“Muzika i slikarstvo su moj život. Note i pinelić, violina i slikarsko platno, ne mogu reći volim li više svirati ili slikati. To je kao da te pitaju da odabereš koje dijete voliš najviše, a svi roditelji znaju da je na to pitanje nemoguće odgovoriti.

Danas, s pune 82 godine, a 2. studenoga ću, nadam se i ako Bog da, navršiti 83, doživljavam novi umjetnički procvat i sada definitivno znam da je nemoguće odrediti granicu gdje prestaje glazbena umjetnost, a počinje slikarstvo.

Zahvalan sam svima koji podržavaju moje stvaralaštvo, koji me pozivaju na koncerte i izložbe, kojima se sviđaju moji radovi.

Horoskopska sam škorpija, ali ona nježna, bezopasna vrsta koja kao da je rođena kako bi pomagala drugima. I ja stalno pomažem.

Iz dana u dan. Svima koji pomoć trebaju, članovima moje obitelji, i neka mi sto puta kažu da sam boem, ali istina je da mi sav zarađeni novac, budući da imam troje djece, brzo »špari«.

Znam i mogu zaraditi novac, no s druge strane – uvijek sam bez novca, takav je moj život, sve samo ne običan i miran…”

Otkriva nam tako svoju itekako specifičnu i zanimljivu životnu priču živuća legenda slikarstva i glazbe iz Voloskog – 82-godišnji akademski slikar i violinski virtuoz Claudio Frank, a »ćakulamo« malo na čakavštini, a malo na standardu tijekom najsunčanije i najtoplije nedjelje ljeta 2023. u Voloskom – na Međunarodnom slikarskom natječaju Mandrać – Mandracchio koji upravo zahvaljujući Frankovoj ideji postoji zadnjih 36 godina uzastopce.

Frank je svake godine na čelu stručnoga žirija za dodjelu nagrada i unatoč godinama, vrelom podneblju i svima koji su ga potezali, ne za rukav budući da je nosio plavu kanotijericu, ali barem za pokoju »besedu« i »oćadu« na njihove radove – kaže da se »ni štufal« i da u njemu još uvijek ima »force« i želje za stvaralaštvom. Kao i mnogi drugi talenti, ljevoruk je i uvijek prepun ideja…

Čarolija bez granica

Dok svira, pruža doživljaj slikarstva, a dok slika, s platna se šire precizni zvukovi violine, jednom riječju – čarolija bez granica.

– Rodio sam se relativno davno, 1940. godine, i to privatno, ne u rodilištu, u kući u Opatiji, na tadašnjim Partizanskim stubama, reklo bi se po starinski »pul Brumnjaka«, znat će svi stari Opatijci o čemu govorim i o kojem je poznatom kvartu riječ.

Do nas su u to vrijeme dolazili Nijemci i rekli nam da ako vidimo partizane, da im moramo javiti, ali su nas upozorili da im ne smijemo reći da su Nijemci pitali gdje su partizani. A partizani su nam govorili »ako vidite Nijemce – nemojte reći da ste vidjeli partizane«… Luda i opasna vremena…

Došli su tako Nijemci i uzeli mom tati veliku, lijepu harmoniku. Plakao je kao mala beba, no morao je predati harmoniku jer bi ga inače bili ubili. Od tog trenutka kada sam došao na svijet, zahvaljujući sviranju, kao violinist, nastupao sam u kazališnim orkestrima u Rijeci, Zagrebu, Trstu i Palmi de Mallorca, a nešto me privlačilo i u svijet slikarstva, bilo je to šezdesetih godina prošlog stoljeća.

U Opatiji je živio poznati slikar Zlatko Faulweter i on mi je bio uzor i prvi učitelj. Bio je zanimljiv slikar koji je studirao u Pragu i Münchenu gdje je živio, a karijeru zatim stvorio u Opatiji.

Faulweter je bio slikar-romantičar, jako je volio violinu i uvijek sam mu svirao. Čak mi je i poklonio jednu violinu. To druženje s opatijskim slikarima, s vrlo kvalitetnim slikarima »opatijskog kruga«, a bio je tu i pokojni Ivo Kalina, utjecalo je na mene da i sam počnem crtati.

