Vlado Simcich Vava, čovjek s preko sto objavljenih pjesama, nezaobilazna figura riječkog i nacionalnog rocka, uporno ponavlja kako uz tu svoju, glavnu umjetničku rabotu eto tu i tamo još nešto i piše. No u tom usputnom pisanju dosad je skupio čak četiri beletristička naslova, što ukupno broji više knjiga i od mnogih autora koji se smatraju ozbiljnim književnicima. Dakako, broj knjiga nije mjerilo kakvoće, no Vavive knjige, od prve »Odstranjivač ljubavi« (2012.), preko »Srca od gume« (2014.) i »Canzoni d’una volta« (2017.) pa sve do posljednje, romana »Podudarnosti« (2020.), uvijek su događaj u Rijeci.
Distopijski roman »Podudarnosti«, objavljen u Nakladi Val, najzrelija je Vavina knjiga, od prve do posljednje stranice osmišljena priča o obiteljskim odnosima, pri čemu je mali nukleus – tata (pripovjedač), mama i kći – početna i završna točka promišljanja aporija življenja u svijetu koji se iz toga nukleusa prstenasto širi na porodicu, prijatelje, znance, neznance…

Roman ima svoj »kostur« u priči o iseljavanju nakon još jednog balkanskog rata, ali onda i svođenje računa koji kćer iz onoga nukleusa (u budućnosti) dovodi do očeva dnevnika iz prošlosti, koja je u biti naša sadašnjost. Pa tako zajedno s kćeri čitamo dnevničke zapise njenoga oca, dok je ona bila zametak osobe, a život borba u Rijeci. To je borba u nastojanju da se živi po svojim pravilima, da se živi od glazbe, to je borba s depresijom, iako neimenovanom, otuđenjem, iako neimenovanim, podudarnostima, posebno imenovanim…

Upravo podudarnosti (i iz naslova) gradbeni su element romana, koji počinje ovako, što je važno zbog još jednog aspekta, nazovimo ga prekognicijskim:

»U našeg je Gospoda ušlo neko zlo. Otherwise, tata ne bi bio osuđen na paklene muke kakve su ga snašle. Kad sam navršila dvanaestu godinu, otvorio je frižider, uzeo limenku pive i popio je nadušak. U tom mu se trenutku učinilo najprikladnijim objaviti urbi et orbi kako mene i sebe odvodi u Irsku. Jer balkanski obračun samo što nije počeo. Poučen iskustvom od prije nekoliko godina kad su ljudi počeli nestajati s trgova i ulica uslijed pojave smrtonosnog virusa optimisti su predmnijevali kako će ga farmaceuti uskoro ukrotiti. No, tata je upozoravao da se zrak suprotno očekivanjima i nadanjima neće čistiti nego dodatno zaraziti…«

Pa da bismo utvrdili ono što znamo, no možda ne znamo baš točno, pitamo Vavu kad je napisao ovaj uvodni odlomak?

– Cijeli je tekst završen, zaključen početkom listopada 2018. Nakon toga mu se nisam ni u kom slučaju vraćao sve do proljeća prošle, 2020. godine. Jednostavno nisam imao ni potrebu niti želju raditi na rukopisu dotad. Shvaćam u kojem je smjeru pitanje upućeno, no ovom mom »virusu« pripisao sam znatno smrtonosniji učinak negoli ga ima COVID-19, nešto nalik onom koji se pojavljuje s nekakvog zalutalog kometa iz holivudskog blokbastera i pogubniji je. I kojemu je zaista teško pronaći lijek. Nisam se htio igrati zlogukog proroka, a ni Nostradamusa.

Spas od zaborava

Bez obzira na tu razliku, pandemija virusa: check! Sad nam nedostaje još samo novi balkanski sukob pa da predviđanje bude potpuno. Kako promatrate tu podudarnost, da upotrijebimo riječ iz naslova?

