I da znate: bit idijot nije ko bombonjera puna bajadera. Ljudi se smijulje, gube strpljenje, ponašaju se svinjski. Kažu da bi ljudi trebali biti ljubazni s poremećenima, al da znate – nije to uvjek tako. Al se ne žalim, jerbo mislim da sam proživio prilično zanimljiv život, tako reći. Idijot sam od rođenja. Moj kvocjent inteligencije je blizu 70, a to je, vele, granica. Valjda sam više imbecil, il čak kreten… Daklem, znam ja dosta o idijotima. Možda jedino o čemu znam, al sam načitan o njima – od onog Dostojanstvenskijevog idijota, lude kralja Leara, Faulknerovog idijota Benjija, do Boo Radleyja u ‘Ubiti pticu rugalicu’ – e taj je bio stopostotni idijot. Najviše volim Lennieja u ‘O miševima i ljudima’. Više-manje su ti gospodini pisci točno napisali – jerbo su njihovi idijoti pametniji nego im ljudi priznaju…« – uvodne su ovo rečenice iz hrvatskog prijevoda romana »Forrest Gump« (Algoritam, Zagreb, 1994., prevela Božica Jakovlev) američkog pisca Winstona Grooma (1943. – 2020.) čiji je izvornik objavljen 1986. godine, a prema kojemu je Robert Zemeckis 1994. snimio istoimeni film (scenarist je Eric Roth).

Ove godine navršila se 30. obljetnica ovog filmskog naslova, o čemu za The Guardian piše Peter Bradshaw:

»I svaki put kad ga gledam, kunem se da mi se ova posve smiješna, šaljivo sentimentalna i politički naivna fantazija neće uvući pod kožu, ali svaki put hoće. Ima vrhunski ritam, znalački je odglumljen… To je tako čudan film na mnogo načina, koji istodobno inzistira na Forrestovoj slavi iz snova i njegovoj opskurnosti i običnosti. Mogli biste ga usporediti s ‘Dobrodošli, gospodine Chance’ (1979.) Hala Ashbyja ili »Zeligom« (1983.) Woodyja Allena, ali bez satire; postoji ista vrsta bezobrazne, glupe mudrosti i komičnosti koje su u središtu svakog pop-kulturnog trenutka u povijesti…«

»Forrest Gump« je svojevrsna satirična kronologija Amerike, doživljene očima i opisana jezikom genijalno talentiranog ali polupismenog »idijota«. Smješten među živopisne kulise suvremenog svijeta, i još malo šire, svestrani Gump i mnoštvo egzotičnih protagonista upletenih u čas duhovite, čas sjetne događaje, na trenutke će nasmijati, pa odmah zatim rastužiti. No ipak, najčešće iznenađuje takozvanim gumpizmima – jednostavnim životnim istinama koje su jasne svakom »idijotu«, a koje se na kraju mogu sažeti u jednu: »Pamet je u redu ako je imate, ali život se živi srcem!«

U filmu uloge tumače Tom Hanks (Forrest Gump), Robin Wright (Jenny Curran), Gary Sinise (poručnik Dan Taylor), Sally Field (gospođa Gump), Mykelti Williamson (»Bubba« Blue). Podsjetimo ukratko na sadržaj – Forrest Gump, mladić iznimno niske inteligencije, mehanično slijedeći majčine savjete, slučajno i bez razumijevanja svjedoči važnim događajima američke povijesti od kraja 1950-ih do početka 1980-ih. Postaje odlikovani veteran Vijetnamskog rata i prvak u stolnom tenisu, optrčava SAD i prijavljuje provalu u Watergateu. Cijelo vrijeme voli i idealizira Jenny, u koju se zaljubio još kao dječak.

Kako u natuknici Filmskog leksikona navodi D. Primorac, detaljna rekonstrukcija razdoblja u središtu koje je dojmljiva, iako maniristička Hanksova interpretacija, odlikuje se inventivnim miješanjem fikcije i činjenica, ostvarenim specijalnim efektima koji su junaka uvjerljivo smještali u društvo autentičnih povijesnih osoba (američki predsjednici Kennedy, Nixon i Johnson, E. Presley, J. Lennon). Iako je Zemeckis iznova pokazao tehnološko umijeće, film nizom stereotipova slavi konformizam i neznanje, na primjer u kontrastiranju Gumpova ostvarenja »američkog sna« s Jennynom uključenošću u kontrakulturu (naivno rodoljublje spram proturatnih aktivnosti), a za razliku od filmova »Dobrodošli, gospodine Chance« i »Zelig«, u kojima su slični postupci poslužili za satiričnu društvenu kritiku. Komercijalno iznimno uspješan, film »Forrest Gump« od 13 nominacija osvojio je Oscare za najbolji film, režiju, scenarij prema predlošku, glavnu mušku ulogu, montažu (Arthur Schmidt) i vizualne efekte (Ken Ralston, George Murphy, Stephen Rosenbaum, Allen Hall).

