Iranski glazbenik Kayhan Kalhor je, u suradnji s Erdalom Erzincanom, turskim sviračem baglama koji je jedna vrsta saza, nastupio u zagrebačkom Kazalištu Kerempuh na 13. Zagreb Jazz Festivalu. Svojim su nastupom osvojili publiku, ali i stručnjake za svjetsku glazbu. Bio je to nesvakidašnji, nestvaran glazbeni događaj, koncert za pamćenje.

Kalhor je iznimna kreativna snaga na današnjoj glazbenoj sceni, međunarodno priznati virtuoz na kamanchehu koji je kroz svoje brojne glazbene suradnje bio ključan u popularizaciji perzijske glazbe na Zapadu. Njegove izvedbe tradicionalne perzijske glazbe i brojne suradnje privukli su publiku diljem svijeta. Proučavao je glazbu mnogih iranskih regija, posebno onih u Khorasonu i Kordestanu i prilagodio je vlastitom glazbenom svjetonazoru. Pet puta bio je nominiran za nagradu Grammy, a 2017. je s Yo-Yo Maom i Silk Road Ensembleom nagrađen Grammyjem. John Adams pozvao ga je da 2004. održi solistički recital u Carnegie Hallu, u sklopu njegove serije Perspectives, a pojavio se i u dvostrukoj izvedbi na Mostly Mozart festivalu Lincoln Centera, dijeleći program s Festivalskim orkestrom izvodeći Mozartov »Requiem«. Godine 2018. u Šangaju mu je dodijeljena prestižna nagrada Isaac Stern Human Spirit, utemeljena kako bi se odalo priznanje pojedincu ili grupi – u bilo kojem području i iz bilo kojeg dijela svijeta – za koje se smatra da su dali izniman doprinos razumijevanju čovječanstva kroz medij glazbe.

Kalhorove izvedbe proizlaze iz strasti, ljubavi prema glazbi, tradiciji, ljudima, kulturi… »To je cjelokupna filozofija«, rekao je u razgovoru koji smo vodili dan nakon spomenutog koncerta. »To bi trebala biti uloga glazbenika u sviranju glazbe. Često razmišljamo o tome što želimo od glazbe, što ona predstavlja u našim životima, je li to samo glazba ili ima i neku drugu svrhu. Glazba za mene predstavlja sve. Glazba je lijek za sve. Kako se razvijate uz glazbu – sviram od svoje pete godine – ona postaje sve važnija, postaje vaš jezik, utočište, vaša obitelj«.

Glazba je njegova obitelj u punom smislu te riječi. Naime, Kalhor je kao sedamnaestogodišnjak napustio svoj dom i nikad se nije vratio. Nakon toga više nije vidio svoju obitelj. Svi su zajedno poginuli u nesreći, barem tako kaže, iako je ta priča zapravo tajnovita. »Bilo je to teško razdoblje u Iranu, bio je rat, nisam mogao pohađati glazbenu školu«, sjeća se. »Tako glazba postane tvoja obitelj, postane tvoj jezik, ljubavnik, život. Ako si dobar u tome što radiš, postaneš utočište za druge ljude. To dijeliš s njima, s time ulaziš u njihove domove, postaneš dio njihove obitelji. Obožavaju te iako te možda nikad nisu vidjeli, vole tvoju glazbu, u tome pronalaze neku vrstu sličnosti, ostvaruju bliskost s tobom. Sviraš za njih. Kad snimaš album ili planiraš koncert, znaš da će ljudi s nestrpljenjem iščekivati što ćeš i kako napraviti, da će jedva dočekati da te čuju. Važan je i taj socijalni aspekt. Kad im tvoja glazba postane važna, ljudi očekuju da to radiš u zajednici. To postaje važno za zajednicu. Sve se razvija i postaje svrhovito. To je poput kruga. Ako to što izvodiš postane važno filozofski, društveno i duhovno, to će hraniti ljude, a ljudi će hraniti tebe. Zajedno s njima možeš dosegnuti razinu koja je dublja, društveno i glazbeno, koja je svrhovita i koja ti pruža razlog da nastaviš, a njima pruža razlog da slušaju tvoje izvedbe. Tako glazbenici postaju figure koje nadilaze samu glazbu.«

