Još jedna nagrada za najcjenjenijeg hrvatskog arhitekta Antu Vrbana stigla je prošlog mjeseca za njegov izvanredan projekt hrvatskog paviljona na Dubai EXPO – German Design Award ​zadnjih pedeset godina nagrađuje najbolja dostignuća iz područja produkt i komunikacijskog dizajna, kao i pojedince iz sektora arhitekture i dizajna.

Foto: Josip Regović / Pixsell

Jedan od najpoželjnijih svjetskih arhitekata do sada je već osvojio niz nagrada, ali i arhitektonski zadovoljio brojne klijente među kojima i obitelj šeika Al Tajir iz Dubaija, a uređivao je stan i kuću tenisačice Jennifer Capriati, kao i druge brojne privatne i poslovne projekte, među kojima su draguljarnice Faraone Mennella u Londonu i New Yorku tek jedne od mnogih fancy prostora koje su uređene prema njegovim zamislima.

Hrvatski paviljon u Dubaiju koji je dobio prestižnu German Design Award

Zapravo, bilo bi teško spomenuti svih njegovih više od petsto projekata koje je razasuo po cijelom svijetu. O njemu se često piše i u prestižnim časopisima kao što su New York Magazine, Vogue, UK’s, ​WWD, i Elle Décor.

Ipak, čini se, Dubai je odigrao najvažniju ulogu u njegovom životu. Odatle je krenuo kao 22-godišnji student arhitekture koji je sletjevši u pustinjsku oazu Dubaija, shvatio da se život može mijenjati samo iznutra – voljom, strašću i predanošću.

Ante je rođen u Zagrebu, a prvi je posao dobio već kao 19-godišnji student. Odrastao je s majkom i bratom Tomom, koji je, nažalost, preminuo. U znak bratske ljubavi, bratu Tomi, poznatom make-up artistu, posvetio je projekt Kosovo Towers u Prištini. Nagrade koje pristižu u njegov ured ne smatra samo svojom zaslugom, već cijelog tima, a najvažnije zasluge u svom životu pripisuje majci Kristijani i obitelji od kojih je dobio ljubav i znanja za život.

Kosovo Towers posvetio je pokojnom bratu Tomi Vrbanu

Sudbinska veza

Ponovo je priznanje u vašim rukama, ovaj put jedno od značajnijih u svijetu, nagrada German Design Award. Je li to bilo za vas iznenađenje?

“Velika je čast primiti German Design Award, posebno za tako važan projekt kao što je hrvatski paviljon na Expo Dubai. S nagradama koje dodjeljuju zaista najveća imena u internacionalnoj struci, uvijek je iznenađenje i potvrda rada, ne samo mog nego i cijelog tima koji je sudjelovao u realizaciji. Ovo pripada njima jednako kao i meni. I Republici Hrvatskoj”.

Nagradu ste dobili za Dubai Expo za hrvatski paviljon, čini se da je Dubai postao vaša sudbinska točka?!

“Nekako su Emirati, posebno Dubai, uvijek bili mjesto koje je definiralo sve veće profesionalne prekretnice u mom životu. Očito postoji neka sudbinska veza“.

Koliko nagrade vrijede iz vaše perspektive, naime što vas najviše veseli kad dovršite neki projekt?

“Nagrade su samo potvrda uloženog truda cijelog tima. Nikad ne radim zato da bih dobio nagradu. Svaki moj projekt dobije moj tadašnji maksimum. Trudim se svaki put malo pomaknuti granice mogućeg, velika je čast kad upravo taj trud prepozna internacionalna struka. Jednako me veseli i proces, i rezultat”.

Od treće godine fakulteta do diplome imali ste izvedenih 67 projekata, a naišla sam i na podatak da ste do prošle godine zaokružili brojku na petsto projekata, možete li se svakog sjetiti?

“Sjećam se svakog projekta. I svakog klijenta. Kad razmišljam o tome, jako sam zahvalan svim ljudima koji su na početku vjerovali u mene i dali mi priliku. Bez njih danas ne bih bio gdje jesam. Niti ja, niti ljudi koji sa mnom rade.

Treba imati veliku hrabrost i dati klincu u ruke povjerenje, mogućnost da stvara za vas. Jednako sam zahvalan i onima koji su mislili da ja ne mogu to napraviti, jer su me motivirali da budem još bolji i predaniji. Zaista mislim da bez takvih isto ne bih bio osoba koja sam danas”.

Što sve podrazumijeva vaš posao, nije to samo izrada nacrta, pretpostavljam da garantirate i izvedbu?

“Mi radimo sve vezano za projektiranje, izvođenje i opremanje. Da bi projekt bio potpuno uspješan, moram imati kontrolu nad svim segmentima. Zbog toga mi radni dan i traje dvanaest do četrnaest sati dnevno”.

