RIJEKA – Svibanj u Rijeci zaista je imao umjetnički predznak; nakon Festivala malih scena uslijedili su Port of Dance i Zoom festival, uz, dakako, ostale kulturne aktivnosti koje se odvijaju u našemu gradu. A od ostalih kulturnih događanja, na programu se HKD-a tako, samo tjedan dana nakon festivala Port of Dance, našla i jedna zanimljiva solo predstava, ona Martine Hrlić Rogić »Vrijeme loma«.

Riječka plesačica i koreografkinja svoju je posljednju predstavu, »Jezik kože«, na istoj pozornici imala 2022. godine, a radilo se o, napisao sam tada, predstavi koja je izvedbeno obrađivala jezična značenja frazema sa sastavnicom iz semantičkog polja koža. Ili, drugim riječima, predstava je »repeticija frazema s riječi koža, lingvistički/frazeološki memento, isticanje životne efemernosti, palimpsest značenja, a u konačnici i oda životu i pojedincu debelokošcu kroz obradu njegovih (psiholoških) stanja«.

Na tragu posljednjih riječi koje se tiču obrade psiholoških stanja je i njezina nova predstava »Vrijeme loma«, značenjski susljedna onoj prošloj, jer problematizira društvenu ulogu žene, propituje ulogu pojedinca (žene), te tereta koji (ona) može podnijeti. Tako i naslovna sintagma upućuje na ženinu fragilnost i onaj ključni trenutak psihičkog (s)loma i izgaranja.

Aktualna priča

Scenografski vrlo jednostavna pozornica uključila je samo dva odijeljena reda reflektora koja su izmjenično stavljala u fokus izvođačicu koja je u nešto više od dvadeset minuta svojim tijelom i svojim facijalnim ekspresijama uspjela dati pogled na poziciju i ulogu žene (danas), onu koja je čeka jer je jednostavno – žena. Svojim je tijelom tako performerica u narativnom modusu ocrtala izmjenu različitih stanja, njihovu kompleksnost, one sitne promjene, pogledom, pozicijom glave, gestikulacijama, i izrazom lica koji je varirao od onog ekstatičnog, vedrog, nasmijanog, onoga koji je davao dojam potištene osobe, snuždene, do onoga koji je odavao znakove posvemašnjeg umora, iscrpljenosti, fizičke i psihičke, znakove izgaranja, čemu je pridonio i njezin izgled raščupanosti, zbunjenosti, zbog izgubljena životnog kursa.

Na početku tako pratimo posve sretnu ženu, domaćicu, majku koja narativnošću pokreta donosi priču svakodnevice, one rutinirane, ponavljačke naravi, koja se ogleda u svim aktivnostima jedne žene koja je ujedno i majka i domaćica, no i zaposlena osoba, pa tako mora između svega toga vješto manevrirati, što joj ostavlja (pre)malo vremena za nju samu.

U koreografskome smislu, pokret je u ovome slučaju definitivno sredstvo za ostvarivanje kompleksnosti ove aktualne priče iz naše iskustvene zbilje, s ciljem prikazivanja dinamike života i njegovih oscilacija, jer uz one pozitivne trenutke, tu su dakako i negativni koji su neizbježni. Štoviše, rekao bi filozof Costica Bradatan, koji razmatra različite vrste neuspjeha, kako je ono negativno, neuspjeh, nešto potrebno, jer nas oblikuje, daje smisao našemu životu. Ovdje bi se stoga moglo govoriti o nekoliko vrsta neuspjeha koje predstava tendencijski prikazuje, i onome društvenom, i o onome fizičkom, jer radi se o društvenoj ulozi žene (majka-domaćica-radnica), što ostavlja psihofizičke posljedice.

Glazba i osvjetljenje

Što se tiče glazbene podloge, nakon trenutaka potpune tišine, slijedi glazba s matrice s pridodanim glasom naratorice, koja svojim »mekim« otkucavanjem upućuje na (ne)određenost životnoga optjecaja, potom ona reskog zvuka, presijecanja, prožimanja, zatim ona koja zaglušujućim i metalnim zvukom upućuje na negativan životni predznak, da bi sam kraj poprimio vrlo emotivno ozračje. Sukladno tome je i osvjetljenje koje se intencionalno postupno smanjuje i pojačava, s ciljem isticanja i (d)označavanja određenog trenutka.

Uz one trenutke čiji je tijek plesnodramaturški pozitivan, tu su i trenuci koji prekidaju početno idealiziran život/sreću, koji se odvijaju u negativnijem ozračju, pa žena mahnito pere pod, doslovno ga riba, grebe, pokušava skinuti prljavštinu, trči po kući i uklanja tragove drugih ukućana, da bi se kasnije, pri samome kraju, na podu uvijala, grčevito i nekontrolirano, uz nepravilno podizanje različitih dijelova tijela, čime je pokušala ukazati na posljedice društvene klime i očekivanja spram žene koja su gotovo petrificirana, koliko god se na njih (negativistički) ukazivalo. Baš zato, isprekidani trenuci sreće u životu performerice, a posebice kraj, odaju sudbinu gotovo almodovarovske žene – na rubu živčanog sloma. No ova slom i jest doživjela.