Međunarodni jezik

Primjer kojim potkrepljuje tu tezu Kalhor nalazi u neuobičajenom događaju kad je četrdeset i tri večeri zaredom svirao u istoj dvorani u Teheranu, a radi se o instrumentalnoj glazbi. »To je postalo dijelom društvenog života«, govori. »Stvorili smo nešto što svi volimo, a razlog je glazba, no nakon svega, glazba obuhvaća tek mali dio toga, a sve ostalo dolazi na vidjelo. Kad navršim devedeset i pet godina i više neću moći svirati, a ponovo nastupim u Teheranu, na koncert će doći toliko ljudi koliko ih je došlo kad sam tamo svirao kao pedesetogodišnjak. Tada više neću moći svirati, ali svi ti ljudi će biti sa mnom zbog onoga što sam učinio za glazbu. Ljudi će me i dalje željeti susresti i ja ću željeti susresti te ljude. Voliš svog partnera, svoju suprugu, djevojku, ljubav svoga života kad ima osamnaest, a voliš istu osobu i kad imaš četrdeset, šezdeset. Nema veze što netko postane star i više ne izgleda isto, izgleda poput neke druge osobe. Stvar je u odnosu koji razvijete s nekim, a on postaje sve ljepši i dublji. To je glazba.«

Kalhor govori o percepciji njegove glazbe kad je svira u svojoj zajednici, među ljudima kojima je poznata tradicija te glazbe, ali nameće se pitanje kako ljudi iz drugih kultura, primjerice iz SAD-a, Japana ili Europe, shvaćaju i prihvaćaju njegovu glazbu. »Kad imate publiku koja u potpunosti razumije nijanse vaše glazbe, tradiciju, i očekuju da napravite nešto određeno, a ne nešto drugo, to je jedno«, objašnjava. »S druge strane, ta glazba nema ekskluzivnu publiku. Uvijek će u glazbi biti nešto što će svi razumjeti, čak i ako ne razumijete samu glazbu, čak i ako niste upoznati s glazbom određenog područja ili neke zemlje na svijetu. U glazbi ima nešto što svi razumiju, posebice oni koji su posvećeni glazbi i slušaju mnogobrojne vrste glazbe iz raznih dijelova svijeta. Za njih nije teško razumjeti. Odete li na koncert afričke glazbe, a do tada je niste slušali, možete odrediti je i netko dobar glazbenik ili nije, svira li dobro ili ne, uživa li on ili ona u glazbi koju izvodi ili ne. Uvijek sve izađe na vidjelo. U glazbi ne možete lagati, ništa ne možete sakriti. Neće svi razumjeti o čemu se radi, ali svi će uspostaviti nekakav odnos s glazbom. Ne mora pripadati vašoj kulturi da biste je razumjeli. Ona je međunarodni jezik. To je jedino što imamo u tom svijetu što je tako javno, tako neosobno i pripada svima, svi su u mogućnosti razumjeti je. Postoje dva sloja: imate međunarodnu publiku koja vas ne poznaje, koja ne poznaje vašu glazbu, a imate i publiku koja dobro poznaje vašu glazbu i tradiciju. Puno je ljepše ako se to dvoje može spojiti, ali imate li samo jednu stranu toga i to može proći, također možete uspostaviti odnos s publikom, možete odaslati svoju glazbenu poruku, ljepotu zvuka i složenost fraza. To zvuči tako tehnički, ali siguran sam da mogu razumjeti i duhovnu stranu glazbe. Ne mogu to objasniti i ne znaju što je to, ali mogu razumjeti.«

Velika tradicija

Slušajući ga kako svira nameće se razmišljanje o toj duhovnoj strani, ne samo o višoj sili kao izvoru umjetničkog nadahnuća, nego i o širenju mudrosti koju nesebično prenosi prisutnima. »Ne mislim da to što donosim kroz glazbu, ali i kao osoba, predstavlja samo mene«, rekao je. »Glazbu ne stvaram sam. Postoji razlog zašto je ta uloga povjerena upravo meni. Svi primamo energiju iz nekog drugog izvora i za to postoji razlog. Dodijeljena nam je misija širenja ljepote među ljudima. Mi smo poput uređaja koji su uključeni u neki napon. Mi smo tek izvođači te glazbe. To je neka vrsta veličanstvenog osjećaja koji nam govori o ljepoti svijeta. Naši odnosi, tijelo koje imamo, sve je tako složeno. To nam ukazuje na energiju koja vlada svemirom. Mi smo samo prenositelji toga, poput ogledala smo u kojem se to odražava. Ne gledam na sebe kao na nekoga tko je to stvorio. Kreacija dolazi iz nekog drugog izvora, a mi smo samo njezin odraz. To se treba odražavati na druge osobe«.

