Čuveni francuski časopis Le Monde ovu je knjigu nazvao čudesnom i nježnom posvetom starenju. Zaista, »Zahvalnosti« (Gratitudes) Delphine de Vigan upravo su to. Jednostavan i kratak roman (nepunih osamdesetak stranica) usredotočen je na nekoliko posljednjih mjeseci života Michelle Seld zvane Michka, starice koja završi u Domu za nemoćne starije osobe i to nakon što više ne može živjeti samostalno. No ona nije sama.

O njoj, koliko to god može, brine djevojka Marie, njena bivša susjeda, a tu je i Jerome, logoped koji u domu za umirovljenike nastoji što bolje raditi sa starim ljudima koji su mu dragi i kojima nastoji olakšati teške i često mučne dane starosti.

Povijest odnosa

Kroz interakciju ovo troje ljudi, ponajprije kroz njihove brojne razgovore, saznat ćemo i njihovu prošlost, kao i povijest međusobnih odnosa, ponajprije Marie i Michke. Naime Marie je živjela sama s depresivnom majkom u istoj zgradi kao i Michka. Zbog bolesti njena majka nije dovoljno brinula o djevojčici pa je Marie često ostajala sama i bila gladna. Jedan gotovo slučajan susret djevojčicu je doveo do Michelle, koja se od tog dana praktično počela brinuti za djevojčicu i ta je briga potrajala sve dok Marie nije završila škole i zaposlila se.

Naravno, ostale su prijateljice, a kad je Michka morala u Dom za starije, Marie koristi svaki trenutak, čak i kad zatrudni, da je posjećuje i vraća joj svu silnu ljubav i razumijevanje koje joj je Michelle pružila za njenih dana djetinjstva i mladosti. U tu se priču idealno uklapa i Jerome koji kroz svoje vježbe i razgovore saznaje puno o Michelle te postaje svjestan koliko je ta starica bila dobra i draga osoba, bez obzira na činjenicu što je za Drugog svjetskog rata ostala siroče, jer su joj roditelji ubijeni u nekom od fašističkih koncentracijskih logora. Michka će svojim boravkom u tom Domu vezati Jeromea i Marie pa je kraj ovog romana, uz smrt Michke, ujedno i trenutak početka veze ovo dvoje mladih ljudi.

Time se, jasno je, život nastavlja. Usprkos neminovnosti i tragediji smrti. Jer iako je kraj života prirodan završetak svega što na svijetu postoji, rastanak je uvijek težak i bolan, pogotovo ako, svjedoči nam to ovaj roman, dođe doba velike nemoći i tužne starosti. Upravo to doživljava inače uvijek vedra, vesela i života puna Michka, koja ne samo da fizički više ne može i ne smije živjeti sama, već starost udara i na njen um pa zbog ranog stadija afazije počinje zaboravljati riječi, krivo ih izgovarati, spominjati ih u krivo vrijeme, miješati pojmove… a to joj strašno teško pada, jer je najveći dio svog života radila kao lektorica te »vladala« riječima, igrala se njima. Naravno, Marie i Jerome nastoje pomoći koliko god to mogu, ali vrijeme neminovno čini svoje pa njih dvoje, koji je jako vole, sve više pate zbog osjećaja nemoći, jer, jednostavno, ništa i ne mogu učiniti.

O ljubavi

Nedvojbeno, »Zahvalnosti« su prije svega roman o tragediji starosti, o smanjenju i sužavanju života, o tome da »starjeti znači gubiti«, o nemoći koja uništava dostojanstvo, o demenciji… No istodobno to je i roman o empatiji, razumijevanju, suojećajnosti, ljubavi i volji da se, koliko god to izgledalo uzaludno, pa čak i besmisleno, pomogne onome koga voliš. Također, ovo je i roman o snazi riječi, o blagotvornosti komunikacije koja je kao mogućnost dana ljudskoj vrsti više no ostalima.

Upravo stoga, zaključuju i upućuju nas sva tri lika ove priče, razgovarati treba kad god je to moguće, zahvaljivati i nastojati kroz riječi, kao i druge postupke, iskazati svu ljubav i sve ono što je bitno. Jer ako to ne radiš, jednog bi dana moglo biti prekasno. Da bi to što jače istaknula, autorica i osmišljava lik Michke, koja u završom stadiju svog života počinje gubiti mogućnost komunikcije, jer njen um više ne pamti riječi i ona više nije u stanju reći što misli… a to boli. »Kad ode jezik, što ostaje?« gorko se u jednom trenutku pita Marie pogođena slikom oronule starice, prijateljice i žene koja joj je na mnogo načina spasila život i omogućila joj da iz teškog djetinjstva stupi u normalnu mladost.

Naravno, »Zahvalnosti« su u velikom dijelu i snažan lirski roman, knjiga koja oduševljava epizodama iz djetinjstva male Marie, ali i sjećanja Michke na odrastanje kod francuske obitelji koja je, riskirajući čak i život, prigrlila židovsku djevojčicu i sačuvala je do kraja rata. Usprkos velikoj količini emocija koje ovaj roman nosi, većina teksta pisana je u obliku dijaloga. No ti su dijalozi sjajni, često vrlo duhoviti (pogotovo kad Michka pogrešno koristi riječi) te bogati značenjem i idejama, a baš zahvaljujući njima knjiga koja obrađuje oporu i gorku temu ima svoju snažnu dinamiku i ritam zbog kojeg ni u jednom trenutku nije dosadna.