– Ne moram, pretpostavljam, podsjećati da živimo u jednom specifičnom geografskom podneblju koje svako malo upada u vrtlog nevjerojatnih događaja. Ovdje se uvijek iznova vraćaju u modu strepnja, oružja, bol, ljutnja, mržnja, pa potom za njima stupaju očajanja, razočaranja, mirenja, krivnje. Ne samo da ne učimo iz povijesti, štoviše, želimo je oponašati i oživljavati. Sve te duhove prošlosti otjelovljujemo i vraćamo u život, da budu što bliže modelu od nekada. Neobična mi je ta ljudska potreba, no nedvojbeno je vidljiva, kao na primjer kad je šačica talijanskih desničara istaknula zastavu ispred Guvernerove palače podsjećajući na »slavne« dane D’Annunzija u Rijeci…

S obzirom na to da je knjiga izašla u rujnu prošle godine, u jeku pandemije, jeste li se bojali da će vam netko zamjeriti taj virus, odnosno »optužiti« vas za krađu od stvarnosti? I kakve su reakcije čitatelja dosad na roman ukupno, koji, moramo to reći, s ovim uvodnim virusom zapravo ima malo veze?

– Rukopis je trebao izaći čak i ranije, u lipnju, no glavni i odgovorni urednik Naklade Val Dragan Ogurlić je procijenio da mu se mora pronaći i adekvatna, uzbudljiva naslovnica. I nije odustao od potrage niti je pristajao na kompromisna rješenja koja sam mu nudio da ubrzam proces izdavanja, već je čekao da mu se ukaže prava prilika, koju je detektirao u mladoj talentiranoj autorici ilustracije Gabrielli Grabušić.
Pitanje pojavljivanja virusa u tekstu simultano sa stvarnošću je naprosto bila slučajnost, podudarnost. Htio sam opisati jedan zaista potresan prizor iz moguće budućnosti, nepomična tijela kako leže po ulicama, zatvorene prozore, pustoš, nemoć civilizacije pred izazovom pojave moderne kuge. Ništa što bi asociralo na ovaj virus koji je na koncu uz zdravstvenu skrb ipak pod kontrolom.
Što se tiče reakcija, one koje sam prikupio iz isključivo usmenih predaja su zaista pristojne. Čini mi se da knjiga nije sasvim uzaludno objavljena. Osim toga, evo vam protupitanja – i vi ste čitali, pa dakle kako se vama čini? Pisac ste, novinar, kritičar, siguran sam da imate neka zapažanja…

Sama činjenica da smo nas dvojica ovdje, u ovom razgovoru, i vama već može nešto reći u tom smjeru, a dopustite i da intervju ima uvod, u kojemu bi se mogao čuti i moj glas. No da se vratim u ulogu postavljača pitanja: roman, inače vaša četvrta knjiga, predstavlja se kao vaše najslojevitije i najznačajnije djelo, a kao distopija sasvim se fino ukotvio u našoj stvarnosti. No primarno je to roman o obiteljskim odnosima u kontekstu zahtjevnih vremena. Otkud poticaj za ovu, rekao bih intimnu knjigu, koja, ako ju stavimo pod još veće povećalo, u fokusu ima odnos oca prema odrastanju njegove male kćeri? Ne možemo ne primijetiti neke »podudarnosti« s vašim životom.

– Započeo sam bilježiti jednostavno neke male, naoko beznačajne, vjerujem nekim drugim osobama dosadne i obične trenutke u životu. Bez ambicije da postane dnevnikom ili na koncu knjigom. Povremeno sam se, međutim, našao i u poziciji promatrača u tuđim situacijama, što je počelo stvarati zasebne rukavce u pisanju. Dobili su zasebna tumačenja i vlastite živote, zahtijevale da ih dorađujem i nadopunjujem, da uočavam one sasvim male razlike nevidljive drugom oku. Ali uvijek bih se iznova, zaista, vraćao onom intimnom – odrastanju kćeri koja mi je i bila inspiracija da krenem u zapisivanje nekih dražesnih epizoda koje sam prolazio s njom. Shvatio sam da su ti trenuci kratki i da ih moram zadržati u svojim sjećanjima, koja vremenom postaju sve nesigurnija i podložna različitim alternativnim »istinitim svjedočenjima«, pa sam ih stoga želio spasiti. I od sebe samog, najviše, dakako. Hoću reći, zaborava.

