ZAGREB – Između dramatičara Williama Shakespearea i redatelja Grzegorza Jarzyne proteklo je nekoliko stoljeća borbe za LGBTQIA+ prava, u kojima je čitavo vrijeme jasno da je Shakespeare na strani rodne neopredijeljenosti, sumnji, preokreta, dvostrukosti, transvestija i transformacija. Postoji i nekoliko utjecajnih knjiga iz šekspirologije (primjerice »Shakesqueer« urednika Madhavija Menona i »Queer Shakespeare« Gorana Stanivukovića) koje se bave isključivo Shakespeareom kao nebinarnim autorom koji piše svoje likove kao »prijelazna stanja«, odnosno istražuje fluidnost roda, klase i socijalnog statusa, rase, dobi. I u najnovijoj ZKM-ovoj inscenaciji Shakespeareova komada

»Na Tri kralja ili kako hoćete«, sada doslovnije i nespretnije prevedenog kao »12. NOĆ ili kako hoćete«, dramaturg Roman Pawlowski tumači Shakespearea kao politički dalek početak manifesta za queer-prava.

Zašto pojednostavljivati?

Problem, međutim, počinje od toga da kazalište loše podnosi manifeste, propovjedi i lekcije, što je i jedan od razloga zašto ih ni stari ni suvremeni dramatičari ne pišu. Recimo, za Shakespearea je bitno da osjetimo da je »Dvanaesta noć« komedija kako heteroseksualne, tako i homoseksualne i queer žudnje. Žudnja je smiješna jer je divlja i nepostojana i povodljiva i prevrtljiva. Ne smiruje se, ne ulazi ni u kakve kutije. ZKM-ova predstava je, međutim, nastoji stabilizirati, »pojasniti« i okončati dileme oko toga kako radi žudnja. Stalno nam objavljuje da postoji »ispravan« način, čak i politički korektan način: queer-normativnost ili inzistiranje na tome da je žudnja trajno povezana s androginošću, transseksualnošću i svom queer seksualnošću te zbog toga na kraju komada mora biti nagrađena gotovo didaktičkim slavljenjem upravo queer ljubavnih parova. Tome nasuprot, kod Shakespearea se stalno sve klima. Shakespeare je queer jer ne vjeruje da ćemo ikada doplivati do neke obale na kojoj neće biti ljubavnih zemljotresa.

U režiji Jarzyne u hotel Iliriju stižu parovi čiju skrivenu žudnju oslobađa transvestitski karneval, igra presvlačenja u spol suprotan od onoga s kojim likovi stižu u hotel, što dovodi do raznih autanja i izlazaka iz ormara, priznanja da smo žena u tijelu muškarca – ili muškarac i žena u tijelu koje je teško zarobiti izvedbama ženskosti ili muškosti – ili da smo muškarac u tijelu žene. Sve je to točno i predstava je nadasve poučna, kao školska power-point prezentacija na temu »eksperimentirajte s žudnjom« ili čak alt-religiozna propovijed za LGBTQIA+ prava, ali sva ta silna didaktičnost definitivno nije u službi umjetnosti. Ni u ovoj predstavi, ni u bilo kojoj drugoj. Ako nam Shakespeare nije ponudio priručnik o tome kako valja »ispravno« misliti o spolu, rodu i seksualnosti, ako je inzistirao upravo na njihovoj nestabilnosti, pa i nekoj kreativnoj i komičnoj tjeskobi koja nastaje ako nas se ugura u »mehaniku« žudnje, zašto ga čitati s toliko jasnih, nedvojbenih pouka? Jer zapravo i sama queer umjetnost propituje istu tu »uzbudljivu nelagodu« ikakvih klasifikacija koju propituje i William Shakespeare. Zato je i volimo.

Gdje je nestala komedija?