Vidio sam da svi slikaju, pa sam želio i ja. I tako sam počeo crtati prve grafike, s perom od nalivpera koje sam okrenuo naopako i crtao tušem.

Čudili su se i Faulweter i Kalina da ča to delan? I ča nisu onda i oni počeli isto tako delat. Zaključio sam po tome da sam onda interesantan i to me ohrabrilo za dalje.

U početku su mi govorili da je škoda materijala kada ga ja koristim, ali onda je uslijedio preokret i Faulweter je rekao Kalini da se Franku »popravio kolorit«, jer u to vrijeme sam već počeo obilno koristiti boje.

I onda mi je odjednom u slikarstvu jako krenulo i počeo sam raditi tako dobre slike da je čak i veliki Faulweter počeo mene kopirati. Bio sam oduvijek lud za žutom bojom i znao sam je dobro koristiti na svojim slikama.

Zatim su svi počeli puno koristiti žutu i mogu vam to pokazati na nekim Faulweterovim slikama. Onda je Faulweter rekao Kalini da sam se jako popravio u slikarstvu i konačno mi je to priznao i sam Kalina te sam tako ušao u svijet slikarstva.

Slikao sam posvuda po cijeloj našoj rivijeri i rekao mi je Kalina da slikam kao kokoška. Ma kako to mislite kao kokoška, pa nisam je kokoš, pomislio sam u sebi, ne znajući da me zapravo uspoređuje s poznatim slikarom iz Beča koji se prezivao Kokoshka, ha, ha.

I tako sam ispao »isti Kokoschka«.

Rekao je Kalina da je to nevjerojatno! I tako je krenula moja karijera i moje su slike bile sve zanimljivije i priznate u slikarskim krugovima, a publika ih je voljela. Svirao sam violinu i slikao, jako sam se posvetio i sviranju i slikanju, počeo izlagati na prvim izložbama…

Da vam pamet stane…

Gdje ste sve nastupali na koncertima?

– Svirao sam u Trstu, Rijeci i Zagrebu, jedno vrijeme sam bio u Norveškoj, te dosta vremena u Milanu gdje sam u konačnici i upisao Akademiju Brera i taj studij u samo dvije i pol godine uspio završiti, a paralelno s time i usavršiti sviranje violine i također završiti i taj studij u Milanu, sve s najvišim ocjenama i svim mogućim nagradama.

Svugdje sam bio, da vam pamet stane na koliko zanimljivih mjesta u svijetu… Zaredale su se velike izložbe po cijeloj Europi, a onda sam se vratio svojim korijenim, na opatijsku rivijeru i u Rijeku.

Likovni kritičar u Rijeci Milan Zinaić je ocijenio da sam »čovjek-čudo«. Rekao je da mogu ono što malo tko može i poticao je moj apstraktni likovni izričaj, govorio mi je da se moram upustiti u likovno istraživanje, a ne samo crtati more i barke.

Rekao je da sam velik talent, prepoznao je to u meni.

Koliko ste u životu naslikali slika, je li moguće dati barem približnu procjenu?

– Dosta teško je precizno odgovoriti na ovo pitanje, no recimo da ih je do sada bilo oko 100.000. Kad kažemo oko 100.000, ne možemo pogriješiti, jer tu negdje, gore-dolje je i ta prava brojka. Napravio sm ih »sto hiljad« sigurno, a možda i više. Otvoren sam u korištenju boja i mislim da to ljudi vole.

Još malo matematike – koliko ste aukcija slika održali, koliko slika poklonili na tomboli i koliko koncerata održali?

– Nema im broja i tu doista mogu reći da ih je bilo nebrojeno, baš onoliko koliko ih je trebalo biti da bih od ovoga posla uspio preživjeti…

U kojim su sve formatima vaše dosadašnje slike?

– Najmanja je imala samo centimetar i pol i govorili su u to vrijeme da je to najmanja umjetnička slika na svijetu, a bila je izložena pul Barića, u kultnom opatijskom kafiću. Najveća moja slika je imala 34 metra i radio sam je uživo, pred publikom u Rijeci u Malom salonu.

Dobili ste, uz ostale nagrade, i nagradu Grada Opatije za životno djelo 2009. godine?