To se doista odražava na druge osobe. Dobar primjer je njegov solo koncert u Kairu kojem su kao publika nazočili gotovo svi glazbenici iz Kaira. Ne samo da su došli slušati njegov nastup, oni su mu došli iskazati poštovanje. »Sjajni slušatelji!«, sjetio se u nekom posebnom zanosu. »Bili su fascinirani svime što sam činio. Svako malo začulo se oduševljeno uzdisanje. Izrazili su svoje osjećaje na licu mjesta. To je kao zvuk leta jata ptica koje iznenada mijenjaju smjerove. Predivno! Na neki način uspostaviš odnos s njima tako da se svi krećete u istom smjeru, mijenjate smjer. Gledate li to sa strane bit će predivno, ali kad ste uključeni u to, kad ste dio toga vjerojatno niste svjesni kako jato izgleda s udaljenosti od jednog kilometra. Letite unutar jata ptica, a zapravo ne znate što radite. Zato što drugi krenu u drugom smjeru i vi krenete u tom smjeru. Za nekoga tko gleda sa strane to je predivan prizor. Divno je graditi takav odnos.«

Koliko god ga nadahnjuje ta pripadnost zajednici, ipak njegova je glazba osobna, ali i izravno povezana s određenom tradicijom, drevnom kulturom. »Nema elemenata kulture, a glazba je jedan od njih, koji ne dolaze ni iz čega«, objašnjava. »Tradicija je uvijek iza toga. Tradicija iz koje dolazim je vrlo stara, glazba u njoj postoji tisućama godina. To što ja sviram nije onakva glazba kakvu su svirali prije dvije ili tri tisuće godina. Mijenjala se. To je velika tradicija, ali to što sviram nije tradicionalno, to je nešto osobno, ali teško da je zasnovano na toj tradiciji.«

Osjeća se to u inovacijama koje čujemo u njegovim izvedbama. Kad opali svim prstima po žicama kao da slušamo flamenko, kad svira udaraljkaškim pristupom u spoju s pizzicato tehnikom kao da čujemo zvuk table… »Ne želim preuzeti zasluge za to jer da nisam ja to napravio netko drugi bi to učinio. Uvijek postoji pravo vrijeme da se nešto dogodi. No istina je da se radi o izumu. Netko je izumio telefon, ali mogao je to biti netko drugi u nekoj drugoj zemlji. Postoji vrijeme za svaku novu inovaciju. Ne uzimam si zasluge za to, ali napravio sam puno toga zato jer je bilo vrijeme da se to napravi na tom glazbalu. Proizvod sam mnogih, mnogih drugih učitelja i glazbenika«.

Kako si odgojen…

U tim izvedbama osjeća se da je studiozno proučio druge stilove i tehnike sviranja, da ih uvjerljivo tumači, da su mu bliski. Više od dvadeset i pet godina svira s indijskim glazbenicima s kojima je ostvario mnogobrojne projekte. Godinama sa sitaristom i vokalistom Shujaatom Husainom Khanom i tablistom Sandeepom Dasom sudjeluje u cijenjenom projektu »Ghazal«, suosnivač je renomiranih ansambala Dastan Ensemble i Masters of Persian Music, kao solist svirao je s raznim ansamblima i orkestrima uključujući Njujoršku filharmoniju i Orchester National de Lyon, a surađivao je i s Kronos Quartetom, Yo-Yo Maom i drugima. Zato na raspolaganju ima mnoštvo elemenata koji mu služe da obogati svoju glazbu, da je učini zanimljivom i intrigantnom i zadrži pažnju slušatelja tijekom cijeloga koncerta. »Naravno da učim od glazbenika s kojima surađujem«, smatra Kalhor. »Glazbenici su proizvod puno, puno, puno drugih elemenata, ne samo glazbe, ne samo glazbala, ne samo onoga što sviraš i što si naučio od učitelja, ne samo tradicije. Važno je kako razmišljaš, kako si odgojen, koje si vrijednosti usvojio odrastajući u svojoj obitelji, s kakvim si glazbenicima surađivao u karijeri, u kojoj si tradiciji stasao, iz koje si tradicije učio«.

Kalhor je surađivao s glazbenicima iz zapadne kulture, kao i istočne. Počeo je kao tipičan iranski glazbenik, ali stekao je obrazovanje u zapadnjačkoj glazbi koju je studirao u Ottawi u Kanadi. Diplomirao je skladanje. Tijekom karijere skladao je djela za najpoznatije iranske pjevače, glazbu za televiziju i film te je bio uključen u stvaranje soundtracka za film »Youth Without Youth« Francisa Forda Coppole u glazbi na kojoj je surađivao s Osvaldom Golijovom, kao i za mnoge iranske filmove. Njegove narudžbe uključuju djela napisana za Kronos Quartet i za Yo-Yo Ma’s Silk Road Project.

