ZAGREB – U medicinskoj literaturi postoje mnoge vrste i brojni uzroci demencije, ali izvjesno je da je u pitanju bolest koja pogađa i našu ličnost i naš socijalni krug, odnosno da je »zaboravljanje« mnogo više od dezorijentacije oko toga znamo li svoje ime, godine, adresu i doba dana. Dramatičar Florian Zeller dramom »Otac« ubacuje nas u perspektivu postarijeg muškarca čiji se sugovornici ponašaju iznimno nedosljedno, mijenjaju fizionomiju, gube nit pripovijedanja, napadaju ga i zlostavljaju ili zanemaruju, ali zapravo je publici jasno da je percepcija protagonista u postepenom rasulu, sve više gubeći koherenciju svijesti, kao i da je taj proces istovremeno i tragičan i bolno farsičan. U hvaljenom filmu »Otac« (2020.) čiju režiju također potpisuje Zeller, ulogu dementnog oca igra Anthony Hopkins, otvarajući publici pogled prvenstveno na eroziju ličnosti. Dublja tema filma je mogu li starije osobe prihvatiti pomoć i skrb – ili je cijela naša kultura podešena na frekvenciju da je takva »ovisnost o drugima« zapravo nepodnošljiva.

Nepokolebljiva tvrdoglavost?

Redatelj Paolo Magelli s ekipom Ateljea 212 i dramaturginjom Željkom Udovičić Pleština pristupio je Zellerovu »Ocu« kao zimi jednog lava čije se kraljevsko držanje ne smije narušiti. Voja Brajović u naslovnoj ulozi Andreja šarmira publiku tvrdoglavim samopouzdanjem svog lika, a tek na samom kraju predstave pojavljuje se i ranjivost ovog glumca (doslovce u završnom prizoru), koja svjedoči o temi koju Zeller istražuje: potkopanim temeljima osobnosti. To znači da se glumačko tumačenje demencije usredotočilo na njezino apsolutno poricanje, odnosno da se Brajović unatoč svim dokazima o nesnalaženju Andreja u prostoru svog doma i neprepoznavanju ljudskih lica koje susreće po sobama uopće ne odvažuje na pomisao da možda nešto s njim nije u redu. U originalnom tekstu i filmskoj verziji lik oca nije tako siguran u sebe (i mnogo je ogorčeniji). Ali beogradska predstava želi nam pokazati jednu vrlo postojanu i mirnu staračku rigidnost, zadrtost, odbijanje uvažavanja bilo čega što signalizira da je ostarjelom lavu možda potrebna pomoć. I u toj isključivosti Voja Brajović zbilja je odličan: blago osmjehnut, imperatorski uspravan, staložen, tvrdoglav i uporan u inzistiranju da je svijet oko njega poludio, premda je s njim, naravno, sve u savršenom redu.

Njegovu kći Anu igra Hana Selimović, za moj ukus previše sentimentalno i ustreptalo, njezinog ljutitog muža Pierrea utjelovljuje Marko Grabež, kooperativnu njegovateljicu Lauru Isidora Simijonović, dok »nekog čovjeka« i »neku ženu« na scenu donose Ivan Mihailović i Dragana Varagić. Brajović je, međutim, epicentar ove predstave. Nije ostavljen simbolički prostor da se uspostavi empatija s likom kćeri ili da se fokus publike pomakne s ishlapljelog i suvremenog kralja Leara na njegovu obitelj. I dramaturgija i režija podvlače Andrejevu unutarnju tvrdoću, stamenost, kao i intenzitet njegovih verbalnih okrutnosti, kao da čak ni demencija ne može ozbiljnije potresti jednog kućnog patrijarha. Tek kad shvati da je u bolnici, dakle da je izgubio uporište kućne njege, njegovo lice zahvati panika. Tada se na scenu polako iz zraka spušta kavez s malom cirkuskom šatrom i dječjim biciklom (scenografija: Darko Nedeljković), dok Brajović stoji na kazališnoj rampi i pušta da vidimo punu izgubljenost i poharanost njegova lica. Opet nam se sugerira da je »podjetinjio«, a ne da je demencija iznova ispisala njegov odrasli život. Glazbu na sceni uživo izvodi skupina Koi Koi, dok je autorica (neupečatljivih) tekstova Gioia Magelli.

Glumačka predstava

Rekla bih da Magelli redateljski ne istražuje tragičnost, nego farsičnost Zellerova predloška. Neko ozbiljnije ulaženje u temu demencije moralo bi, naime, otvoriti problem zašto toliki ljudi izrazito selektivno zaboravljaju, odnosno uvijek bolje pamte sebi emocionalno bliže osobe, nevezano za krvno srodstvo. Je li demencija mogućnost da se priča o našoj ličnosti i našim odnosima počne pričati ispočetka? Psiholozi dopuštaju da demencija znači »inventuru« osobnosti koja može dovesti do posve neočekivanih unutarnjih promjena. Taj aspekt predstava ne istražuje, zastajući u točki kad bolest postane sumorna bolnička svakodnevica. Zbog toga je »Otac« apel za veće uvažavanje staračke kapricioznosti, ali i bazično veoma konzervativna predstava, koja temi drame ne postavlja nijedno novo etičko, filozofsko ni užekazališno pitanje. S druge strane, glumačko znanje Voje Brajovića zbilja jest dovoljan razlog da je pogledamo s punim gledateljskim poštovanjem.