ZAGREB – U sklopu Festivala svjetla, zagrebačka Zvjezdarnica (dom astronomskih promatranja neba) udomila je u svom prostoru ispod promatračke kupole mali, ali zato ambiciozni projekt koji baca novo svjetlo i na poetski teatar i na prazninu aktualnog Gavellinog – mahom lektirno osmišljenog – repertoara, posebno zato što su i autori/ce i sudionice predstave »Jednaka noć« mahom Gavellina kazališna momčad. Ali ne ona koja šuti i trpi umjetničku marginalizaciju svoje kazališne kuće.

Nego ona koja svoje kazalište doista održava na životu. Režiju i dramaturgiju potpisuju Filip Šovagović i Dubravko Mihanović, tekstove Jelena Miholjević i Dubravko Mihanović, a glumačku izvedbu Jelena Miholjević, Dijana Vidušin i Anja Đurinović.

Već dok se penjemo stepenicama prema mjestu izvedbe, prate nas kostimi iz različitih vremena, kao i crno-bijeli filmski snimak triju žena koje polagano koračaju gradskim ulicama. Uspon do mjesta izvedbe tako postaje »preokrenuti« silazak u prošlo vrijeme, ali i u prostor koji je oslobođen vremena, jer mahom na svojim zidovima prikazuje galaksije i zvjezdane karte. Čini se da bi zvjezdarnica i inače trebala biti stalni postav kazališne pozornice.

Grad letačica

Predstava spaja nekoliko linija »igranja grada«. Najprije kroz urbani šamanizam majstorske poezije Jelene Miholjević, čiji tekst otvara dramsku scenu i pjesničkog i dokumentarističkog sjećanja na domaće progone vještica, dok se kroz evokaciju zagrebačkog snimanja filma »Proces« (1962.) Orsona Wellesa predstava bavi i Zagrebom kao prizorištem Kafkina romana i temom nedovršenosti (romana, filma, baš kao i neobavljene građevinske obnove hrvatske prijestolnice nakon potresa). I vještice Jelene Miholjević i Kafkin junak i Welles imaju problem sa zakonom, s fikcijom zakonske funkcionalnosti, prividom reguliranosti svijeta, s beskonačnim procesima progona. Umjetnost se pojavljuje kao svjedokinja i ispitivačica, glas koji proziva, baš kao i glas koji intimno progovara svojim »suhim suzama« i potrebom da se oslobodi tereta nasilja, postane raketa i sruši »dva vješticobrana, dva tamna šiljata buzdovana kod Kamenitih i iznad ljekarne« (citiram Jelenu Miholjević).

Umjetnost se također pojavljuje i kao ironično zujanje muhe na sceni, kafkijanski glas preobražaja u kukca, ali i glas vrlo uporne i neubive životinjice, koju će glumice s velikom slašću i žestinom progutati ili zgnječiti, samo da bi muha ponovo zazujala oko njih. U izvedbenom smislu, upravo ova ometanja i borbe s nevidljvim muhama najviše približavaju glumu samoj poeziji. Vještice, muhe i druga nebeska tijela pretvaraju se jedno u drugo, kao da su, kako veli natpis na školskoj ploči u pozadini izvedbe, »nacrtane kredom u mraku«.

Snovitost izvedbe pojačava se i baladnim pjevanjem (suradnik za glazbu: Šimun Matišić), citiranjem jednog Kafkinog pisma voljenoj Mileni, kao i prizorom u kojem učiteljica ispituje učenicu o pročitanom Kafkinom djelu, pri čemu je jasno da učenica nema blagog pojma o čemu govori i da učiteljica ima sve razloge doživjeti burleskni živčani slom. Kamo svi mi toliko neobuzdano noću letimo, kao da pita predstava, slaveći ono zanosno u ljudskim bićima i njihovim gradovima, ali loveći i frekvencije apsurda, kaosa, duboke usamljenosti, Wellesovih tijela koja će možda pregaziti turisti i turistička kinematografija (holivudska zarada), a ne slovo zakona. Vrlo rijetko predstave uspijevaju uspostaviti kvalitetu zaigranog sna, u kojem vrijede posebna pravila i koji je dovoljno prisan da nam bude svima zajednički, a to je upravo na razini gledanja izvedbe iz minute u minutu velika kvaliteta ove predstave.