»Mnogi različiti elementi definiraju nas kao glazbenike«, tvrdi. »Zato nešto što radim može podsjetiti na neku drugu tradiciju ili tradicije, ali nastojim to prevesti u svoju glazbu a da ne zvuči neprirodno. U stara vremena nismo znali za toliko različitih stvari koje bismo mogli koristiti. Danas nam je dostupna glazba svih zemalja svijeta. Ne uspijevaju u svakoj zemlji rajčice ili krumpiri, ili ruže, ili tulipani, ili što god. Uzimamo to jedni od drugih i ugrađujemo te elemente u nešto novo. Dijelimo to. Niti jedna kultura, niti jedna glazbena tradicija, niti jedna osoba nije nedodirljiva. Ništa se ne razvija u vakuumu. Svi učimo jedni od drugih. Govorimo li o glazbi, čak i prije dvije tisuće, prije dvije i pol tisuće godina, postojao je krug. Indija, Kina, Perzija, sve do Italije, bili su povezani, učili su jedni od drugih, razmjenjivali iskustva: glazbena, kulturalna, trgovali su svilom, začinima, tkaninama i drugim stvarima. Uvijek smo učili jedni od drugih. To će uvijek postojati, samo što se danas to događa puno brže nego prije dvije ili tri tisuće godina.«

Luk i strijela

Kalhor virtuozno svira kamancheh, iransko gudačko glazbalo koje se koristi u perzijskoj, azerbajdžanskoj, armenskoj, kurdskoj, gruzijskoj, turkmenskoj i uzbečkoj glazbi, a podsjeća na gusle. No, nije se zadovoljio samo ovladavanjem virtuozne tehnike sviranja, on istražuje nove mogućnosti tog glazbala, razvija i proširuje njegov vokabular, uvodi ga u nove situacije, pridaje mu u novo značenje. »Svako glazbalo, bilo jednostavno ili sofisticirano, zbog tradicije u kojoj ga sviraju, u kojoj je rođeno, razvilo se u nešto na čemu se može izvoditi određena vrsta glazbe«, tvrdi Kalhor. »Pogledajte violinu! Može vam se činiti jednostavnim glazbalom, ali glazba koju izvodite pomoću nje nije jednostavna. Nije uvijek bila takva kakva je danas. Prije je bila jednostavno glazbalo. Počelo je s rebecom i nastavilo se s violom, violom da gambom. Postajala je sve složenija, a sa složenošću se mijenjao oblik jer bile su potrebne izmjene koje su inicirali sami glazbenici. Tada je došlo vrijeme za nove promjene. Primjerice, Niccolo Paganini je svirao složenu glazbu i zbog njega su morali promijeniti oblik violine, dodati neke stvari kako bi violina omogućila sviranje novom tehnikom i ostvarila novi zvuk. Kamancheh nije oduvijek bio takav kakav je danas. Najprije je bio jednostavno glazbalo, mala lopta s vjerojatno dvije žice, nakon toga su dodane još dvije žice, a loptica je razvijana u raznim verzijama i oblicima. Sviram suvremenu verziju kamancheha, koji je vjerojatno razvijen prije pedeset godina. Zasnovan je na tradicionalnom kamanchehu, drevnom glazbalu čije ime znači mali lovački luk. Prvo glazbalo bio je ljudski glas, tada su došla udaraljkaška glazbala, potom puhačka, pa trzalačka, a na kraju gudačka. Mislim da je kamancheh bio trzalačko glazbalo sve dok neki lovac nije počeo strelicom guditi po žici od luka i shvato da proizvodi divan zvuk. Zato možemo dugo držati zvuk. Kaman na perzijskom, na farsiju, znači lovački luk, a kamancheh znači mali lovački luk. Lovački luk je velik pa su morali izmisliti manju verziju. Tijelo je vjerojatno bilo malo, možda od tikve ili kokosa ili nečega sličnog, postupno je postajalo sve veće, od jedne žice došlo je do povećanja na dvije, pa na tri, i konačno četiri te je glazbalo postalo sofisticiranije. Putovalo je na Istok, u Kinu, i tako je nastao ghijak koji je slično strukturiran, a poslije i gouquin. Osim toga, putovao je i na zapad i tako su nastali rebec i neka druga glazbala. Potom je cijela obitelj violina i rebeca rezultirala današnjom violinom koja je očito došla s Istoka. Dakle, kamancheh je vjerojatno najstarije, zapravo to je najstarije glazbalo koje se svira gudalom, preteča mnogih glazbala koje srećemo diljem svijeta.«

