Nedavno je Hrvatska televizija prikazala američki film »Krik i bijes« u sklopu Zlatnog doba Hollywooda. Ovo filmsko ostvarenje djelomično se temelji na istoimenom romanu Williama Faulknera iz 1929. godine, a režirao ga je 1959. Martin Ritt s Yulom Brynnerom, Joanne Woodward i Margaret Leighton u glavnim ulogama. To nas je podsjetilo na jednu obljetnicu – ove godine navršila se 60. godišnjica smrti američkog pisca Williama Faulknera, koji je 1949. dobio Nobela za književnost. Nazivaju ga piscem američkog juga, koji je podjednako opisivao ljepotu zemlje i mrak koji je bio ispod njezine površine.

William Faulkner (New Albany, Mississippi, 25. rujna 1897. – Byhalia, Mississippi, 6. srpnja 1962.) odrastao je u ruralnome provincijskom kraju na sjeveru Mississippija u kojem su proživjela četiri naraštaja njegove obitelji. Obiteljska je predaja, kao i ona rodnoga kraja, u kojoj je osobito istaknuto mjesto imao njegov pradjed William Clark Faulkner – živopisna osobnost onodobnoga američkoga juga, pukovnik u Američkome građanskome ratu i sâm pisac, utjecala na Faulknerovo formiranje.

Kako navodi mrežno izdanje Hrvatske enciklopedije, pred kraj Prvoga svjetskog rata kraće vrijeme živio je u New Havenu. Prijavljuje se, priželjkujući ratnu slavu, u srpnju 1918. u britansko ratno zrakoplovstvo (RAF), ali je do kraja rata tek u Torontu polazio teorijsku nastavu u pilotskoj školi. Stekavši status veterana, po povratku u Oxford, iako nije završio srednju školu, polazi predavanja iz engleske, francuske i španjolske književnosti na tamošnjem sveučilištu (University of Mississippi). Prekinuvši studij, odlazi u New York gdje je radio u knjižari i kretao se u umjetničkoj četvrti Greenwich Village. Zatim u Oxfordu vodi poštu sveučilišta, a krajem 1920-ih neko je vrijeme nadzornik u sveučilišnoj električnoj centrali.

Isprva je pisao pjesme, a tek se 1925. prihvatio pisanja romana. Šestomjesečni boravak 1925. u New Orleansu, »Parizu američkoga juga«, ondašnjemu značajnom književnom središtu, živopisnom gradu umjetnosti i boeme, nadahnuo ga je na pisanje pripovjednih djela te mu, nakon boravka u Europi izlazi prvi roman »Vojnička plaća« (1926.), o razočaranim vojnicima povratnicima iz Prvoga svjetskog rata, radnje smještene na američki jug, u kojem je već upotrijebio i tehniku struje svijesti, što će je do vrhunca razviti u najuspjelijim djelima. Sljedeći roman »Komarci« svojevrsna je satira književne scene New Orleansa.

Nakon tih djela odbijen mu je 1927. genealoški roman »Zastave u prašini«, o propasti velikaške južnjačke obitelji, što ga je, uz znatnu pomoć urednika Bena Wassona, potom preradio te naslovio »Sartoris« (1929.). Tim je ostvarenjem, kojega je glavni junak John Sartoris oblikovan prema njegovu pradjedu i nadahnut obiteljskom poviješću, započelo takozvano veliko razdoblje njegova stvaralaštva koje će potrajati do početka 1940-ih. Priču romana smjestio je u fikcionalni predio indijanskoga imena Yoknapatawpha (isprva Yocona, prema rijeci u rodnome kraju), koje bi značilo »rascijepljena zemlja«, i gradić Jefferson, izmaštana mjesta smještena na sjeveru Mississippija te oblikovana prema rodnome gradiću i pripadajućem okrugu Lafayette, što postaje prostor većine njegovih daljnjih djela. Na tlu te »proklete zemlje« propitivao je Faulkner i svoje shvaćanje ljudske egzistencije rastrgane između krvnog nasljeđa, sudbine i grijeha predaka.

»Krik i bijes« je njegov najglasovitiji roman i jedan od vrhunaca tehnike struje svijesti u modernoj književnosti, naslova preuzetoga iz stihova tragedije »Macbeth« Williama Shakespearea. Virtuozno je to oblikovano djelo o propasti nekoć ugledne obitelji Compson. U središtu su trojica braće i sestra Caddy (Candace) što odrastaju s manjkom roditeljske ljubavi. Roman je podijeljen u četiri dijela: prva tri dijela ispripovijedana su strujom svijesti, unutarnjim monolozima svakog od braće: mentalno zaostalog Benjyja čije je kazivanje na razini neposrednog dojma, predjezik između krika i šutnje, sintaktički i leksički reducirano u niz slika, tankoćutnog studenta Quentina kojega u samoubojstvo odvede žudnja prema sestri i opsjednutost sjećanjima te proračunatog, hladnog i koristoljubivog špekulanta Jasona, dok se u posljednjem poglavlju pripovijeda u trećem licu, ali s točkom gledišta bliskom crnačkoj sluškinji Dilsey.

