Rijeka, Art-kino Croatia, 29. kolovoza i film »Tereza 37«. Scenaristica i glavna glumica je Lana Barić, režiju potpisuje Danilo Šerbedžija. Ako novinarska preporuka išta vrijedi, film je to koji se ne bi smjelo preskočiti, baš kao što je i lijep povod da se s Danilom Šerbedžijom popriča o koječemu, gotovo o svemu.

Imao sam sreću film pogledati na splitskoj premijeri i sve što mogu reći je da je to lijep, snažan, potreban film. Ali, ajde da vas stavim u ulogu promotora pa da, pred riječku premijeru, puku kažete zašto valja pogledati »Terezu 37«.

– Mislim da ga valja pogledati jer je to, usudio bih se reći, zapravo jedna lijepa priča, iako je na momente mučna ženska priča. Priča je to koja govori mnogo o položaju žene u današnjem patrijarhalnom društvu i njenoj nemogućnosti da se otrgne od nekih okova, pravila i predrasuda.

Ma koliko se nekada činilo krivo dijeliti stvari na muške i ženske, priča jest ženska, a njih u pravilu realiziraju redateljice. Kako je to vas dopalo raditi žensku priču?

– To je ženska priča; napisala ju je žena, Lana Barić, fantastična glumica i zaista talentirana scenaristica, a uskoro će biti i redateljica. A zapala me ta zadaća tako da su me Lana Barić i Ivana Roščić pozvale na piće i ponudile mi projekt. Tako je počelo, još davne 2012. godine.

To je ono što uporno zaboravljamo, koliko dugo se rađa i radi film.

– Ljudi ne shvaćaju koliko je film zapravo težak i mukotrpan posao. Vide samo da je »taj i taj« dobio »toliko i toliko« milijuna za film. Nije redatelj dobio milijune, sve to je novac koji će se potrošiti na film, a redatelj dobije svoj honorar kao i svi drugi na setu. I taj honorar je često manji nego bi ga redatelj trebao dobiti. S tim honorarom redatelj treba živjeti sljedećih pet ili sedam godina, dok ne dobije šansu za sljedeći film. Film je dugotrajan posao i onaj koji želi preko noći napraviti film, bolje da odustane od ovog posla.

Bez druge prilike

Lana Barić je ispričala važnu priču o položaju žene u današnjem društvu, ali ja bih rekao da zahvaća ona i puno šire. Kad, primjerice, glavna junakinja kaže da je nju svega strah, pa zato u pravilu ne čini što želi i što bi trebalo, priznanje je to jednog normalnog čeljadeta samo ako ga može, ili smije, na glas izgovoriti.

– U pravu ste, nažalost, živimo u takvom svijetu, u takvom trenutku kada ljudi često nemaju drugu šansu. Ostaju tako bez posla i nemaju drugu šansu. Pa zdravlje ljudi i situacija s korona krizom. Nije ni čudo da je ljude strah.

Odličan scenarij, vrhunska režija, oko toga se slažu svi kritičari. Hvali vas i Glas Koncila!

– Istina. Odlična je to kritika, pametno složena i lijepo napisana. Zaista zahvaljujem na toj lijepoj kritici.

Danilo Serbedzija

S druge strane, imam osjećaj kao da su kritičari pomalo ostali iznenađeni vašom režijom, njenom kvalitetom. Je li to zato što je film žanrovski drugačiji od vaših dosadašnjih radova, ili ste jednostavno, u dobrom smislu riječi, stariji pa je i režija bolja.

– Prvo, sigurno je točna i pretpostavka da to ide s godinama. Kada sam radio svoj prvi film, imao sam 37 godina i tada sam volio neke druge filmove, drugačije nego što ih danas volim. Tada sam najviše volio crne komedije, poput »Balkanskog špijuna«, ili komedije Woodyja Allena, a danas se oduševljavam Zvjagincevim ili Kiarostamijem. Čovjek se i treba razvijati dok je živ i mijenja mu se ukus u svemu. Mislim da to nije ništa čudno. A drugo, možda se nakon prvog filma, koji je bio crna komedija, očekivalo da ću tim smjerom i dalje. Često vas stavljaju ladice, a ja to ne volim. Ako me zainteresira priča, nije mi problem režirati ni neki komercijalni kinohit, ni dječji film, a ni modernu tešku dramu kao što je »Tereza«. Stvar je scenarija, ne žanra. Sve počinje od kvalitetnog scenarija i kvalitetne priče, a Lana je to zakucala fenomenalno.

Ja s filmom imam samo jedan problem, ili je bolje reći sitni žal; da je barem film završio u trenu kada glavna junakinja, zahvaljujući svom dobrom ljubavniku, pjeva San Remo hit »Felicita«!

