RIJEKA – Vinko Ivić trideset je godina bio na čelu Muzeja grada Zagreba, a dugo je bio i predsjednik Hrvatskog muzejskog vijeća, dakle iznimno je stručan, ali i dobro pozicioniran muzejski djelatnik. Kad je ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek nakon dvaju neuspješnih natječaja za izbor ravnatelja Muzeja grada Rijeke prema zakonskoj odredbi postavila upravo Ivića na mjesto vršitelja dužnosti ravnatelja riječkog muzeja, nije bilo čuti veće bune u riječkoj kulturnoj javnosti. Bolje informirani su se, doduše, sjetili da je Ivić bio dijelom problema oko izbora ravnatelja Muzeja grada Zagreba u vrijeme pandemije i zagrebačkog potresa, pa onda i tamo kao vršitelj dužnosti koji je naslijedio sebe na dužnosti ravnatelja, no nitko Iviću nije mogao osporiti stručnost.

Budući da je Muzej grada Rijeke trenutno u vrlo osjetljivom razdoblju, obratili smo se Iviću za razgovor, u kojem smo se dotakli mnogih neuralgičnih točaka vezanih za Muzej, ali i njegove točne uloge i misije. S ovim umirovljenikom u odličnoj formi razgovarali smo u ravnateljevu uredu u staroj zgradi Muzeja, popularnoj Kockici.

Ministrica kulture i medija vam je povjerila upravljanje jednom vrlo kompleksnom institucijom u za nju vrlo kompleksnim vremenima. Pred vratima su velika događanja u povijesti Muzeja grada Rijeke, od pristajanja »Galeba« na njegov konačni vez u riječkoj luci, službenog i formalnog preseljenja Muzeja na novu lokaciju, rješavanja sudbine izložbe torpeda i uopće promišljanja triju, odnosno četiriju lokacija na kojima Muzej djeluje. A da i ne govorimo o trenutno najvažnijem – izboru novog ravnatelja. Što je konkretno vaš zadatak i koliko će on trajati ovdje u Rijeci?

– Moj mandat, a takav će biti i ovaj intervju, odvijat će se u zadanim gabaritima, a glavna i osnovna stvar zbog čega sam došao jest da se stvore pretpostavke i uvjeti za izbor ravnatelja ili vršitelja dužnosti ravnatelja Muzeja grada Rijeke. To je u prvom redu izrada akata, naprije Statuta, a onda i drugih akata. I već u ovom času mogu reći da je Upravno vijeće prihvatilo prijedlog Statuta, da je na zadnjoj sjednici Gradskog vijeća također dana suglasnost za Statut pa je idući korak to da Upravno vijeće prihvati Statut i da ga dade na provjeru u nadležno tijelo državne uprave. Jedan korak odradili smo u vrlo kratkom roku i zasad sam time zadovoljan.

Osim toga moja je zadaća da muzej funkcionira u, da tako kažem, normalnim okolnostima. U prvom redu da se program, koji je verificiran, odvija u normalnim uvjetima i u suradnji s osnivačem, koji je i najveći financijer.

Vrlo brzo natječaj

Jeste li dobili kakvu uputu od riječkog gradonačelnika Marka Filipovića ili dogradonačelnice Sandre Krpan oko toga kako provesti novi natječaj za ravnatelja Muzeja? Jesu li vam izrazili što oni kao predstavnici osnivača misle i kako bi da se natječaj provede, u kojem roku i slično?

– Ja imam samo rokove koji su zakonom propisani, i tu nema razgovora, ja ću ih u tim okvirima i provoditi. Nisam dobio nikakve upute, a natječaj će biti proveden čim prije bude bilo moguće, čim se steknu uvjeti, a već su dijelom stečeni. Ako se Statut donese, a nema razloga da to ne bude, i ako ga državna uprava odobri, mi ćemo odmah ići u raspisivanje natječaja, i on će biti u onim okvirima koje propisuje Zakon o muzejima i Statut Grada Rijeke.

Ima li šanse da taj natječaj bude međunarodni, s obzirom na rečenu kompleksnost institucije, s dovoljno vremena, ili političke volje, da se na njega prijave i vanjski kandidati, ili će opet biti sastavljen i proveden samo za lokalne ljude? Mislim ovdje i na rokove za prijavu kandidata.

– Ja ću nastojati da se ispoštuje što dulji rok, i mislim da je to tendencija sviju nas. Drugo, natječaj će biti točno onakav kako je propisano. Bit će objavljen na stranicama Muzeja, u Narodnim novinama i u javnim glasilima, i bit će dostupan svima.