– Ponosan sam i danas zbog toga što je moj doprinos kulturnom imidžu ovih krajeva prepoznat i što su mi u Opatiji dali ovako veliko priznanje.

Jer premda sam svugdje živio, u Opatiju i Volosko sam se uvijek vraćao i tu sam i danas, tu mi je atelje… Devet godina ranije sam dobio i godišnju nagradu Grada Opatije za područje kulture, a vezano uz samo stvaralaštvo i niz drugih nagrada struke i publike.

Pariški dani

Iz ovog što ste ispričali proizlazi da vam je karijera najviše bila vezana uz Italiju i uz Hrvatsku?

– Istina je da sam u inozemstvu puno vremena proveo, osim u Trstu i Milanu, u Veneciji i Chioggi, ali ne treba zaboraviti niti da sam pet godina živio i radio u Parizu, na Montmartreu.

Tamo sam radio stvarno dobre slike i puno zarađivao, i u velikoj konkurenciji govorili su mi »bravo«.

U konačnici, danas za moje stvaralaštvo znaju u cijelome svijetu, odjeknulo je i to moje slikanje i još paralelno i sviranje. Mogu se sad malo i pohvaliti, jer mi je publika za nedavni koncert u okvirima Mandraća u Voloskom rekla da sam svirao »uz bok« slavnom violinistu Davidu Garrettu koji je također oduševio u Opatiji, a njegovo mi je muziciranje dobro poznato i to je čovjek koji nastupa na svim svjetskim pozornicama.

No, i ja iz malog Voloskog imam što za reći na temu sviranja violine i to je publika prepoznala.

Vole Davida, ali i Claudija. A taj koncert uz koji je održana i aukcija mojih slika, bio je stvarno poseban doživljaj, ozvučenje je bilo tako dobro da se čulo u cijelom Voloskom i okolici.

Oduševljen sam i zadovoljan zbog komentara publike, a kći Esperanza Claudia je trebala nastupiti uz mene, ali se nažalost razboljela…

Je li kći uspjela nadmašiti tatu u sviranju violine? Naime, vaša kći je pri kraju studija violine u Trstu…

– Jako je dobra i talentirana, ali ja sam još uvijek »jako opasan na violini«. Ona sada ima 25 godina i svoju mladost i talent, približava se tati, ali ja sam još uvijek spretniji kod nekih stvari, kompaktniji u izvedbi. Pred njom je tek karijera u svijetu umjetnosti…

Već ste nam priznali da ne možete reći volite li više violinu ili kist?

– Ma, nemoguće je reći što više volim, jer u sebi imam sasvim dovoljno ljubavi i baš je podjednaka i za glazbu i za slikarstvo. Rođen sam za taj lijepi svijet umjetnosti kojemu pripadam i zahvalan sam svima koji me na tome putu podržavaju, a u ovom trenutku imam veliku pomoć od Grada Opatije i od Festivala Opatija. Volim slikarstvo, ali bez glazbe ne mogu živjeti…

Volite li više apstrakciju ili konkretne, prepoznatljive primorske motive?

– Ma sve ja volim podjednako i sve smatram podjednako kvalitetnim, i apstrakciju i slikanje detalja. Važno je sve znati napraviti, a ja to znam…

Vi ste, uz ostalo, i utemeljitelj međunarodne likovne manifestacije »Mandrać« u Voloskom koja je upravo završila…

– To je točno, a osmislio sam ovu lijepu i danas vrlo poznatu likovnu manifestaciju prije 36 godina i tada su mi glavnu potporu pružili u Zajednici Talijana gdje je u to vrijeme bio predsjednik pokojni Piero Nutrizio.

Taj likovni natječaj iz godine u godinu ide dalje i tijekom zadnjega vikenda u kolovozu pretvara Volosko u jednu živahnu slikarsku pozornicu te oni umjetnici koji se najviše istaknu po svojim radovima, dobivaju i vrijedne novčane nagrade.

Jedan od brojnih nastupa u voljenoj Opatiji

Život od umjetnosti

Uz uspješnu karijeru u svijetu umjetnosti, u privatnom životu također vam nije bilo monotono i do danas ste poznati kao vrlo šarmantna osoba kojoj je ljepši spol vrlo naklonjen…

– Imao sam tri braka, te imam troje djece. Najstariji je Filip, zatim je »u sredini« po godinama Esperanza Claudia i najmlađi je sin Gabriel koji danas živi u Plominu.