Perzijska poezija

Kalhor svoje izvedbe u velikoj mjeri osmišljava na licu mjesta. Primjerice, uhvati se nekog glazbenog motiva: ritmičkog ili melodijskog, i oko toga s varijacijama i improvizacijama gradi priču, veze sitan vez, ukrašava ih rafiniranom ornamentikom. »To je tradicijsko, a istodobno i osobno«, rekao je. »Moramo zapamtiti 400 do 450 fraza iz tradicije te glazbe, jer ništa od toga nije zapisano. Na taj način također učimo osnove improvizacije. Pritom dobivamo upute o tome kako skočiti na sljedeću stepenicu. No, to još uvijek ne znači da ćemo nakon što to naučimo postati improvizatori. Primjerice, tijekom godina naučio sam prigodom sviranja koristiti razne elemente ljudskog govora. Kao kad se strastveni govornik, koji ima dovoljno znanja o temi o kojoj govori, koristi posebnom tehnikom da bi vas uvjerio u to što govori. Predsjednici država za to koriste posebnu tehniku. Ne govorim o sadržaju, nego o tehnici. U povijesti čovječanstva bilo je pripovjedača, vođa, duhovnih vođa, koji su riječima utjecali na ljude, posebice načinom na koji su ih izgovarali. S vremenom sve više koristim takve tehnike. I dalje ih istražujem, pronalazim načine na koje mogu ispričati priče koristeći ih. Koriste ih i drugi glazbenici, primjerice oni iz klasične glazbe. Pokušavam unaprijediti način razvijanja motiva, tema i varijacija, način variranja motiva i korištenje toga za nešto drugo. Puno toga pomoglo mi je da obogatim svoju glazbu. Tada motiv, bez obzira što se oko njega raspredalo, postaje žarištem izvedbe. Uvijek mu se vraćam. Slušatelji postaju sastavnim dijelom toga. Čak i ako niste glazbenik, čut ćete to. Uvijek je negdje tamo. Tako ostvarujete odnos sa slušateljima. Volim uključivati slušatelje tako da postanu dio toga, da postanu dio priče i znaju u kojem se smjeru krećem, da predviđaju moju sljedeću frazu, ali ja tada napravim nešto drugo.«

Njegov način sviranja ostavlja dojam kao da izrađujete mandalu predivnih boja, fine intarzije filigranskih detalja… te je odjednom otpuše da poleti u beskraj, a ostane samo u sjećanjima prisutnih. »Moram iskoristiti sve što mi je na raspolaganju: zvuk, boje, timbar, ritam«, tvrdi. »Fraziranje je jako važno. Kad sjedneš i sviraš koncert, kao kad slikar ima prazno platno, počinješ pomalo i gledaš kako izgleda, pa dodaješ novi sloj, koristiš nove boje, koje još nisi koristio, ali na apstraktan način. Volim apstraktno. Ne želim slikati planine, šume, krajolike i kuće. Da bi mogao tako raditi, moraš koristiti različite zvukove, različite boje, različite tehnike, različite frazirunge, sve što znaš. Ponekad moraš svirati forte, ponekad proizvoditi zvuk koji je jedva čujan, ponekad nijansirati. Sve je dobrodošlo u slikanju. No, na kraju koncerta moraš svršiti slikanje, a slušatelji će sliku odnijeti u svojim mislima. Ta je slika svake večeri drukčija. U tome je ljepota improvizacije.«

Kalhor između ostalog svira instrumentalne izvedbe skladbi koje su poznate u vokalnim verzijama, pretvara ih u nevokalne. Priče i osjećaje koji se iskazuju riječima prevodi u jezik glazbe. »Tradicija iz koje dolazim snažno je povezana s vokalnom glazbom«, objašnjava. »Neke od fraza učimo uz perzijsku poeziju. Odaberemo neku pjesmu i osmislimo glazbu koja ide uz nju. Mnoge od tih fraza koje možete čuti u našoj glazbi odnose se na pjesme koje su napisali slavni pjesnici. Tako pamtimo glazbu. Počinjemo s glazbenom tradicijom koja je duboko ukorijenjena u poeziji, ali nastojim to zaboraviti, udaljiti se od toga. Nastojim razlomiti te rime i ritmove i pronaći nešto što nije u ritmu pjesništva ili vokalnog pristupa. Fraze su ponekad tako dugačke da tako nešto niti jedno ljudsko biće ne može otpjevati, ali na glazbalu to možemo odsvirati jer imamo tehničke mogućnosti. Zašto ih ne iskoristiti?!«