Možete li biti konkretniji oko vremena raspisivanja natječaja, u slučaju da sve prođe dobro sa Statutom?

– Ne mogu reći točno, ali vrlo brzo, nemam nijedan razlog za čekanje.

Zahtjevan preustroj

Prema vašem mišljenju dugogodišnjeg ravnatelja jedne slične institucije, kakvog biste vi ravnatelja ovog muzeja očekivali, ili htjeli, ili priželjkivali?

– Ja sam bio ravnatelj 30 godina. To je jako zahtjevan posao, nije važno samo to da je osoba stručna, to mora biti i socijalno inteligentna osoba, koja ima iskustvo u vođenju. Imate tu razne kategorije zaposlenika, pa komunikaciju s osnivačem, zatim s dionicima programa, i ta komunikacija je iznimno važna i ravnatelj je mora moći uspostaviti. Prvo, ravnatelj mora imati potporu i zaposlenika i osnivača, ali zakonski, osnivač je taj koji je zadužen da odabere i ja vjerujem da će se on pridržavati svih kriterija. Osim toga, svako ime i prezime koje se prijavi ima svoju biografiju, što je radio, kako je radio, ima li ili nema uspjeha, kakav mu je program, je li on samo obećavajući ili je realan i ostvariv…

Vjerujem da će onaj koji imenuje ravnatelja znati što se nudi i da će znati izabarati onoga tko će znati voditi ovaj muzej kao respektabilnu baštinsku instituciju, posebno otkako je proširen novim prostorom, otkako je dobio novi stalni postav – to je vrlo zahtjevna stvar, to je, po mom mišljenju, jedan preustroj. Ali to nije moj posao, to moraju odraditi mladi ljudi, sposobni, koji imaju znanja, ne samo stručnog, nego i oragnizacijskih, komunikacijskih sposobnosti, koje će osigurati da se iz djelovanja institucije vidi i njezina perspektiva, a ne samo perspektiva rukovodioca.

Pretpostavljam da ste pratili događanja oko Muzeja, ili se o njima informirali, u vezi s neuspješno provedenim natječajima za izbor ravnatelja Muzeja. Prvo da vas pitam, je li gradska vlast pogriješila što nije dopustila završetak mandata ravnatelju Ervinu Dubroviću?

– Ja ne mogu znati koji su motivi između osnivača i ravnatelja. Mislim da bi se o tome oni trebali očitovati.

Podrška kolektiva je važna

Kako gledate na činjenicu da je gradonačelnik Filipović postavio stranačkog, SDP-ova čovjeka Petra Petrinića na čelo Upravnog vijeća Muzeja, tijela zaduženog i za provedbu natječaja za izbor ravnatelja? Sve je tu po zakonu, naravno, ali vas molim da komentirate politizaciju toga tijela.

– Ne bih davao ocjene o politizaciji, jer politika je ta koja to radi i ljudi koji imenuju članove takvih tijela. Postoje zakoni i drugi propisi koji kažu tko može biti član tih tijela, e, sad, tko se toga pridržava i u kojoj mjeri, teško mogu komentirati, to ostaje slobodnoj procjeni.

Ranije ste bili rekli jednu jako važnu stvar, i to govori vaše tridesetogodišnje iskustvo, pa pretpostavljam da ćete se složiti ako ponovimo da ne može ravnatelj upravljati institucijom ako nema potporu i zaposlenika te institucije.

– Ne kažem da ne može, ali kažem kako ja na to gledam. Ja mislim da je dobro i da je iznimno važno da postoji podrška kolektiva u kojem misliš raditi. Ja znam na što vi ciljate, traži li se podrška formalno ili ne itd. Ja mislim da će svaki sposoban ravnatelj uspostaviti dobre odnose s kolektivom. I ne mora on biti iz kolektiva da bi to učinio. U protivnom, ako to nije u stanju, ne vjerujem da će se ni kandidirati. I mislim da će onaj koji bira ravnatelja te stvari trebati prepoznati, a vjerujem i da hoće.

No povijest, i to vrlo bliska povijest, kazuje nam da su zaposlenici Muzeja grada Rijeke prilično jasno rekli oko toga tko ima, a tko nema njihovu podršku. Na zadnjem natječaju za ravnatelja zaposlenici, i to jednako tako struka, kao i svi ostali, gotovo plebiscitarno su se opredijelili za jednu kandidatkinju, Emu Makarun, a nikako za drugu, Sabrinu Žigo, no Žigo ima potporu politike, konkretno dogradonačelnice, i ona biva predložena za ravnateljicu. Znamo kako je to završilo u Gradskom vijeću. Koliko dakle to može biti zdrava situacija, ako je kolektiv jasno opredijeljen?