Projekt zagrebačke Gradske kavane

Imate svoj tim s kojim radite, ali ako radite na nekoliko lokacija u svijetu, kako to sve posložite?

“Kada radimo izvan Hrvatske, uzimamo izvođače iz zemlje gdje radimo. Ali ih ja i moja ekipa kontroliramo. Zbog završnih radova često lete naši ljudi iz Hrvatske.

Jako sam ponosan na hrvatske proizvođače i detalje. Uvijek su maksimalno, koliko je moguće, implementirani u projekte koje radimo vani. Svi oni znaju što želim”.

Kninska crkva

Što prema vašem mišljenju ultimativno određuje neki eksterijer ili interijer? Odakle krećete?

“U interijeru uvijek od osoba koje će koristiti taj prostor. Eksterijer mora komunicirati s okolišem, ovisi gdje se nalazi, a onda se treba posložiti u kombinaciji sa stilom i željama vlasnika.

Dobra arhitektura je uvijek kombinacija želja klijenta pretočenih u funkciju prostora, zemljopisa gdje se nalazi i mog prijevoda u arhitekturu”.

Vaše rješenje za crkvu u Kninu zaista je ekstra, izgleda baš kao mjesto gdje se slavi Boga, prepuna je svjetla i pozitive, ipak izazvala je i dežurne kritičare. Općenito, kako se nosite s kritikom, djelujete samouvjereno?

“Svako ima pravo na svoje mišljenje kad je u pitanju kreativni rad. Konstruktivnu kritiku, naravno, prihvaćam.

Kninska crkva je jako važan projekt u mom životu, na koji sam jako ponosan. Kao katolik i Hrvat. Neki su ju shvatili odmah, nekima treba malo vremena, neki neće nikada. I to je sasvim O.K.”.

Crkva u Kninu

Ipak, propitujete li se ponekad, kako rješavate unutarnje dvojbe? Što presudi?

“Ja se samo trudim svaki dan biti malo bolji čovjek nego dan ranije. Taj modus poništava sve dvojbe”.

Bili ste vrlo hrabri kad ste se kao dvadesetdvogodišnjak našli u pustinji pred Dubaijem, je li bilo kasnije još takvih prekretnica, »break point« trenutaka u vašem životu? Koliko ste uopće znali o arhitekturi tada?

“Bilo ih je puno, i privatno, i profesionalno. Znao sam da ću dati najbolje od sebe i predano raditi. Tako sam išao iz dana u dan, učio, bio na gradilištu, gledao, zapisivao, pamtio. Shvatio sam da što sam više radio, da sam imao više sreće. Nekako me strah koncentrirao, nikada me nije ograničavao“.

Senzacionalno drukčija

Za šeika Al Tajira ste napravili nekoliko projekata, od penthousea Al Murooj do vile No.1 na plaži Jumeirah, a kao što ste izjavili, u blizini je radila i Zaha Hadid i Jacques Garcia. Jeste li možda poznavali, upoznali Zahu Hadid?

“Jesam, Zaha je bila senzacionalno drukčija od svih ljudi koje sam upoznao. Megatalent i karizma”.

Kako vam se sviđaju njezini projekti, ima li neki arhitekt koji vam je uzor, čiji rad posebno cijenite?

“Onaj Johna Lautnera”.

Što zapravo čini dobrog arhitekta?

“Mogućnost da prevede želje klijenata u funkcionalnu arhitekturu, a paralelno ostavi svoj specifični potpis. Imperativ je da arhitektura komunicira s okolišem i karakterom korisnika”.

Ipak vidjela sam neke stanove koje su radili arhitekti, moram priznati, izgledaju mi ponekad prazno i hladno. Što savjetujete svojim naručiteljima?

“Jako je važna komunikacija i razumijevanje između projektanta i investitora. Vezano za oblikovanje i budžet. Moraju biti na istoj valnoj duljini. Ako to postoji, i rezultat je super. Ako ne, takav je i rezultat”.

Vaš stan u Šibeniku također je odnio nagradu, a u njegov balkon zaljubili ste se još kao dijete, što vas je sve privuklo?

“Stan u Šibeniku ima baš osobnu važnost. Uz palaču Šižgorić smo moj djed Ante, koji je također bio arhitekt, i ja prolazili svako jutro kad bismo išli na njegov brod. Ja bih gledao taj balkon i stalno dosađivao djedu s pitanjem: »Tko tu živi?«.

Stan u Šibeniku za koji je dobio nagradu 

Rekao bi mi: »Plemići iz Venecije«. Klincu se takve rečenice usjeku u memoriju. Kad se otvorila opcija kupovine tog stana, odmah sam odletio u Šibenik. Taj je prostor ‘tribute’ mom i djedovom odnosu i djetinjstvu u Šibeniku. Potpuno sam i iracionalno lud za tim stanom i gradom”.