– Haha!

Pa da se makar sluti neka sreća, mogućnost sretnoga kraja.

– Dobar film ima stotinu mana, a loš film samo jednu – da ne valja. Naravno, imam i ja nekih sitnica za koje bih volio da sam ih drugačije napravio, to je uvijek tako. Ali, meni film ne može tamo završiti jer ipak živimo u društvu u kojem glavnoj junakinji ne možemo dati da se izvuče. To bi, naime, bila neka mala pobjeda, a nju, nažalost, u ovom okruženju i u ovom društvu Tereza ne može imati.

A ja sam, sve se čini, željan neke pobjede, na bilo kojem polju. Ipak smo mi, ako ništa drugo, navijači Hajduka, a to je valjda i ovaj dugi tren najveća pokora.

– Hahah! Svi me to pitaju kako sam navijač Hajduka, a rođeni sam »purger«. To je jednostavno tako krenulo još od mog pokojnog tetka koji je bio veliki navijač Hajduka, a i nije bilo teško zavoljeti Hajduk sa Šurjakom, Žungulom i ekipom. Volim taj klub što god se oko njega dešavalo, bili prvi ili zadnji. Isto kao što uz Hajduk volim Nottingham Forest, a to je još veća nevolja.

Snažni splitski kadrovi

Vratit ćemo se mi tim sportskim jadima, ali još nešto da pitam vezano za film. Recimo, zanimljiva je činjenica da ste kamerom milovali splitsku arhitekturu ‘70-ih, da ste je otkrili onako kako je, recimo, Dalibor Matanić otkrio filmičnost Rijeke. Split 3, riječke lučke dizalice….

– Gledatelji od filma često traže samo priču, međutim film je audiovizualna umjetnost. Priča je, naravno, strahovito bitna, ali jednako je bitna i slika, vizualna umjetnost koju film isporučuje. Snažan kadar može riješit stotinu riječi. Taj Split 3 s tom arhitekturom, baš kao i Rijeka sa svojom arhitekturom koju je Dado odlično osjetio i koju je super snimio njegov fantastični snimatelj, kao što je i Pivčević moj fantastični snimatelj – tu ne možete fulati! Ne treba biti previše inteligentan da vidiš da to moraš iskoristiti. Split 3, Trstenik, pa tu svaki ugao vapi za kadrom!

Ali smo tu kulisu nekako tek odnedavno počeli koristi.

– Dobro da jesmo!

Evidentno je i da nemate problema dobro raditi s glumcima, da su vam važni.

– Jako sam osjetljiv na glumu i moguće da je za to kriva moja obiteljska trauma, haha. Jako sam koncentriran na glumu. Dok pišem scenarij, razmišljam o glumcu koji bi to mogao igrati, a ovaj put sam zajedno s Lanom razmišljao o glumcima. Postoje predivni glumci, ali ne može svaki glumac sve odigrati. Stvar je energije, stvar je u sitnicama. Od početak smo tako rekli da želimo imati autentične dalmatinske glumce. Htjeli smo i time postići neku autentičnost. Glumci puno toga nude. Kad glumac ili glumica čita scenarij, ako je zadovoljna ulogom, pronalazi nultu točku tog karaktere i taj karakter postaje njezin. Dobar glumac/glumica se uvijek pripremi za ulogu tako da to zaista postaje njegova uloga.

Ako je tako, onda i nije bilo lako živjeti s Radom Šerbedžijom.

– S Radom i sa sestrom Lucijom, s oboje sam živio pod istim krovom kad je i ona već bila poznata glumica. Ne želim nikome ta jutra i podneva prije premijera kao s Lucijom! Hahaha.

Na početku bijaše glazba

Vi ste u jednom trenu pokušali i pobjeći od toga, makar ne znam što je bilo prije; bijeg put glazbe i benda ili put studija filozofije i grčkog!?

– Glazba je bila prije. Odnosno, prvo je bila gluma. Kao klinac sam glumio u ZKM-u i u predstavi »Oslobođenje Skoplja« kao desetogodišnji klinac, ali sam sa 16 godina počeo svirati u bendu Greaseballs s mojim velikim prijateljem Davorom Vidukom kojem sam i vjenčani kum, a pjevač benda je moj kum. Sviramo još od 1987. tako da sam prvo postao glazbenik. Imali smo deset samostalnih koncerata u Kulušiću, a to ima malo koji bend i puno veći od nas, proputovali smo bivšu Jugoslaviju, odradili hrpu koncerata do 1994. i stali. I sada smo se ponovno oformili, snimili album, a planiramo i sljedeći. Obožavam film, zaista volim svoj posao i mislim da je režija najljepši posao kojim se čovjek može baviti, ali osjećaj kad si na bini s prijateljima i sviraš je iznad svakog drugog! Nema osjećaja ljepšeg od tog trenutka na stejdžu!