Esperanza, Nad(ic)a, Hope

No tih podudarnosti o kojima govorim između vašeg lika i vas ima još: osim male kćeri tu je i ideja rock-muzičarenja, no jednako tako tu su i krize tzv. srednjih godina, koje se onome tko ih prolazi uvijek čine više društveno uvjetovane no što si je voljan priznati. Koliko ste sebe posadili u tog vašeg epistolarnog glavnog lika, koji se svojim dnevnikom, spletom raznih okolnosti, u suštini iz prošlosti, koja je naša sadašnjost, obraća svojoj kćeri u njenoj sadašnjosti, koja je naša budućnost?

– Ispravno ste to zapazili – zaista sam posadio jedan dio sebe u Ivana, glavnog lika romana. Dotaknuo sam se i te, u našoj literaturi ne baš poželjne, teme pop-kulture kao nezaobilaznog dijela ne samo odrastanja, već i stjecanja osnovnih životnih znanja, što je uključilo držanje gitare, a što je pak bila posljedica skupljanja i preslušavanja tisuće ploča, koje su tu i tamo spominju, u mladosti. Mogao sam i bez tih referenci, jasno, no zašto bježati od onoga što me formiralo. Možda sam svojoj kćeri htio ostaviti neku mrvicu više osim blijedih sjećanja koje će je povremeno obasjati iz djetinjstva. Iako provodimo jako puno vremena zajedno, a pratim je od onih prvih nejasnih slika iz Ivinog nageliranog trbuha, svakim danom njeno je tijelo sve veće, a svijest joj je sve izraženija i bistrija, još uvijek mi se čini da to nije dovoljno, jer meni vrijeme istječe, curi neizbježno. Oduvijek sam gajio želje da će društvo biti u budućnosti bolje i humanije, no nisam siguran u to. Nada je tako zahtjevna!

Idemo na pitanje svih pitanja: što su to podudarnosti i zašto su važno gradbeno tkivo ovoga romana?

– Niz nekih slučajnih i namjernih kontakata, dodira, bivših prijateljstava, druženja, sentimentalnih doživljaja i odnosa emocionalne i tjelesne vrste ostavljaju duboke tragove u nama. Iako je naša priroda vrlo prilagodljiva i sklona odlaganju određenih sjećanja u »recycle bin« – brzo se stapamo s novim postojećim stanjima – ipak nikada ne zaboravljamo detalje koji su nas vodili od točke do točke. Naš je svijet stalno prisutan u nama, bez obzira u kolikoj ga mjeri želimo ignorirati, a ponekad i prekrojiti po standardima »šta bi bilo kad bi bilo«. Spone koje stvaramo tijekom života nisu beskrajne niti stvaraju kakofoniju u nama, već proizvode različite ugođaje, one koji su često polariziranih emocija, ali su naše i autentične, iako ne i lišene utjecaja drugih na našu svijest ili podsvijest, i kao takve predstavljaju cjelinu i pokretnost života. Ne želim ustvrditi kako ne postoje slučajnosti, ali… hmm…

Kad smo već kod podudarnosti, tko je Esperanza, odnosno što taj epizodni lik u romanu predstavlja, samome liku, ali i ideji iza romana?

– Esperanza, tj. Nad(ic)a, tj. Hope predstavlja metaforu Lilit, onu ženu koja uvijek testira mušku taštinu, mijenja svoje ime, ali uvijek ostaje iste, zavodljive i neodoljive ćudi. Kad glavni lik biva uvjeren da je konačno pronašao dugo iščekivani emocionalni mir i stabilnost, u život mu ulazi mlada i atraktivna Esperanza. Platonski, istina, no njegova žudnja ga podsjeća na minule dane bezbrižnosti i da ga ne priječi strah od raspada braka, možda bi se upustio hrabrije u avanturu bez obzira na sve. Osim toga, Ivan se vraća iz Irske u Rijeku u svojoj poodmakloj dobi upravo iz jednog razloga – spaliti dnevnik koji kompromitira njegovu uzoritost. Iako je Esperanza naoko epizodni lik, odigrava vrlo važnu ulogu u romanu, jer ukazuje na svu slabost koju ponekad osjetimo kad naslutimo manjak pažnje od partnera.