Borim se da bih im mogao pomagati, jer se i kći i mlađi sin školuju i treba sve to financirati i podupirati. Ja živim samo od umjetnosti, no u tom svijetu jako puno radim, slikam svakodnevno i još uvijek imam puno volje i kreativnosti. Imam ja novca, ali dok se djeca školuju, zahtjevno je…

U mlađim danima ste bili na glasu kao pravi Don Juan. Je li to mit ili istina?

– Ženama sam se sviđao, a i one meni. Tada sam bio zgodan, uspješan, možda sam im bio zanimljiv… Dobro sam živio i svakoj od njih pomagao.

Uglavnom, žene su se za mene interesirale, a ja sam bio zaljubljive prirode, no detalje ne bih iznosio jer su to delikatne teme. Privatni život mi je često bio »komedija«, ali normalno je da i danas radije pogledam lijepu ženu, nego li nekog muškarca… Da se nitko ne naljuti, a posebno ne bih volio da se na mene naljuti neka od mojih bivših partnerica.

U Umjetničkom paviljonu Jurja Šporera u Opatiji nedavno ste imali lijepu izložbu i na njoj svirali zajedno s kćeri…

– Jako volim svirati zajedno s kćeri koju smatram velikim talentom.

Na izložbi pod nazivom »Koncert za kist: Allegro« izložio sam 25 nikad ranije izloženih slika nastalih u travnju ove godine i velika mi je čast bila izlagati pred mojom, domaćom publikom i pokazati da još uvijek nisam »za ća hitit«. Izložba je bila otvorena mjesec dana, u svibnju i lipnju ove godine.

Jednom ste prilikom rekli da kao što je Mozart imao Salijerija koji je njegovim talentom bio opsjednut i želio ga je uništiti, svaki talentirani umjetnik ima svog imaginarnog »Salijerija«…

– Ma zločestih i ljubomornih ljudi uvijek ima, ali kao što dobro pobjeđuje zlo, tako i prava umjetnost ostaje kao trajna vrijednost, a sve ostalo ne igra baš veliku ulogu…

Iz obiteljskog albuma

Priča o »Titanicu«

Jako je zanimljiva i vaša posvećenost priči o »Titanicu«. Naslikali ste barem 300 različitih slika »Titanica«…

– Nakon što sam pogledao filmove na temu potonuća »Titanica«, duboko me dirnula ta priča koja je za mnoge ljude imala tragičan kraj. Počeo sam slikati motive broda »Titanic« i predstavio ih na izložbi u Opatiji, također u Imperialu, i to je bio vrlo posjećen događaj uz koncert.

Ljudima su se slike dopale, no s obzirom na to da se radilo o velikoj tragediji, neki ih nisu željeli kupovati iz tog razloga, dok drugima to nije smetalo i moj opus im se činio zanimljiv.

Što najviše slikate u zadnje vrijeme, u devetom desetljeću života?

– Slikam »sve ča pride«. Jer život je stalna borba u kojoj mogu preživjeti samo uz ono što znam raditi, uz slikarstvo i glazbu.

Kada surađujete s ljudima i dogovarate određene poslove, što vam najviše smeta?

– Ne volim kada ljudi nisu elastični i to smatram velikom manom. Takvi ljudi koji su »tvrdi« i ne slušaju nikoga oko sebe mi jako smetaju i s takvima ne volim imati previše posla jer me demotiviraju i izgubim volju.

Da ne živite u Voloskom ili Opatiji, gdje biste živjeli? Gdje vam je još lijepo?

– Sviđa mi se Plomin gdje mi živi najmlađi sin, ali u Voloskom mi je ipak ljepše. Ali ima i jako lijepih mjesta u inozemstvu, a meni su među najdražima Budimpešta i Balaton (Blatno jezero) gdje mi je tata rođen.

Tamo sam, u Balatonfüredu, imao veliki koncert i posjetio sam rodnu kuću mog oca, bilo je to vrlo emotivno iskustvo. Živio sam u mnogim europskim gradovima i kada se prisjetim mlađih dana, imalo bi se tu puno toga za reći, bilo je tu jako lijepih trenutaka i doživljaja. U svakom je gradu na svoj način lijepo…

Tih pet godina u Parizu recimo…

Kada gledate na svoj cijeli život i sve što ste postigli i ostvarili, jeste li u konačnici zadovoljni?

