RIJEKA – Dokumentarni film kao jedinstven medij, autocitirat ću se, posreduje između nas kao recipijenata i između svijeta koji nas okružuje, još jednom nam ukazujući na sve ono društveno relevantno, nužno, s ciljem edukacije, informiranja, analize i uopćavanja, no i detaljiziranja i seciranja. Kad govorimo u rodovskome smislu, iako dominira igrani film, ne može se poreći snaga jednoga dokumentarnog filma i njegove realistične ekspoziture koja se hvata u koštac s onime oko nas, onime što vidimo, čujemo, onime što nekad ne vidimo i ne čujemo, jer ne obraćamo pažnju ili pak zbog toga što to nije dio naše neposredne okoline.

Perspektiva daleke zemlje

Upravo ono što nije dio naše iskustvene zbilje svojim je kratkometražnim, reći će amaterskim, dokumentarcem »Srebrne« prikazala riječka autorica Barbara Babačić koja uz režiju potpisuje i scenarij filma, a ovo joj je drugi uradak. U samo dvadesetak i nešto sitno minuta autorica je uspjela zahvatiti tematski vrlo usko, no mnogo šire od onoga pretpostavljenoga, nudeći tako svojim filmom cijelu jednu perspektivu daleke nam zemlje kao što je Bolivija i njezine društveno-ekonomske potke. Započevši film kratkim tekstualnim natpisom koji u formi uvodne špice naznačuje temu, jasno je geografski omeđena radnja filma i brzopotezno je najavno (dijakronijski) signalizirana srž same problematike – život u rudarskoj zajednici siromašnoga bolivijskog grada Potosija.

Pozadinski, no tekstualno naznačeno u presjecima, upravo u gradu koji je u vrijeme šesnaestoga, no i sedamnaestoga stoljeća bio epicentar kolonijalnih tendencija i vladavine zbog svojih srebrom bogatih rudnika, koji su postali generator ekonomije i katalizator trgovinskih veza između triju kontinenata, ogleda se istaknuta paradoksalna činjenica da je danas siromašna zemlja koja se bori sa socijalnom nejednakošću i s nerazvijenošću u ključnom spomenutom razdoblju potaknula rast danas najbogatijih zemalja. Štoviše, naglašeno je u filmu, sam Potosi dao je svijetu znak dolara, a sama regija Department of Potosi danas je najnerazvijenija u zemlji.

Rječotvorna preinaka

Nakon uvodnih naputaka, komentara i(li) natuknica, koje će se ponoviti kasnije tijekom filma, vrlo surovo, realistično i intenzitetski jako otvara se prizor u rudarskoj zajednici, onoj koja odaje dojam prljavštine, blata i vlage, životnih uvjeta koji su svakodnevica rudara i njihovih obitelji, mahom udovica koje svoje supruge izgube u ranoj dobi i to, saznat ćemo, zbog posla. Baš zato i naziv samoga filma, s obzirom na ono što se krije u planinama jednog od najviših gradova na svijetu, nosi naziv »Srebrne« – srebro/srebrne. Mala je to rječotvorna (stilska) preinaka kojom se na semantičkoj razini upućuje na poveznicu žena s rudarskim životom i nasljeđem, dok se na metaforičkoj razini egzemplarno upućuje na žensku snagu, no i na povezanost zajednice što je izvrsno kasnije konotirano izvanprizornom ponavljajućom glazbom, zborskom obradom stare rudarske pjesme »En el Pozo Maria Luisa« koja se nadovezuje na spomenuto i načinom (višeglasjem) i temom (životni uvjeti rudara, borba za dostojanstvo).

Znak (ne)slavne prošlosti

Glede glazbene podloge, tu je i ponavljajući zvuk zaglušujućeg, zlokobnog i sugestivnog koje operira na razini idejnog, a spuštanje s visine od 4.090 metara u područje grada, s druge strane, glazbeno postaje kontrapunkt svojim veselijim, optimističnijim plesnim taktovima (pseudo)prizorne glazbe (pretapanje zvuka radija u izvanprizorni zvuk). Kamera (Branko Manzin) koja se, s obzirom na makadamski put, (i simbolično) trese, vrlo realistično donosi uvid u rudarsku zajednicu i njihovu težačku svakodnevicu koja je usko vezana za područje oko planine Cerro de Potosi, čiji će se kadrovi u jednome trenutku simbolično ukazati kao gordi znak (ne)slavne prošlosti i kao znak svojevrsnog bogatstva (zbog čega se još naziva Cerro Rico, odnosno bogata planina u prijevodu), jer obiluje srebrom. Iako već na samome početku vidimo nekoliko protagonista, od kojih su dvoje muškarci, a jedna žena, film će naglasno portretirati živote onih žena kojima je rudarski način posla i doslovno i simbolično obilježio život.

