RIJEKA – Nakon »Zbilje« na ovogodišnjem Međunarodnom festivalu malih scena prikazana je još jedna predstava Drame zagrebačkog HNK-a – »Fafarikul«, koju je prema tekstu suvremene autorice Đurđice Čilić režirao Ivan Planinić. Ishodišni tekstovi predstave dvije su knjige ove spisateljice – »Fafarikul« i »Novi kraj«. Te su knjige zbirke crtica fragmentarne kompozicije u kojima se isprepliću sjećanja, počeci i krajevi jednog života. Kako je u osvrtu na knjigu »Fafarikul« napisao Marinko Krmpotić, iza neobičnog naslova krije se divna knjiga prepuna čistih i krajnje iskrenih osjećaja. Fafarikul je, objasnio je, jedan od rjeđih naziva za drvo zvano koprivić, drvo bogate krošnje i jakih korijena koji sežu duboko u zemlju. Za naslov svoje zbirke kratkih priča autorica ga je odabrala možda baš zbog simbolike bogate krošnje i dubokih korijena.

Priče o odrastanju

Đurđica Čilić ispričala je kroz više od stotinu kratkih zapisa razdoblje od svog djetinjstva u Vitezu pa do današnjih dana. Učinila je to tako da je, ne poštujući kronološki redoslijed zbivanja, prenijela niz za njezin život bitnih priča stvorivši razgranatu zbirku priča. U njezinim pričama čitatelj može upoznati autoričine roditelje, djeda i baku, njezinu djecu, sestru, prijatelje… »Puno je likova i mnogo bolnih i divnih zbivanja u ovim pričama koje progovaraju o odrastanju, školovanju, mladosti prekinutoj ratom, studiranju u Zagrebu, majčinstvu, ljubavi, prolaznosti, smislu života… Jednom riječju, o svemu onome što svatko od nas često promišlja i razmišlja«, napisao je Krmpotić. Sukladno ispovjednom tonu nužnom za ovu vrstu literarnog stvaranja, autorica piše u prvom licu. Iz mnoštva crtica u svojoj adaptaciji Ivan Planinić i dramaturginja Mirna Rustemović izabrali su dio njih i učinili ih podatnim za kazališno uprizorenje. Pritom se u ovoj fragmentarnoj predstavi ti kratki zapisi nižu kronološkim slijedom – od djetinjstva Đurđice do smrti njezine majke čime je zatvoreno jedno poglavlje njezina života. Lik Đurđice, pripovjedačice, utjelovila je Daria Lorenzi Flatz, igrajući je emotivno i toplo. Ostali likovi, koje tumače Živko Anočić, Vlasta Ramljak i Franjo Kuhar zapravo su unutarnji glasovi koji čine puninu Đurđičine ličnosti.

Scenograf i oblikovatelj svjetla Ivan Lušičić Liik zanimljivo je oblikovao scenski prostor – dvije drvene klupice na kružnoj podlozi prizivaju vrtuljak u dječjem pješčaniku na kojega asocira i tepih kojim je prekriven pod, a s obiju strana pozornice nalaze se prolazi s drvenim okvirima. Tako i scenografija djeluje »toplo«, dok se glumci mekanim sagom kreću u čarapama. Diskretni su kostimi Ane Fucijaš, glazbu potpisuje Nikša Marinović, a scenski pokret osmislila je Maja Marjančić.

Djeca, roditelji, škola

Predstava »Gidionov čvor« nastala je u produkciji MESS-a, Pozorišta mladih i Intermezza iz Sarajeva, u režiji Selme Alispahić. Riječ je o drami za dva glumca američke spisateljice Johnne Adams koja svojim tekstom otvara važna pitanja školstva i cenzure umjetnosti u školama. Dramska situacija je sljedeća – majka i nastavnica susreću se u učionici, na ranije dogovorenom informativnom sastanku, 72 sata nakon jednog tragičnog događaja. U sarajevskoj predstavi majku tumači Selma Alispahić, a nastavnicu Helena Vuković. U minimalističkom redateljskom pristupu scenski prostor naznačen je tek dvjema školskim klupama i stolom učiteljice (scenografiju i kostimografiju potpisuje Edna Slipčević). U tako postavljenom okviru, u kojemu je publika neka vrsta svjedoka (dio publike u HKD-u na Sušaku sjedio je na pozornici, u neposrednoj blizini glumica što je stvorilo još komorniju atmosferu), u središtu su dvije glumice koje su utjelovile različite ženske figure koje postupno ogoljuju jedna drugu u potpunosti. Predstava, smještena u školu, počinje kada majka nedavno preminulog učenika dolazi na sastanak s učiteljicom svog sina. Ovo je u početku trebao biti sastanak učitelja i roditelja s predstavnicima učenika i škole, pa se učiteljica čudi što ju je majka uopće došla vidjeti. Razgovor koji je uslijedio bavi se odnosom između ožalošćene majke Corryn (Selma Alispahić) i učiteljice Heather (Helena Vuković). Corrynin sin, učenik osnovne škole, počinio je samoubojstvo na dan kada je izbačen iz škole. Tijekom razgovora žene pokušavaju otkriti što je Gidiona dovelo do tragičnog čina. Riječ je o predstavi koja se bavi mnogim ključnim pitanjima vezanima uz obrazovni sustav, odgovornost nastavnika, slobodu izražavanja, uloge roditelja i učitelja u današnjem društvu.