I u sljedećem romanu, »Kad ležah na samrti« (1930.), s naslovom preuzetim iz »Odiseje«, koji je napisao za samo 47 dana, o putu članova siromašne južnjačke farmerske obitelji koja tijelo preminule majke prevozi na daleko groblje u Jeffersonu, kako bi joj ispunili posljednju želju, iznova razrađeno rabi tehniku struje svijesti. Priča je izložena kroz mnoštvo različitih pripovjednih motrišta (unutarnjih monologa 15 likova), u svojevrsnoj pripovjednoj polifoniji, s majstorskom uporabom lokalnih idioma te prepletanjem crnoga humora, groteske, tragičkih i poetskih tonova.

Faulkner je ostvario golem opus, ali se do kraja Drugoga svjetskog rata teško probijao do kasnijeg priznanja i svjetske slave koju je stekao osobito romanima. Čitanosti njegovih djela osobito je pridonio roman »Svetište« s mnoštvom bizarnih motiva nasilja i seksualnoga zastranjenja te gorkoga humora, pa Faulkner počinje živjeti kao profesionalni književnik, uz scenarističke angažmane u Hollywoodu; potpisan je kao koscenarist na šest filmova od kojih su najuspjeliji »Imati i nemati« prema romanu Ernesta Hemingwaya i »Duboki san« prema romanu Raymonda Chandlera. Istodobno je nastavio objavljivati kratke priče, sakupivši ih u dvjema zbirkama. U sljedećem romanu, »Svjetlost u kolovozu« (1932.) isprepleće teme južnjačkog rasizma, vjerskog fanatizma i opsjednutosti prošlošću u složenoj radnji što se prelama kroz očišta pripovjedača te likova u bogatom spletu međusobnih veza.

Roman »Abšalome, sine moj!« (1936.) je uz »Krik i bijes« vrhunac njegova opusa. U njemu je priča o usponu i padu plantažera Thomasa Sutpena, opsjednutoga željom za formiranjem obiteljske dinastije, i tragičnoj sudbini njegovih potomaka u razdoblju prije, tijekom i poslije Američkoga građanskoga rata, izložena višestruko posredovanim pripovijedanjem. Slijedile su dvije zbirke pripovijedaka koje se zbog snažne strukturne i tematske povezanosti mogu smatrati i romanima: »Nepobijeđeni« (1938.), o obitelji Sartoris, i »Siđi, Mojsije« (1942.), u kojoj osobito propituje rasne probleme, te kratki roman »Divlje palme«. Roman »Zaselak« (1940.), vrstan je primjer groteske i satiričko-ironijskoga modusa, prvi dio trilogije o usponu obitelji Snopes koju je nastavio romanima »Grad« i »Palača«.

Zbirka ulomaka iz njegovih djela u izboru Malcolma Cowleyja »Džepni Faulkner« iz 1946. ključno je pridonijela njegovoj konačnoj afirmaciji u SAD-u. Nakon te knjige objavljuje roman kriminalističkog zapleta sa središnjim mjestom rasnih odnosa »Uljez u prašinu«, svoj dotad najveći knjižarski uspjeh, te zbirku detektivskih novela »Konjički gambit«. Spomenimo i »Rekvijem za opaticu« sastavljen od dramskih i pripovjednih dijelova, a za »Bajku« i »Lupeže« nagrađen je Pulitzerovim nagradama. Prema njegovim je djelima snimljeno desetak filmova. Nadahnut kulturom poraza američkoga juga, Faulkner je razvio specifičnu manirističku poetiku u kojoj zaokupljenost jezikom, stilom i načelima naracije neprestano upućuju na artefaktualnost samoga književnog djela i pripovjednoga čina. Majstor strukturiranja djela na opozicijama i rascjepima pojedinačnih i skupnih figura i značenja: između bijelaca i crnaca, osiromašenih aristokrata i novih bogataša, propadanja i opstajanja, izvanvremenosti i protoka vremena, mimetskoga i simboličkoga, poetskoga i grotesknoga, tragičkoga i ironijskoga, Faulkner razrađeno miješa vremenske planove i pripovjedačka motrišta radi stvaranja dojma trajne prisutnosti prošlosti kao konstante ljudske sudbine: prošlost je u Faulknera po Jeanu-Paulu Sartreu »uvijek nazočna, neprestana opsjednutost«, u njoj ne obitava spasenje, Faulknerovo je vrijeme, kako je utvrdio njegov biograf André Bleikasten, »sadašnjost u prošlosti i budućnosti«.

»Spojivši provincijalnu zavičajnost američkoga juga s modernim eksperimentalnim stilskim postupcima, od svih se modernih pisaca najviše približivši Jamesu Joyceu u miješanju stilske izražajnosti i hipertekstualne literarnosti, potvrdio se Faulkner kao jedan od najznačajnijih američkih i svjetskih pripovjedača 20. stoljeća, s opusom u samom vrhu moderne i modernističke književnosti«, istaknuto je u Hrvatskoj enciklopediji.

William Faulkner istraživao je ponore zla i opisao ono o čemu se ne govori: ludilo, incest, ubojstva, silovanje, linč, bratoubojstvo, čedomorstvo… S druge strane on piše o ljudskosti i naglašava vrline, hrabrost, sućut, ponos, ljubav, čast i žrtvu. Faulknerov je utjecaj na svjetsku književnost velik – utjecao je na pisce kao što su Camus, Marquez, Vargas Llosa, Toni Morrison, Luis Martin-Santos, Juan Benet i drugi. Zaključimo s nekoliko Faulknerovih misli: »Romanopisac nikada nije dobar onoliko koliko bi mogao biti… Pisac ima urođenu sposobnost za pričanje istine i to je razlog zbog kojeg piše fikciju.«