskih druženja na »Baleni«, brodu mog dragog prijatelja Željka Jerkova. Nastajala je iz papirića na kojima bih zapisao par natuknica za spremljeno jelo i amaterskih fotografija koje sam snimao da ne zaboravim što sam zapravo skuhao. Nisam ni nakon svih tih objavljenih knjiga o gastronomiji umislio da sam kuhar, već naprosto dragovoljac kuhinjskog fronta koji s guštom kad god to može kuha za obitelj i prijatelje. Što se pak moje linije tiče, hvala na komplimentu što ne komentiraš ovih mojih pet-šest viška. Nastojim održavati kilažu, a kako sam od onih čiji je moto »kad piješ ne vodni« to rješavam da nakon mrsnog perioda totalnog odavanja iću & piću uđem mjesec dana u »suhi dok«. Odreknem se alkohola, masnoća, ugljikohidrata, čokolade i svega onoga što zapravo život čini vrijednim življenja. Srećom, samo nakratko.

Nekidan ste sudjelovali i na Pričiginu, pričali na temu »Moja mater me traži«. Taman da se prisjetim još jedne epizode iz vlastite mi prošlosti. Elem, konoba je i u njoj promocija knjige. Oni isti momci sa sjevera, sad već ozbiljni ljudi, odlučiše nakon kojeg bićerina kazati Gallu koliko ih je namučio onomad svojim tekstovima. U par minuta uspjeli ste im otupiti oštricu kritike tako i toliko da ste na koncu zajedno zapjevali.

– Pa nije da nisam druželjubiv, a bogme sam i blagoglagoljiv. To uvijek pomaže.