RIJEKA – U sklopu četvrtog izdanja festivala TranziT, europskog festivala suvremenih kazališnih praksi, gostovala je predstava »Pobuna Sold Out/Ljubavnice« Kazališta Hotel Bulić. Ova monodrama u režiji Senke Bulić dio je triptiha »Pobuna Sold Out«, a nastala je prema romanu »Ljubavnice« nobelovke Elfriede Jelinek iz 1975. godine. U njemu Jelinek opisuje nemogućnost žena da ostvare sreću i potpunost u društvu u kojem dominiraju novac i tradicionalne uloge muškaraca i žena. Njezine junakinje Brigitte i Paula sreću traže u ljubavnim vezama, dok se snovi o budućnosti pretvaraju u monotoni život s mužem i djecom. Brigitte se može odrediti još samo kroz svoj odnos s Heinzom i tako postaje tek njegov privjesak, dok Paula naivno vjeruje da je s Erichom pronašla pravu ljubav, a zapravo je uništena vjerom u iluziju ljubavi. Autorica koristi i parodira konvencije ljubavnog romana i kritički se osvrće na mit o romantičnoj ljubavi.

Zahtjevna monodramska forma

Predstava »Ljubavnice« nije klasična dramatizacija romana (prijevod potpisuje Hana Stojić), već se Senka Bulić usredotočila na lik Brigitte, o kojoj govori u trećem licu. Ta je žena tvornička radnica u Alpama, čija je jedina želja da pronađe muškarca. Taj ženski lik Bulić promatra kroz prizmu žrtve patrijarhalne kulture koja mora odigrati sve uloge koje društvo i obitelj od nje očekuju. Uloge su to radnice, majke, ljubavnice, buduće supruge, kućanice… Jelinek se u svojem romanu bavi svojevrsnim dijalogom između braka, kapitalizma i seksa, dok predstava uspostavlja kritički odnos prema nametnutim modelima braka, ljubavi i seksualnosti.

Parodiranjem ljubavnog romana Elfriede Jelinek dekonstruira brojne mitove vezane uz poziciju žene u svijetu vladajućih muških principa.
Jelinek je svoju junakinju, znakovito, smjestila upravo u tvornicu za izradu grudnjaka i korzeta, čiji su proizvodi namijenjeni ljepoti i zadovoljstvu ženskih klijenata i muškom pogledu. Tvorničku radnicu Brigitte redateljica Senka Bulić i scenograf Tomislav Ćurković smjestili su u prozirni, skučeni, klaustrofobični kubus od pleksiglasa, s malim stolom i šivaćim strojem (asocijacija može biti i Leoneova »paranoidna šivaća mašina« iz Krležine »Gospode Glembajevih«) za kojim sjedi u naglašeno erotiziranoj pozi – u uskom plavom tvorničkom haljetku, rastavljenih nogu, obučena u crvene cipele s visokim potpeticama.
U zahtjevnoj monodramskoj formi glumica Beti Lučić izgovara gomilu teksta, istodobno »proizvodeći« iz svojeg šivaćeg stroja beskonačnu ružičastu vrpcu. Njezin govor o Brigitte pritom je brz, rafalan, automatiziran, istodobno hladan i bijesan, pun gorčine, samoironije, ali i pobune prema položaju žene u kontekstu patrijarhalnog društva i kapitalizma koji ju tretira isključivo kao tijelo, kao objekt, kroz nametnute standarde izgleda i ljepote.

Virtuozna Lučić

Dok je dio predstave glumica odjevena u zategnutu uniformu, u jednom trenutku kostimograf Oliver Jularić doslovno ju je razodjenuo do bijelog korzeta, naglašavajući ideju predstave. Monolog koji virtuozno izgovara Beti Lučić nije jednoličan, već pun različitih tonaliteta i registara, a izmjene se događaju i u scenografiji različitim oblikovanjem svjetla Tomislava Maglečića. U početku je to bijela, gotovo neonska rasvjeta, u evokacijama Brigitteinog muškarca Heinza ona poprima crvenu boju popraćenu scenskim dimom, dok se Brigitte uljepšava pod prigušenim plavim svjetlom. U jednom trenutku, kao objekt poželjan muškarcima, glumica navlači umetak za kosu, maže lice maskom za lice koja kasnije postaje poput ljušteće kože, na stolu su šminka i ogledalo… Maska oblikovana u krik pobunjene žene.