Vesna Biga nova je nositeljica Goranova vijenca, naše najznačajnije pjesničke nagrade, koja se dodjeljuje za cjelokupni pjesnički opus i izniman doprinos hrvatskom pjesništvu. Dodjeljuje se od utemeljenja 1971. godine, a od 2019. je bijenalna, što ju čini još i malo ekskluzivnijom.

Odluku da nagradu ove godine ponese Vesna Biga donio je žiri u sastavu: Tomislav Brlek, Ana Brnardić, Nataša Govedić, Ivica Prtenjača i Olja Savičević Ivančević te time konačno potvrdio nešto što smo znali, a što je dio antologičara i kritičara zaboravljao isticati: da je pjesništvo Vesne Bige trajna vrijednost naše kulture.

S pjesnikinjom, koja je i afirmirana prozna autorica te autorica zapaženih i izvođenih radiodrama, razgovoramo u povodu Nagrade.

Kakvo vam je bilo iskustvo dodjele Goranova vijenca u Lukovdolu?

– Takvo iskustvo uvijek je uzbudljivo i nezamjenjivo. Zaista me obradovala nagrada i, naravno, značenje koje ona nosi.

Laureate te naše najznačajnije pjesničke nagrade ipak ne volim toliko pitati što im znači nagrada, nego me zanima što misle da oni znače nagradi. Tako i vas pitam što, po vašemu sudu, prvenstveno vaše pjesništvo, a onda i vi kao autorica donosite Goranovu vijencu?

– U jednom razgovoru upravo sam to napomenula – pitanje je što ja značim nagradi. Ja se nadam da je u obrazloženju za dodjelu nagrade dio odgovora, te da moje pisanje nosi i jedno specifično iskustvo.

Ali bez obzira na to, mislim da pred svakim autorom stoji stalno preispitivanje, nalik onom koje se događa i pred pjesmom kad se ona završi.

Put od proze k poeziji

To obrazloženje nagrade ističe prozu kao vaš prvi prostor afirmacije, no ne ističe toliko da je prozna matrica karakteristična i za vašu poeziju. Naravno, ako je poezija zgusnuta proza, ta matrica ne rekreira govor na način tzv. stvarnosne poezije, pa ni komunikativne proze, niti »obezmetaforizira« pjesmu, već više upućuje na usmjerenost priopćavanju poruke. Kako je došlo do toga da ste, nakon prozne afirmacije, posegnuli za poezijom, odnosno što je poezija donijela vašem pisanju? Ili je možda poezija bila i prije, samo neobjavljena?

– Prozna matrica se možda nameće na prvi pogled, u formalnim karakteristikama nekih mojih pjesama. Uz to, mene je put vodio od proze k poeziji (a češće je, rekla bih, obrnuto, pa se otuda čini i prirodnije), tako da sam već na početku tvrđe bila svrstana u autoricu proze, a to je vjerojatno imalo utjecaja i na percepciju mojih pjesama.

Pjesma, naravno, nije samo zgusnuta proza, iako su granice između poezije i proze ponekad porozne, metaforička i metonimijska os, rekli bi neki teoretičari, ne sijeku se pod sasvim oštrim kutevima, njihovo prožimanje postoji.

Sve te oznake, pa i moje poezije – neoegzistencijalistička, fenomenološki pristup, stvarnosna ili ne – treba preispitivati uvijek iznova, jer lako dolazi do skliznuća pri svrstavanju. Tzv. poruka ne pripada samo prozi.

»Poruka« (ta riječ kao da sužava mogućnosti pjesme i upućuje na neke starije obrasce pristupa) pjesme je u njezinoj cjelini, koja zapravo nosi vlastitu stvarnost, ili bi je trebala nositi (no može li se u pristupu poeziji uopće rabiti riječ »treba«?)

Do prijelaza s proze na poeziju kod mene je, koliko sam ja to osvijestila, došlo iz raznih »razloga« o kojima sam već govorila više puta. Jedan od tih je i ratna zbilja, razbijanje slike svijeta koja je dotad postojala.