Film »Forrest Gump« je od kritčara bio uglavnom hvaljen, ali je i jedan dio kritike bio negativno nastrojen prema njemu. Najviše zamjerki bilo je upućeno izgubljenom satiričnom kontekstu originalnog romana Winstona Grooma koji je zamijenjen patetikom, te navodno rasističkom tonu prema crncima. Osim njih, neki su koncept »Forresta Gumpa« u kojem mentalno zaostali junak čistom srećom postane uspješan i bogat individualac prozvali plagijatom usporedivši ga s ranijom, ali više hvaljenom satirom »Dobrodošli, gospodine Chance« iz 1979. u kojoj je glumio Peter Sellers i svojim nastupom bio uzor Tomu Hanksu. Podsjetimo, u filmu »Dobrodošli, gospodine Chance« (u originalu »Being There«) sredovječni gospodin Chance živi uz svog starog gospodara u kući s vrtom u Washingtonu. Nikad ne izlazi izvan granica imanja, a njegov život svodi se na uređivanje vrta i gledanje televizije. Chance ne poznaje vanjski svijet i potpuno je zadovoljan svojim životom. No kad njegov gospodar umre, on će morati napustiti sigurnost takvog doma. Sa sobom će ponijeti samo daljinski upravljač za televizor, koji će upotrijebiti vrlo brzo, kad ga napadne skupina dječaka. Gospodin Chance, naime, ne razlikuje televizijsku sliku od stvarnosti i misli da će pritiskom na daljinski upravljač promijeniti događaje koje vidi. Gospodin Chance je, gledajući televiziju, zapamtio različite fraze, a služi se i jednostavnim tvrdnjama iz vrtlarstva, primjerice »biljke se sade u proljeće«. Budući da nije sposoban normalno razgovarati kad mu se netko obrati, on tek izriče nepovezane fraze koje zna. Nakon što ga za besciljnog hodanja ulicama grada obori automobil imućne Eve Rand, ona će zbog njegova zbunjenog predstavljanja kao vrtlara shvatiti da je Chanceovo prezime Gardiner. Njegovo je ponašanje neobično i vrlo mirno, odjeven je elegantno i govori kultivirano, pa će i Eve i ljudi iz njezina okruženja, a potom i mediji i javnost njegovim katkada apsurdnim rečenicama početi pripisivati metaforički smisao. Štoviše, ubrzo će ga početi doživljavati kao mudraca, te će Chance postati guru visokih američkih medijskih, poslovnih i političkih krugova.

U recenziji filma »Dobrodošli, gospodine Chance« kritičar Rob Vaux je napisao da je taj film »sve što je ‘Forrest Gump’ trebao biti, ali nije«. Ipak, u većini su kritičari hvalili »Forresta Gumpa« – poznati Roger Ebert, koji je napisao kako se radi o »čarobnom filmu«, i James Berardinelli, koji je zaključio kako je ovaj film »melem za dušu«, su mu oboje dali 4 od 4 zvijezde.

Nameće se i usporedba s filmom »Zelig« Woodyja Allena. Radnja je smještena u New York tijekom 20-ih godina prošlog stoljeća. Nakon što se pojavi praktički niotkuda, neobični Leonard Zelig smjesta privuče pozornost medija i javnosti. On je čovjek naizgled obične vanjštine i na prvi pogled ni po čemu upadljiv, ali koji posjeduje osobinu da poput kameleona preuzima izgled drugih osoba. Zelig je sposoban poprimiti i tjelesni izgled i psihičke osobine ne samo ljudi pored kojih se zatekne, nego i čitavih društvenih skupina. Kad se nađe pored jednog ili više Kineza, Zelig tako dobije kose oči i žutu boju kože, u društvu s tamnoputim džezerima i njemu koža potamni i postane odličan džezer, a kad razgovara s psihijatrom poprimi njegov lik i pokazuje iznimnu upućenost u psihijatriju. Zahvaljujući svemu tome Zelig ubrzo postane medijski fenomen čije sposobnosti komentiraju i brojne poznate osobe, od književnice Susan Sontag i njezinog kolege Saula Bellowa do psihoanalitičara i pisca Brune Bettelheima.

O fenomenu filma »Forrest Gump« za The Guardian piše i Scott Tobias, koji smatra da je najjednostavnije objašnjenje uspjeha ovog filma u tome koliko je publika spremno prihvatila slatki, nevini, neobičan šarm samog Gumpa, ljubaznog momka iz ruralne Alabame koji je dobio ime po generalu Nathanu Bedfordu Forrestu, s titulom »Grand Wizard« Ku Klux Klana, ali posjeduje blaži temperament od svog imenjaka. »Scenarij Erica Rotha više ga pretvara u lobotomiziranog Zeliga, plutajući kroz dio američke povijesti s pristojnošću i čistim namjerama… Ipak, Tom Hanks, na vrhuncu svoje moći, predstavlja Forresta kao avanturista velikog srca koji se drži svoje nevinosti u vrijeme kada je zemlja bila u nevolji. Rothov Forrest više voli Znatiželjnog Georgea nego Marka Twaina i on ne uči toliko koliko skuplja iskustvo, a sudbina ga vodi poput pera koje mu nježno pada u krilo u prvim minutama. »Život je kao bombonijera«, govori svakome tko ga želi slušati na autobusnoj stanici u Savannahu, Georgia, 1981. »Nikad ne znaš što ćeš dobiti…«, navodi Tobias.

Zaključimo Forrestovim posljednjim rečenicama iz romana: »I tako mislim: bez obzira na to što se dogodilo, možem se uvjek prisjetit prošlosti i reć: barem nisam imao dosadan život. Jel shvaćate što vam oću reć?«