Bend je osnovan ‘87. da bi debi album izašao prije niti četiri godine!?

– Snimili smo mi materijal ‘89. za tadašnji Jugoton, da bi svi otišli u vojsku. Kad smo došli iz vojske i rat je počeo, i mi došli kući drugačiji, i htjeli smo nešto mijenjati, a novaca za to nije bilo. Ta ploča nikada nije izašla, tako da smo zahvaljujući Dancing Bearu išli nanovo snimati sve. Interesantna je to priča kako kao odrasli ljudi snimamo neke tinejdžerske pjesme koje smo pisali. Nekima smo Viduka i ja ipak morali mijenjati tekst, a neke smo ostavili kao spomenik jednom vremenu.

A na ploči imate i sentiš!? Pa sentiša više nema nitko nigdje!

– Hahaha, jeste vidjeli!

Još ako sentiši pale kao nekada…

– Pale na koncertima itekako! Meni i Davoru je puna kapa svirati sentiše, ali naš pjevač Vjeran voli ih pjevati. Morat ćemo i na drugoj ploči imati jedan sentiš.

Ako vam ih ne zabrani Nacionalni stožer Civilne zaštite.

– E da, nema stiskavaca, ali rockabilly se može plesat. Štoviše, tu vam treba prostora da možete bacat noge naokolo, pa je to zapravo korona free ples!

Svega je u vas, filozofije, glume, režije, glazbe, no svejedno ste nedavno u jednom intervjuu kazali da od oca, nažalost, niste baštinili njegovu ogromnu energiju. Jeste li dakle radišni, ili ipak niste!?

– Joj… Ja kad zapnem, onda sam jako tvrdoglav, kad želim nešto napraviti, mogu bez prestanka radit kao konj, ali često sam vrlo lijen i mrzim tu svoju osobinu. To je nešto što moj otac sigurno nema. On 25 sati na dan radi, a ja se često uhvatim kako sam sebe kritiziram jer sam ostavio za sutra ono što sam mogao napraviti danas. Ali, takav sam.

Dobar sustav

Veli mi nedavno Rajko Grlić da u SAD-u jedno 500 blockbustera čeka na prikazivanja, a kina ne rade. Hoće li film, filmska industrija sve to izdržati, pogotovo ovaj naš hrvatski?

– Film će sigurno izdržati, ali je ranjen strašno. Mi živimo od publike, film se radi zbog publike. Film je specifična umjetnost. Film živi jedino ako je gledan, a u današnjem svijetu kina su zatvorena, a masovne scene ne mogu se snimati zbog epidemioloških razloga. Umjetnički sam savjetnik za igrani film HAVC-a i stiže nam dosta scenarija vrlo komornih, s dva-tri glumca. Bojim se da će se u budućnosti takvi filmovi i snimati neko vrijeme. Ja, doduše, volim europski film…

I ja, ali teško je takve dobro napraviti.

– Točno je i to, ali treba imati na umu i to da film nije samo umjetnost, već je i zabava! Treba nam i blockbustera, ratnih filmova, dječjeg spektakla, Spidermana, Supermana, svega čovječanstvu treba. Film je zaista u velikoj krizi, a kako onda ne bi bio hrvatski, kad ionako nema neki veliki budžet.

Šta vam onda bi da se prihvatite posla umjetničkog savjetnika? Užaren je to stolac.

– Baš zbog toga! Jer želim podržati sistem za koji mislim da je odlično smišljen. Naravno, uvijek postoje stvari koje se možda i bolje mogu urediti, ali sistem je odlično smišljen, pravedan i digao se iz pepela mada je često kroz godine napadan i ozljeđivan. Zato mislim da je moja dužnost dana tome neki obol i pomoći HAVC-u da i dalje funkcionira onako kako je smišljen. I kad su me pozvali, na preporuku ljudi do kojih je meni stalo, nisam mogao odbiti koliko god je to nezahvalna funkcija.

Nezahvalna, jer što god čovjek napravi, koji god projekt da odabere – kriv je!