– Zadovoljan sam, premda sam se dosta namučio kroz sve te godine. Umjetnost nije ukočena, ali neki ljudi s kojima sam se susretao jesu, pa me to sve izmorilo… Ali u konačnici sam isplivao i još plivam. I zadovoljan sam zbog toga…

Služi li vas zdravlje?

– Hvala Bogu, dobro se osjećam. Pijem puno lijekova, to je istina, i to me drži. A imam i volju za daljnji rad koja me zasad ne napušta.

Još jednom bih rekao o svom violinističkom koncertu prije nekoliko dana u Mandraću, da sam se te večeri osjećao kao da imam dvadeset godina i kao da sve mogu. Pa i mogu, samo treba vjerovati u to što se radi i imati jak motiv koji te gura naprijed.

Kreativni zanos

Život pun anegdota

Što biste preporučili mladim umjetnicima, onim generacijama pred kojima je još dugačak put?

– Rekao bih im da nastave i budu uporni, onako kako sam to ja bio kroz sve ove godine. Rad, rad, rad i vježba, vježba, vježba… Puno je truda potrebno da bi se neke vještine usvojile i usavršile i zato treba biti uporan.

I još jedna poruka za one koji organiziraju koncerte i likovne izložbe – pozovite domaće ljude, ljude iz Hrvatske, a ne samo one koji dolaze iz inozemstva. Jer i mi ovdje vrijedimo i znamo svoj posao, samo se na nas treba sjetiti i angažirati nas. Jer nije sve što je u inozemstvu bolje od onoga što je doma.

Doduše, moja je karijera bila stalno između slikarstva i muziciranja, što je izdvojen slučaj i rijetka pojava na koju se ne nailazi često, no vjerujem da će i u budućnosti biti naraštaja koji će se baviti s različitim granama umjetnosti…

Što mora imati slika da bi osvojila i publiku i kritiku?

– Osnovno je da slika mora imati dušu. Bez duše nema umjetnosti. A kroz moje stvaralaštvo naučio sam sve i znam kako se slici daje dušu. Ja delam i »lepe slike« s prepoznatljivim motivima, ali i »maćade«. Ali »maćadu« isto treba znati napraviti, nije tako lagano kao što se čini…

Kad sviram i slikam, kroz note i poteze kista ujedno i čitam, otvaram uz boje neke nove svjetove. No, kada se i konkretnih knjiga želim uhvatiti, u prvom redu je to literatura vezana uz potonuće »Titanica« koju sam proučio od A do Ž i to je tematika koja me i dalje intrigira.

Volim čitati sve na tu temu. I normalno je da su mi slike na tu temu koja me preokupira jako dobre…

Pamtite li neke anegdote iz svoje dugogodišnje karijere?

– Bilo ih je puno, ne bi stale nego u knjigu. Ali ove se dobro sjećam i to je živa istina. Još dok sam bio student, u Švicarskoj na jednoj velikoj izložbi na kojoj je izlagalo 700 talijanskih slikara i na kojoj je bilo oko 1.000 slika – jedini sam od svih na otvorenju uspio prodati svoju sliku.

Ušao sam zbog toga u legendu i bio je to događaj o kojemu se dugo pričalo i ostao je upisan u povijesti akademije u Milanu. Kada se prisjetim događaja iz glazbenog života, sjećam se kada sam u Budimpešti na violini svirao čardaš. Pratili su me Romi koji znaju što je violina i dobro sviranje.

Pomislili su da se ja samo pravim da znam svirati i rekli su mi – ok, a sad idemo ovako – odsvirajte nešto bez nas! Onda sam im odsvirao čardaš onako da »boli glava« te inače itekako razgovorljive svirače ostavio bez teksta. Kada smo se rastajali, hvalili su me uz riječi »bravo profesore, bravo profesore«…

Koncert u katedrali u Torinu je također teško zaboraviti, jer se toliko dopao publici da mi je oduševljeno pljeskala punih 12 minuta i nikako da prestane…