Zlostavljač ili žrtva

Na početku predstave između dviju žena uspostavlja se distanca – Selma Alispahić i fizički ih je udaljila, no postupno one se počinju približavati. Majka u jednom trenutku sjeda upravo u klupu u kojoj je sjedio njezin sin, no pozicije se tijekom predstave mijenjaju. Tako majka sjeda i za stol učiteljice čime se mijenja njihov odnos moći, ili pak sjede jedna do druge ili razdvojeno u školskim klupama. Što se zapravo dogodilo s Gidionom i zašto je izbačen iz škole doznajemo kroz neku vrstu majčine istrage, pa se na jednoj razini »Gidionov čvor« prati poput kakve sudske drame. Nameće se pitanje je li Gidion bio zlostavljač ili je žrtva bullyinga, uključujući i govor mržnje na društvenim mrežama. Kako bi se tijekom mučnog razgovora nekako došlo do odgovora, nastavnica u jednom trenutku iz ladice vadi »dokaz« – Gidionovu bilježnicu u kojoj je napisao priču koja je i razlog što je izbačen iz škole. U njoj dječak opisuje brutalne prizore u kojima su ubijeni učitelji, spominje i učenika koji zlostavlja mlađe đake, a iz svega toga – što je vjerojatno Gidionova spisateljska mašta i fikcija – učiteljica zaključuje da je opasan i uslijedilo je isključivanje iz škole.

Gidionova majka, sveučilišna profesorica književnosti, u radu svojeg pokojnog sina vidi zametke budućeg pisca, no učiteljica odgovornost prebacuje na majku, odnosno korijene problema vidi upravo u toj samohranoj majci i njezinom odgoju. S druge strane, nameće se odgovornost obrazovne ustanove koja je neprepoznavanjem dječakova spisateljskog talenta i nepriznavanjem prava na slobodu govora dječaka gurnula u tragediju.

Gordijski čvor

Tekst Johnne Adams i sama predstava tako otvaraju brojna pitanja na koja nije lako naći odgovore, baš poput »gordijskog čvora« koji je opisan u jednoj školskoj zadaći, a kojega je Aleksandar Veliki jednostavno razrezao mačem. Tijekom predstave postupno se razotkriva i lik učiteljice, koja je nekad bila menadžerica, a sad je usamljenica bez djece i u situaciji da oplakuje svoju mačku.

Selma Alispahić minuciozno razrađenom ulogom majke, iskazujući čitav spektar različitih emocija i raspoloženja – od očaja i tuge do bijesa, gorčine i ironije, iznimno je dojmljivo utjelovila ženu koja je doživjela najveći mogući gubitak, s kojim se hrabro nosi u nastojanju da dođe do istine i pravde. U svojoj interpretaciji učiteljice Helena Vuković nešto je suzdržanija, ali u cjelini ravnopravna sudionica ove potresne duodrame. U završnom prizoru snop reflektora zaustavlja se na spornoj Gidionovoj bilježnici, tome »čvoru« na koji nikad nećemo dobiti odgovore niti ga jednostavno rasjeći.

Tema o kojoj je važno govoriti

Na okruglom stolu nakon predstave »Fafarikul« glumica Daria Lorenzi Flatz kazala je da s Đurđicom Čilić ima povijest još iz izbjegličkih dana, a kad se susrela s njezinim objavama ovih crtica došlo je do prepoznavanja. Redatelj Ivan Planinić kazao je da Čilićkini tekstovi objedinjuju sve tranzicije – i prostorne i emotivne.

– Od dvjestotinjak crtica napravili smo konzistentan dramski materijal i linearnu priču od djetinjstva do sadašnjosti. Kroz jedan lik progovaraju četiri lika. Snimljeni dijelovi, na početku i sredini predstave, potvrda su korskog principa, višeglasja. U predstavi se isprepliću individualno i kolektivno, a materijal koji smo snimili djeluje reportažno, »hladno«, kako bi se naglasilo to stanje.

Predstava »Fafarikul« dobila je prosječnu ocjenu publike 4,30.

Govoreći o predstavi »Gidionov čvor« Igor Ružić kazao je da je riječ o glumačkoj predstavi koja se odlično uklapa u formu male scene. S obzirom na temu kojom se bavi, ova je predstava i didaktički materijal za roditelje. Ona također nameće i pitanje institucionalne odgovornosti škole. Selma Alispahić prisjetila se da su na probu predstave doveli učenike srednje škole. Među njima je bio i dječak koji je promijenio školu i počeo govoriti o bullyingu. Dogodilo se da je upravo u teatru prvi put sigurno počeo pričati o svom problemu.

– Važno je govoriti o ovome. Dugo se bavim temom vršnjačkog nasilja – i osobno i umjetnički. Kao redateljica htjela sam napraviti predstavu u kojoj želim igrati. Radila sam različite vrste kazališta, ali teatar u koji najviše vjerujem je teatar glumca. Budućnost kazališta vidim u povratku ljudskosti. Napravili smo predstavu za roditelje i profesore. Nije samo krivnja na jednima ni na drugima, važno je da je to tema koja nas se tiče. Uvjerila sam se i da je ta tema još uvijek obavijena velikim velom tišine. Tome u prilog govori i činjenica da se »Gidionov čvor« uglavnom igra u manjim teatrima, kazala je Alispahić, te na pitanje gledatelja objasnila i kako je došlo do suradnje s poznatim kantautorom Zoranom Predinom čija se pjesma »Moja prva molitva« koristi u predstavi.

»Gidionov čvor« dobio je visoku prosječnu ocjenu publike 4,81.