Mislite li da prostor može zadržati emociju vlasnika?

“Apsolutno da”.

Je li vas se još neki prostor na taj način dojmio?

“Da, nekoliko puta, sve moje nekretnine se vežu za neku emociju koja me definira kao čovjeka danas. Mjesto, miris, oblik, pripadnost… Svaka na svoj način i sa svojom pričom”.

Slike i skulpture

Znate biti i šašavi, novogodišnje drvce u zagrebačkom stanu ste objesili naopačke, za strop, imate li još takvih rješenja?!

“Ima ih na bacanje ha, ha, ali nisu sve za javnost ha, ha, ha…”.

Osim arhitekturom, bavite se i slikanjem i skulpturom, a sve je i započelo dječjim crtežom, zar ne?!

“Svaki moj projekt krene vlastoručnom skicom iz koje se razvije projekt. Često tu prvu skicu poklonim klijentima pa završi uokvirena u prostoru koji sam radio. Slike i skulpture radim sebi za dušu.

Nekako pretočim višak u sebi na taj način. Sve je započelo u glavi jednog klinca koji je htio promijeniti svijet nabolje. I našao podršku u obitelji. Na tome sam beskrajno zahvalan”.

Sjećate li se trenutka kad ste odlučili postati arhitekt? Je li u tome bilo utjecaja djeda arhitekta?

“To je jedino što sam oduvijek htio biti. Obožavao sam nacrte, skice, gradilište, oblike, refleksije i prirodu. Mislim da im nije bilo lako sa mnom, posebno kad bih krenuo gurati stvari po sobi, jer sam mislio da su na krivom mjestu ha, ha, ha… Moj djed Ante je apsolutno bio veliki dio mog života i veliki utjecaj. On je zaista bio poseban čovjek”.

Odrasli ste s majkom i bratom, koliko su odgoj i obitelj utjecali na vas?

“To me apsolutno definiralo. Sve što znam, ono temeljno, naučio sam putem ljubavi moje mame i brata”.

Svake godine s majkom otputujete u neki udaljen, egzotičan dio svijeta, gdje ćete ove godine?

“Na godišnji idem jednom godišnje, uvijek zimi i uvijek negdje gdje još nismo bili. Kako sam tijekom godine stalno na putu i malo se vidimo, tih deset dana pripadaju mojoj obitelji, najviše mami. Sigurno negdje daleko, gdje je ljeto. Imamo još vremena za odlučiti”.

Projekt Faraone Mennella

Jednostavniji no što se misli

Usput, je li vam važna i akustika prostora? Osobno, kojom glazbom volite ispuniti svoje prostore?

“Akustika je ključna. Nekad trebamo samo tišinu, ona se postiže samo detaljnim proračunima i kvalitetnim materijalima. Isto je s glazbom, ona je najveći pokazatelj nečijeg karaktera i trenutnog stanja emocija. Ja volim i klasiku, i rock. Ovisi o danu. Kod mene uvijek nešto svira u pozadini”.

Vaš lifestyle je vrlo specifičan, ipak čitam, još uvijek primate šalu na svoj račun dok jedete sendvič na gradilištu s ekipom?

“Zapravo sam puno jednostavniji nego što ljudi misle. Sustav oko mene me štiti od svega što me može ometati u onome što je moja suština, a to je graditi. I dalje obožavam sendvič na gradilištu“.

Obožavana Jadrija

Volite lijepa odijela, dobre automobile, točne satove, lijepe stanove, ima li još neka tajna strast?

“Volim preciznost, na svim razinama”.

Što je za vas super zabava?

“Mene vam svašta veseli, od sitnica kroz dan do druženja s prijateljima”.

Kako biste sebe predstavili u dvije riječi?

“Rekla bi moja mama, onaj tko mene točno opiše u dvije riječi, nek’ je nazove, ha, ha, ha…”.

Kako izgleda vaš radni dan?

“Budim se u šest ujutro, gdje god na planetu radio. I onda posao po rasporedu, često do devet navečer. Nakon toga trening, klopa i spavanje oko ponoći”.

Otkud vam energija za sve to, umorite li se ikada?!

“Naravno da budem umoran, ali nekako probijem umor i nastavim. Jako volim svoj posao, posao me nikada ne umara. Umori me glupost i lijenost ljudi. To je jedina stvar koju ne toleriram ni privatno ni profesionalno”.

I što da vas za kraj pitam, čitateljice će me razapeti ako vas ne priupitam, jeste li zaljubljivi?

“Nisam baš ispao iz romana Jane Austen, ali kad volim, onda je bezrezervno”.