Iz​ložba slika »Putovanje do apstrakcije« riječkog slikara Romola Venuccija bila je produljena do kraja lipnja, što je pokazatelj interesa riječke publike za upoznavanjem s ovim iznimnim riječkim slikarom, jednim od najvažnijih u povijesti grada, posebice u razdoblju između dvaju ratova. Venucci je u svom raznovrsnom opusu ostavio trajni trag svojim djelima koja su bila u skladu s umjetničkim diskursima tog vremena. No, njegova djela za njegova života u Rijeci nažalost nisu bila prepoznata. U to doba publika je bila naviknuta na klasicizam i nije uviđala ili nije bila još informirana i prilagođena prihvatiti nova stremljenja poput kubizma, koji je bio prisutan u Venuccijevom slikarskom izrazu.

Posebice se ističe njegov opus između dvaju ratova, odnosno po povratku u rodni grad nakon završetka likovne akademije koju je pohađao u Budimpešti.

Značenje Venuccija za Rijeku

Njegov učenik Mauro Stipanov, također riječki umjetnik, objašnjava zbog čega je Venucci vrlo značajan ne samo za Rijeku, već i puno šire:

– Venucci je znao važnost svoga djela bez obzira što je bio neshvaćen prije rata, a nije bio osobito ni u poslijeratnom razdoblju. Nažalost, stjecajem nepredvidivih okolnosti neka njegova kapitalna djela su izgubljena ili im je nestao trag u Italiji. Djela koja su bila izložena u Kockici Muzeja grada Rijeke tek je dio opusa koji je Venucci ostavio. Mnoga djela nažalost se nalaze razbacana po muzejskim depoima i privatnim zbirkama, a neki se vlasnici ponašaju tako da su djela nedostupna. Šteta, jer je i sam umjetnik bio svjestan vrijednosti svojih djela te ih je čuvao do kraja svojeg života. Prva njegova značajna retrospektiva bila je prije 30 godina, a sve do danas nije se osobito vodilo računa o predstavljanju ovog riječkog umjetnika i njegovih djela – ukazuje na problematiku Stipanov te opisuje Venuccija kao vrlo karakternu i plahu, mirnu osobu, ali i umjetnika širokih vidika koji je osim slikarstva volio glazbu te svirao više instrumenata.

Ideja stalnog postava

Iako se ideja za stalnim postavom Venuccijevih djela već pojavljivala, nikada nije zaživjela. Postavlja se pitanje zbog čega Rijeka nema niti jedan stalni postav, a primjerice Split ima čak četiri stalne značajne zbirke: Ivana Meštrovića, Emanuela Vidovića, Vaska Lipovca te Galeriju umjetnina. Riječki umjetnik, koji u svojoj privatnoj kolekciji broji nekoliko Venuccijevih djela, obrazlaže zašto bi Rijeka trebala imati barem jedan takav postav:

– Venuccijevom djelu možda bi trebalo posvetiti malo više pažnje jer bi korist bila višestruka. Imali bismo nešto vrlo vrijedno pokazati ne samo posjetiteljima grada, već i Riječanima i njihovoj djeci. Venuccijevo djelo je puno veće i kompleksnije od onog što mi možemo percipirati i zamisliti. Spomenimo kako u Hrvatskoj s početka 20. stoljeća nema majstora, odnosno djela koje se može nositi s Venuccijevim. Stoga bi bilo zanimljivo ponovo razmotriti ideju prenamjene nekog gradskog prostora za njegovu zbirku.

O tome gdje posložiti vrijedna djela ovog riječkog umjetnika, prijedlog Stipanova je takozvana stranačka zgrada u Ciottinoj ulici, gdje bi se uz Venuccijeva djela izložila i još neka djela riječkih slikara:

– Moj je prijedlog najidealnijeg mjesta za tako nešto bivši komitet, sadašnji dom stranaka koji je poluprazan. Arhitektonski to je jedna od najrelevantnijih zgrada te savršeno odgovara najplodnijem i po mnogima najznačajnijem kubofuturističkom razdoblju. Ima puno soba gdje se razne faze mogu prezentirati, prijedlog je da se prikažu i tri važna slikara iz prijeratnog razdoblja i tri iz poslijeratnog poput Udatnyja (gradske vedute 50-ih i 60-ih), rani apstraktni radovi Vladimira Pavokovića 60-ih i 70-ih godina, Slavka Grčka koji bi obilježio 70-e i 80-e te prijeratnog razdoblja braće Ostrogović, Enrica Fonda i Giulija Lemana. Naravno da bi se to moglo proširiti i na još nekog modernog umjetnika. Napraviti tako nešto bila bi i obaveza Grada prema svojim građanima, da pored broda- muzeja »Galeb« imaju i nešto klasičnog slikarstva za ponuditi Riječanima i turistima, uz uobičajene postave Šećerane i Guvernerove palače gdje i nema baš nekog slikarstva – zaključuje Stipanov i nadodaje kako bi bilo zgodno kad bi se u prostor ukomponirao i mali kafe gdje bi se moglo razmijeniti razmišljanja, dojmove te organizirati razne tribine na temu umjetnosti.

Zgrada u Ciottinoj

Zgradu u Ciottinoj smatra idealnom za tako nešto, kao i njezinu poziciju. Također smatra kako bi to Rijeku izbacilo i na kulturno-turističkoj mapi. Ideje, kaže, ne bi bilo dobro propustiti jer ideje bi vremenom mogle ishlapiti, a buduće generacije neće imati sve informacije i znanja za sve posložiti.

– Venucci je glavni začetnik modernizma snažnog pečata i slikarskog umijeća na najvišoj razini. Nažalost, još je uvijek nedovoljno prepoznat. Možda odgovore na ova pitanja treba potražiti i u činjenici da Rijeka nije uspjela izgraditi svoj identitet kao grad – zaključuje Stipanov.