Sublimiranje svakodnevice

Ne mnoge, već sve od intervjuiranih/snimanih marginaliziranih žena (uz metodu razgovora i intervjua s različitim sugovornicima, mahom ženama, no i dječakom u rudniku, korištena je rekonstrukcijska metoda i prateća kamera kojom se bilježi radna svakodnevica osoba); žive u vrlo teškim životnim uvjetima, u sredini koja je obilježena kolonijalnom prošlošću, teškom sadašnjošću i upitnom budućnošću, a mnogima od njih, ističe se, životni su partneri otišli na vječni počinak u srednjoj dobi, od četrdesetak ili pedesetak godina, zbog posla, odnosno zbog bolesti silikoze (bolesti pluća) uzrokovane radom u rudniku.

A rad u rudniku, dade se vidjeti u filmu, obavlja se bez neke velike (zaštitne) opreme i osvjetljenja, pa su stoga plućne koincidencije zbog prašine i različitih plinova i očekivane. No to ne sprječava malodobne dječake, već i u dobi u samo deset godina, da krenu s radom u rudniku, istom onom rudniku koji će simbolično i njima obilježiti život – značit će početak i, nažalost, kraj. U pozadini svega toga fokus je stavljen na žene, no vrlo suptilno, izbjegavajući naslovom pretpostavljeno tendencijsko fokusiranje i dopuštajući da filmu fokus bude na cjelokupnoj zajednici koja živi pored i od rudnika. Baš zato, osim žena koje vrlo opušteno, razgovorno sublimiraju svoju svakodnevicu, gdjekad i humorno/ironijski/ (kojom) doskočicom, opisujući svoje prigrljene boljke u pozitivnom tonu, s mnogo životne gipkosti, tu je i kritički zahvat i onih koji tek počinju s poslom i(li) načinom života, manji onih kojima to već jest način preživljavanja, a u nekoj jednakoj mjeri jest i zahvat onih nevidljivih koji su svoje živote dali za, pisat će na zidnoj posveti, domovinu.

Sintagma »las personas que entregaron sus pulmones en los hondos socavones«, koja se intencionalno ističe nekoliko puta u formi tekstualnoga zidnog natpisa u blizini počivališta i mjesta spomena, sredstvo je metaforičnoga i poetskoga (d)označavanja, pa grad poprima konotacije onoga između života i smrti, u iščekivanju smrti, mjesta beznađa i istog onog blata u kojemu kratko zadržani prikaz blatnjavog čupavog psa znači emocionalnu iskru zbog sudbine onih koji su nam daleko, ali s kojima i dalje suosjećamo. A zasigurno je gledatelj i još više suosjećao tekstualnim dijelom odjavne špice koji je, svojom informacijom o tome da svakih četrnaest dana planina (Cerro Rico) ima jednu novu udovicu i djecu koja postaju radnici u rudnicima, intenzitetski bio »točka na i«.

Portret zajednice

Upravo u realističnosti i surovosti teme koju razlaže snaga je ovoga kratkoga i intenzitetski jakog aktivističkog i intimističkog (reportažnog) dokumentarca koji progovara o nečem manje znanom, no važnom, naličju društvenog koje treba isticati, naglašavati, propitivati, jer svima onima koji su u punoj dvorani gledali premijeru ovoga filma zasigurno se steglo grlo zbog protagonista filma iz bolivijske sredine koji, iako su označeni kao hamartijske žrtve, radišni su, puni topline i volje za životom, one volje i želje koja u prašnjavom, smeđem i vlažnom mikrokozmosu Potosija, istoga među istima, možda i ne bi toliko došla do izražaja, koliko je onima na andskome tlu koji su hvalevrijedno odlučili dokumentaristički zabilježiti jedan povijesni, sociološki i antropološki trenutak u jednoj od zemalja trećeg svijeta, no još uvijek – našeg svijeta. Film »Srebrne« je, dakle, intiman portret života (žena) u rudarskom gradu, uz isticanje složene pozadinske dinamike koja oblikuje njihove živote; bolivijska je to razglednica i društveno-ekonomska aporija, dokument vremena, historiografski memento, kauzalno ugibalište, a u krajnosti i pitanje socijalne nejednakosti i nepravde. Silencio!