– Mi smo mala država, mi se svi znamo i nije to tako samo u umjetnosti. Tako je i doktoru koji odlučuje tko će operirati, i arhitektu koji odlučuje koji će arhitekt gradit neku zgradu, pa je i meni kao filmašu teško odlučit koji će projekt dobiti zeleno svijetlo. Mi odaberemo četiri projekta, ali se zaboravlja da njih 44 ostaje neodobreno. Dakle u očima četrdesetak kolega mi smo oni koji su im dokinuli sredstva. To je zaista vrlo stresan posao koji se trudim napraviti što poštenije mogu. S druge strane, mislim da je to i odličan filter prijateljstva. Drago mi je da me do sada nije nitko od prijatelja kontaktirao. I to možda nešto vrijedi i u neku ruku mi laska što me nitko nije pokušao kontaktirati da mi kaže: »Čuj, mogli bi ovo i ono«. Razočarao bih se da me netko zove.

Tri nogometne ljubavi

Film smo riješili, ali ta sklonost engleskom drugoligašu Notthingam Forestu!? Sve je ove godine vodilo kvalifikacijama za ulazak u Premier League da bi u zadnjem kolu sve prosuli…

– Zbog jednog gola razlike ne prođu dalje! I onda se dogodi ono što je najfascinantnije i čega u nas nema – svi su time zadovoljni! Zadovoljni, jer je to nakon puno godina bila najbolja sezona Notthingama.

Jeste li i vi bili zadovoljni?

– Ja sam bio pretužan. Simpatizer sam i žao mi ih je jako.

Kad se samo ta ljubav začela!?

– Tri su u mene nogometne ljubavi: Hajduk, Maradona i Notthingam. Traje to. I Notthingam se dogodio kad sam bio klinac, imao oko deset godina. Bilo su oni tad i prvaci Engleske i Europe. Robin Hood, Šervudska šuma, stablo u amblemu, valjda je neka moja umjetnička strana sve to osjetila. Počeo sam ih pratiti i ostalo mi je. A za Maradonom sam lud! On je za mene najveći. Bio sam mu i u rodnoj kući, pa na stadionu Argentinos Junirosa, trećeg kluba za koji navijam.

Nego, u vašim savjetima za lakše preživljavanje karantene je i onaj da se sluša Toma Bebić i pjesma »Oya Noya«. A nema ona, baš kao ni druge njegove proročanske pjesme, bezazlen tekst kad, recimo, kaže »mala moja, đava nek’ ga nosi, bolje bilo dok smo bili bosi«.

– Veliki sam zaljubljenik u poeziju i pjesme Tome Bebića, imam sve njegove uratke i mislim da je zaista bio veliki čovjek i umjetnik. I da, tekstovi su mu proročanski, recimo »Devizna balada« koja je aktualna i danas.

Tjera me spomen Tome Bebića i činjenica da smo generacijski bliski, da pitam je li ova naša generacija pedesetogodišnjaka olako ispustila stvari iz svojih ruku, olako dala drugima da im kroje sudbu, makar im talenta ne nedostaje!?

– Slažem se, pasivni smo nekako, ja prvi. Kritika meni prvom da sam prepasivan, da sam možda odabrao krivi put pa se zaista isključio iz naše dnevne politike. Apolitičan sam jer krećem od svog mira, a to je, vjerojatno, krivo. Možda to dođe s godinama, kao mlad želiš mijenjati svijet, a kasnije to splasne. Divim se onima koji uspiju zadržati taj aktivizam, apsolutno se divim i tu sam sto posto kriv.

Hm, nije mi ovo baš idealna rečenica za kraj.

– Nikako, haha, ali je iskreno.

E da je bar »Tereza 37« završila s pjesmom »Felicita«, pa da se sretnije izvuče iz jada i nevolje…

– Ne smije, u ovom današnjem našem društvu ne smije! Zaista smo jako patrijarhalno društvo, pogotovo u filmskoj industriji, makar se misli da je tu slobodan neki svijet. Moja kolegica Zrinka Matijević napravila je fantastičnu studiju koja između ostalog kazuje i koliki je postotak žena bio u glavnim žirijima velikih festivala poput Venecija, Berlina, Cannesa. To je postotak takav da ga je sram i izgovoriti, a mi smo neka slobodna umjetnička branša. Kad je tako u našoj branši, onda je lako zamisliti kako je u nekim drugim sferama. Mi možemo biti ponosni na našu generaciju divnih žena redateljica, to malo koja zemlja ima, ali par godina prije je Snježana Tribuson bila jedina. Sramota je da kada organiziramo tribinu o položaju žene na filmu, na nju dođu, dva-tri muškarca redatelja. Nažalost, mi muški kolege ne podržavamo dovoljno naše kolegice u njihovoj borbi. Čak da mislimo da nisu pravu, čak da ne razumijemo što hoće, moramo ih podržati, jer mi ne osjećamo nepravdu koju osjećaju one samim tim jer smo muški. Moraš podržati kolegice, apsolutno moraš!

Eto, još jednog dobrog razloga da se pogleda »Tereza 37«.

– Tako je!