Rijeka me oblikovala

Vaš glavni lik u promišljanjima svijeta i života često je mračan, turoban, na granici depresije, koju, doduše, nikada ne imenuje. Otuđen je ili se otuđuje od ljudi, gotovo od svih osim od prinove, male kćeri, i supruge, s kojom ima slojeviti odnos. Za što on, zapravo, živi i otkud ta silna gorčina koja ga prati?

– Ivan je prije svega neostvaren u svojim ambicijama, umjetnik je bez pokrića, osjeća se katkad kao obična bezmozgovna meduza, nedovoljno je izražene individualnosti, samo traje kroz život, zato se trudi ući u neke pore običnog društva, no to mu izuzetno teško polazi za rukom, jer je asocijalne prirode. Osim toga, pati od ovih suvremenih tegoba gledajući portale i čitajući crnu kroniku s informacijama koje ga tješe, a usput i pretvaraju u malog, ali površnog Poirota. Kći mu, međutim, oduzima tjeskobu svojom nemjerljivom energijom i životnošću, dok sa suprugom ima lelujav, ali ipak hipnotičan, strastven odnos, bez obzira na sumnje koje ga more u vezi s njezinom prošlošću.

U smislu prostora koji pokriva, roman je riječki, riječki su toponimi kojima se likovi kreću, riječki je jezik kojim razgovaraju, riječki je ethos, ako takvo što smijemo uopće i zamisliti bez konkretnijeg upućivanja pojedinim društvenim (sub)kulturama, iza ovoga romana. Što vam Rijeka znači i kakvu Rijeku biste željeli svojoj kćeri?

– Grad je to koji me oblikovao, svojom supkulturom, nadnacionalnim mentalitetom, jedinstvenim položajem na moru, arhitekturom, klubovima i galerijama, alternativnim promišljanjima, ljudima s kojima surađujem ili sam imao sreće raditi, i svim onim nevidljivim aspektima koji Rijeku čine hrabrom i naoružanom samo slobodom. Pa iako ovo zvuči iracionalno, sentimentalno i neprecizno, upravo to odjekuje mnome. Naravno da bih želio da takva vizija grada ostane i mojoj kćeri u svijesti, da nikada ne čuje doista zveckanje rata iz uvodnog dijela, pa je roman upravo pisan s tom antiratnom mišlju, da se ljudskost zadrži, pa gotovo, u svom konzervativnom izdanju, i bez okrutnosti. Brutalnosti, zapravo.

Distopijski scenarij

Stavit ćemo ovdje jedan citat iz vaše knjige pa vas zamoliti za komentar: »Ateistička je zajednica mrtva.«

– Na neki način sam uvjeren da svako zdravo društvo treba imati određeni postotak ateista, kao i onih koji pripadaju nekom religioznom uvjerenju, sasvim svejedno kojem. Biti ateist u nesigurnom i krhkom polariziranom društvu nije jednostavno, jer sami određuju svoje međe grijeha i oprosta, bez mogućnosti posredovanja i utjehe za svoje nagone i osjećaje koji ih tište. Ateistička zajednica možda i postoji na nekoj nevidljivoj platformi, ali u svakom slučaju nije tako aktivna kao one druge i nema očito istu privlačnu moć niti mogućnost iscijeljenja.

A jesmo li mi živi? Odnosno što nas čeka: virusi, ratovi, egzistencijalni problemi koji će nas odvoditi u Irsku ili što pozitivnije? Kakvu nam budućnost predviđate?

– Naša se živost trenutno odvija u distopijskom scenariju, komuniciramo telefonima i porukama, ne rukujemo se niti grlimo kad se srećemo, a to nije nešto što nas ispunjava srećom. Svi naši nježni i složeni nijansirani odnosi su svedeni na telegramske informacije, a siguran sam da težimo onom čvršćem, jasnijem i neposrednijem.
Irska je samo privremeno utočište, i mislim da ne predstavlja surogat američkom snu. Smatram da će se većina onih koji trenutno izbivaju iz Hrvatske ondje, a navodno je riječ o velikom broju, vratiti u podneblje i klimi kojoj i pripadaju. Sooner or later.