– S obzirom na to da govorite o konkretnoj stvari ovdje, ja u to ne mogu niti želim ulaziti; ja mislim da je zakon jasno propisao da se ne mora tražiti suglasnost. A ako ćemo se držati toga, a moramo se držati zakona, onda se suglasnost, dakle, nije morala ni tražiti. Kako ćemo to sve tumačiti, ili što ćemo o tome misliti, ili što će svaki kandidat za ravnatelja naciljati ili misliti, druga je stvar, ali to je svakako u interesu i njega i osnivača.

Muzej grada Rijeke je iznimno važna baštinska institucija s velikim potencijalom – Vinko Ivić / Snimio Vedran KARUZA

Važna institucija

Što inače mislite o Muzeju grada Rijeke i o njegovu identitetu, što on jest, a što bi trebao ili mogao biti po vašem mišljenju?

– Muzej grada Rijeke je izmimno važna baštinska institucija s velikim potencijalom i u tom smislu treba to i osvijestiti i tek tada će se Muzej moći razviti. Ali stvoreni su temelji. Mislim da je taj muzej važan za grad i da takvih institucija mi nemamo puno. Dobio je jedan od najboljih stalnih postava, mogao bi imati i druge postave, i vjerojatno hoće, a novi ravnatelj će, predmnijevam, raditi programsku koncepciju u tim pravcima.

To vas pitam zbog kompleksnosti; prije svega tu su lokacije Palače šećera i Kockice, zatim izložba torpeda, oko koje postoje prijepori, ali i jasna svijest građana Rijeke i dijela politike da je ta izložba važna za Rijeku, zatim govorimo o »Galebu«, koji je PR-ovska i upravljačka noćna mora ako ne bude prihodio, s obzirom na to da će jako puno koštati. Hoću reći, ovaj muzej treba ozbiljnog menadžera koji će to moći voditi, pa je i u tom kontekstu vaš posao i posao Upravnog vijeća, i posao osnivača iznimno važan, a sve s ciljem da se izabere najbolji ravnatelj. Slažete li se?

– Vi ste i postavili pitanje i dali odgovor.

Možda, ali slobodno komentirajte, možda i u kontekstu doznačivanja profila toga ravnatelja, ako ćete time pomoći da se izabere najbolji.

– Sami ste rekli, morat će se taj netko nositi sa svime time, to je točno, i nije to lagan posao; imaš nešto iznimno vrijedno, važno, ne samo za Rijeku nego i za Hrvatsku, i to treba osvijestiti i kod osnivača, jer mislim da Rijeka to zaslužuje, sve te potencijale koji joj stoje na dlanu, da netko kvalificiran time upravlja, što je i u interesu osnivača. Ja tako gledam, i kao građanin i kao netko tko je čitav život u struci. I ja se doista nadam da će se prepoznati i naći kvalificirana osoba koja će imati znanja, sposobnosti, vještina i sve što je potrebno za taj posao koji ste rekli. A i da će imati podršku. Bez sinergije osnivača i institucije teško je raditi male, a kamoli velike projekte.

Suradnja s kolegama

Vi ste trideset godina bili na čelu Muzeja grada Zagreba. Možete li nam reći, što će sigurno biti zanimljivo i sljedećem ravnatelju ili ravnateljici Muzeja grada Rijeke, kako ste tako dugo opstali?

– Dugo sam opstao, prvo, dajući svega sebe. Vjerujem da sam bio sposoban u vođenju od malih pa do velikih projekata. Znao sam odabrati suradnike, imao sam odličnu suradnju i s kolegama u najužem, ali i širem okruženju, surađivao sam sa stručnim službama svoga osnivača koji su bili različite provenijencije u različita doba, i sve to bez stranačke iskaznice. To ne mora biti mjerilo ravnatelju, ali ja govorim kako je bilo u mom slučaju.

A što vama budućnost nosi? Kakvih još imate ambicija?

– Ja sam na dispoziciji. Nudim pomoć i ovdje, ne kao ravnatelj, nego kao netko tko može konzultacijama i savjetima pomoći. Ne nudim se za posao, nego nudim kolegijalnu pomoć.

Što se tiče budućnosti, to je božja providnost, teško je reći što ona nosi, ali ja vam imam maslinik u Nacionalnom parku Krka, gdje sam prekinuo rezidbu i došao sam u Rijeku. Bit će tamo štete, ne znam hoću li je nadoknaditi ovom koristi ovdje, ali nadam se ipak da će te koristi biti.