Tri (Hekatina) lica

Iako »Jednaka noć« zakratko citira Čehovljeve »Tri sestre«, pred nama nisu slomljene ruske stabljike, nego čak dvije glumice koje imamo sve osnove nazvati suvremenim Hekatama ili prvakinjama čarobnjaštva izvedbene profesije (Jelena Miholjević i Dijana Vidušin) te jedna mlađa glumica, šegrtkinja, koja se već dugo bori sa zadatkom zadobivanja veće scenske drskosti i samosvojnosti (Anja Đurinović). Hekata je inače tradicionalno božica noći i boginja podzemlja prikazivana u vizualnim umjetnostima s trima okrunjenim glavama, dakle tema »Jednake noći« definitivno je pod njezinom jurisdikcijom.

Zanimljivo je koliko različit pristup govorenju poezije imaju Miholjević i Vidušin. Miholjević izgovara (svoje i tuđe) poetske replike potpuno budno, suvereno, izravno, nezatomljeno, proročki sigurno i precizno, kao da jezik ima streljačku putanju koju prati tihi zvuk »usmjerenog vjetra« strelice koja mahom precizno pogađa kompleksno emocionalno i konceptualno središte neke replike. Vidušin ih izgovara jednako uvjerljivo, ali kao mjesečarka koja govori i nasmiješeno tetura u snu, ne pazeći kamo gađa, pa ipak također ne promašujući središta izgovorenih jezičnih konstelacija.

Jedan od najdražih momenata predstave mi je kad Vidušin na strogu uputu »pogledaj pažljivije Wellesov film!«, hitro i predano zatvori oči, kako bi »prevrtila« film s druge strane spuštenih kapaka. Đurinović je glumački najslobodnija u prizorima komične naivnosti (igranja izgubljene učenice), ali svakako bi bilo dobro da nastavi razvijati ne samo svoj humorni, nego čak i groteskno klaunski potencijal te probijati se prema što manjoj sputanosti vlastitog glasovnog i interpretacijskog intenziteta. Predstava također dramaturški ne iskorištava potencijal fantastičnog bogatog materijala kojim su o vješticama pisale klasične i suvremene pjesnikinje kao Edna St. Vincent Millay, Silvia Plath, Anne Sexton i Amanda Lovelace, identificirajući se s progonjenim i demoniziranim ženama, ali zato kapitalizira tipično mušku melankoliju na račun »neispunjenih potencijala«, prolazne noći te Kafkinih pisama o »gorenju« na lomači vlastitih strahova.

Nova Gavellina mjesta

Režijski, izvrsno je odabrano mjesto izvedbe, jer čak su i ograničenja Zvjezdarnice (komorni prostor, rekviziti astronomije) dodatni stimulatori poetske mašte ove izvedbe. Ne mogu ni zamisliti situaciju u kojoj bi se igranje »Jednake noći« okončalo s Festivalom svjetla, odnosno produkcijski tim Gavelle morao bi uložiti maksimalni napor da ova predstava postane stalni repertoarni naslov kazališta čiji su je umjetnici priredili. Tim više jer zgrada Gavelle još uvijek nije obnovljena i otvorena publici, što znači da je svako udomljavanje umjetnika u »posuđenim« gradskim prostorima i više nego dobrodošlo. Očekujem jedino razradu i nadopunu vještičje poezije: još neobuzdanije igre kao prkosne protuteže svakoj, a ne samo Kafkinoj maniji progona.