Viola je u ovoj predstavi postala Violix, u interpretaciji Mie Melcher prvenstveno definirana kostimom i maskom: muškim odijelom, štiklama iz S/M ormara i obrijanom glavom. Dado Ćosić postao je Olivio u ženskoj haljini i perici duge kovrčave kose, zaljubljen u svog slugu Marija (Mateo Videk). Imamo i malu dramu razvoda jer Olivio ostavlja svoju suprugu Orsinu da bi se konačno i javno predao svom ljubavniku, Mariju. U originalnom tekstu, Maria je sluškinja koja pripada Shakespeareovom krugu »kućnog kaosa« i lakrdijanja, čija »pometovska« drskost potpuno nestaje iz komada, jer je sada Mario postao melankolični gay-sluga koji godinama trpi živjeti skrivenu ljubavnu vezu s gazdom, sve dok ga gazda-u-kostimu-gazdarice službeno ne prizna kao svoje ljubovče. Anđela Ramljak je, pak, bezbojna Orsina koja pet minuta nakon raspada braka otkriva lezbijsku žudnju. Doslovce nakon uvodnog puzanja za svojim mužem, sada glatko i bez imalo spoticanja nalazi sreću u muškom odijelu i zagrljaju Violixa.

Sve su to tako nemotivirana zaljubljivanja, scenski odigrana s toliko malo emocionalne gradacije, napetosti i uvjerljivosti, tako površno napisana, da se čini kao da promatramo lutke u velikoj lutkinoj kući, kojima se samo mijenjaju kostimi. Unose ih i iznose, ali nema unutarnjeg sagorijevanja. Nema humora, nema ni tjeskobe oko prelaska socijalnih granica. Zapravo, nema ni socijalnih granica. Kao, to smo ostavili iza sebe. Čak je i liku Malvolija u izvedbi najkarizmatičnije glumice ovog komada, Katarine Bistrović Darvaš, ukinut humorni potencijal, u korist scene njezina faktičkog mučenja (zatvaranja u niski ormarić zavezanih ruku i nogu), a ne blagog zafrkavanja zbog licemjerne nadmenosti. Energična Petra Svrtan igra Festea ili Ludu, bez izvedbenog oslonca na filozofsku lucidnost Shakespeareova teksta, ali zato u potrazi za lakim i brzim seksualnim fetišem, koji pronalazi u liku gotovo nijemog konobara Zorana (Toma Medvešek). Objektifikacija tijela, dakle, u ovoj režiji ima koliko hoćete. Moj je dojam da su glumci »Dvanaeste noći« zarobljeni u vrlo uske koridore promišljanja i dramskih i seksualnih uloga, svedenih na puku deklarativnost. I dekorativnost.

Kostimi umjesto odnosa

Na samom početku izvedbe puštene su šarolike dokumentarne izjave raznih hrvatskih kazalištaraca na temu što je spol, što biste bili kad biste bili žena (ako je pred kamerom osoba koja izgleda kao muškarac) ili što biste bili kad biste bili muškarac (ako je pred kamerom osoba koja izgleda kao žena). Neki bi bili Jeremy Irons, a drugi Greta Garbo. U predstavi se ne povlači razlika između roda i spola, već se inzistira upravo na jedinstvenoj kategoriji spola. Nakon toga selimo se u luksuzni hotel Iliriju koja jedne večeri organizira cross-dressing party i glumci kostimografski mijenjaju rod (u predstavi: spol) likova Shakespeareova komada šminkajući se i presvlačeći na sceni, posjednuti pred ogledalima malih garderobnih stolića (što je ujedno i okvir scenografije). Violix nam odmah priopći da je »muško i žensko i nijedno jer želi biti sve boje odjednom« – ali nakon te zgodne naljepnice, kasnije o njegovoj osobi nema nikakvih drugih uvida. Kao da je zastava, a ne karakter. Predstavu prožima banalna glazba i ideja zabave u kojoj nitko ni s kim nije blizak i jedva da razgovara, ali ako odjeneš adekvatnu kostimografiju, možda nađeš seksualno partnerstvo za jednu noć. Paradoksalno, to više nije prostor seksualne slobode, nego seksualnih stereotipa i socijalnih prisila. Iz kazališta izlazimo kao da smo malo surfali po portalima za dejtanje – seks nije nikakav tabu, ali toliko je »daj mi moj fetiš« da svi glume ono što tržište fetiša zadaje. Osim toga, da bi nešto ostalo nakon maske, nakon drame kao demaskiranja (Shakespeareova tema), potrebno je scenski uspostaviti osobnosti. A njih ovdje upravo kronično nedostaje. Sve sami »principi« u potrazi za svojim fetišima.