Dakle pojavilo se novo zrcaljenje stvarnosti, u novim fragmentima osjećaja, koji manje upućuju na cjelinu slike i njezino dotadašnje smirenije, logocentričnije zrcaljenje. Osim toga, tu je svakako bila i moja potreba za pjesničkim, »slobodnijim« načinom izražavanja (»Način pjesme« je i naslov moje prve zbirke).

Uostalom, poeziju sam pisala kontinuirano, samo je nisam objavljivala niti na nju bila primarno koncentrirana, u smislu njezine dovršenosti, odnosno spremnosti za objavljivanje.

Rad na tekstovima

Koncepti, apstraktni pojmovi koji se opredmećuju, riječ koja dobiva rupu u sredini, sjenka koju se šeta na uzici, kao ljubimca, nizanje, ulančavanje, jezična zaigranost… Što je za vas najvažnije u pjesmi? Što pjesma mora imati da biste ju »pustili«?

– Najvažnija mi je njezina jezična zaigranost, trenuci kad je prvi put predajem prstima, izvedbi. Odatle, pa do dovršenja pjesme, nekad je kraći a nekad duži put.

Premda se u mnogim pjesmama javlja vrst izmicanja, sklonost nedovršenosti, pa i mogućnost da se same od sebe preinače, ili pišu iznova i iznova, dok te mogućnosti ne iscrpite do kraja, ili one iscrpe vas, pa ih dovršite »mačem« i stavite točku.

Pišete li lako ili teško, odnosno radite li puno na svojim tekstovima ili se oni od početne do završne faze ne mijenjaju mnogo?

– Donekle sam na to već dala odgovor. Radim dosta na svojim tekstovima, pogotovo nekim, ali zalome se i takvi koji se očas ispišu i ne traže puno naknadnih intervencija.

Kako birate pjesmu, odnosno prozni tekst, je li to pitanje teme, motiva ili nečega drugoga?

– Tu smo ponovo na obrascu biram li ja motiv između onih koji se nude, ili on bira mene. To ostaje otvoreno, radi se o cjelini koju nije lako razlučiti, o igri između, recimo, mene i motiva. Poriv da se nešto napiše čini mi se da ima ponekad i neku svoju, gotovo samostalnu snagu.

Knjiga izabranih pjesama

Vaša pjesnička afirmacija konstantna je u nekih autora, kritičara, odnosno antologičara, dok dijelu, možda i većemu ne ulazite u obzore. Hoće li ova nagrada to konačno promijeniti, odnosno je li to i zato što ste poznata prozna autorica, pa što to imaju prozaici raditi među pjesnicima?

– Ne znam hoće li ova nagrada to promijeniti. Osim samog čina pisanja, koji mi najviše znači, tu su i druge stvari, rad na promociji, umrežavanje u određene struje da bi se postigla vidljivost, a ja tu nisam naročito prilježna, doživljavam to kao nešto odvojeno od pisanja i donekle mi strano.

Književnik-intelektualac; koliko je za pisca/spisateljicu važno da bude društveno angažiran/a, odnosno je li zbog prirode svoga posla s riječima dužan/dužna biti korektiv negativnim pojavnostima u društvu ili je njegovo/njezino »samo« da piše, izmišlja priče i stvara nove (jezične) svjetove?

– Mislim da je veoma važna društvena angažiranost i cijenim autore kojima to polazi za rukom. Za to je potrebna i određena vrsta energije, poriva da se angažiraš neposrednije, prebaciš se iz jednog jezika u drugi i u njemu također prepoznaš sebe.

Dakle donekle je to individualno, no »zadatak« postoji. Premda je biti »korektiv« prilično dvosmisleno, znamo to iz povijesnog iskustva, ali vršiti određeni pozitivan utjecaj (za koji mi smatramo da je takav – nisam sretna pri upotrebi riječi »mi«) svakako je dobrodošlo.

Uostalom, ne znam je li moguće »samo« pisati, ako je to već javna djelatnost, pa uvijek nosi, makar i posredno, šire društvene implikacije.

Na dodjeli nagrade čuli smo i neke vaše nove pjesme. Možemo li uskoro očekivati kakvo novo vaše oknjiženje?

– Uskoro bi mi, nadam se, trebala izići knjiga izabranih pjesama (to je osmišljeno poodavno), a imam već i gotovu zbirku pjesama koja čeka na objavljivanje.