RIJEKA – Dosta mi je (jebene) političke korektnosti, naznačit će jedna lezbijka u živom i dinamičnom makedonskom domaćinstvu u novome filmu redatelja Gorana Stolevskog, »Domaćinstvo za početnike« čime će signalizirati na podtemu ove obiteljske drame koja pronosi atmosferičnost likova koji unatoč ljepoti kaosa sveopće različitosti u kojoj egzistiraju, opstaju.

Treći i nagrađeni uradak

Nakon prvih dvaju filmova, »Nećeš biti sama« (2022.), horora koji je označio režiserski debi i koji je bio prikazan na festivalu Sundance, i romantične queer drame »Tih godina« (2022.), makedonsko-australski redatelj Goran Stolevski javlja se i svojim trećim uratkom, obiteljskom queer dramom »Domaćinstvo za početnike«, koja je na prošlogodišnjem 80. Venecijanskom filmskom festivalu osvojila nagradu Queer Lion. Uz to, film je bio prošlogodišnji makedonski kandidat za nagradu Oscar, prikazan je na prošlogodišnjem Zagreb Film Festivalu, kao i na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu, na kojem je osvojio Zlatnu arenu za manjinske koprodukcije (Hrvatska – Kinorama, Sjeverna Makedonija, Srbija, Poljska, Švedska, Australija, Kosovo), a u istoj je sekciji Vladimiru Tintoru također pripala nagrada za najbolju sporednu mušku ulogu.

Možda jest žanrovski odmak, no Stolevski definitivno i u novome filmu nastavlja utabanim putem (de)konstrukcije mainstreama svakodnevice, i dalje s fokusom na likove na društveno-moralnim marginama, a portretiranjem jedne društvene zajednice – obitelji – Stolevski zadire u tkivo tradicionalnoga makedonskog društva, te ujedno pikira i na tradiciju, uzuse i konzervativnost općenito s ovih prostora.

Kaos novonastale zajednice

Onako kako se, evocirajući čikašku svakodnevicu suburbije, odvija kaotičan život disfunkcionalne obitelji Gallagher u TV seriji »Shameless«, jednako tako se policentrično odvija i život u jednome neodređenom skopskom domaćinstvu koje čine socijalna radnica Dita, njezina djevojka Suada, Romkinja, njezine dvije kćeri, mala, inteligentna i lucidna Mija te buntovna tinejdžerica Vanesa, i Ditin prijatelj Toni, homoseksualac. No, to nije sve, jer Toni dovodi svog momka, tu je i nekoliko lezbijki, a sve se zakomplicira saznanjem o bolesti Suade te njezinom smrću, pa ulogu roditelja, to jest skrbnika dviju kćeri, preuzimaju oni u kojih je evidentno pomanjkanje roditeljskih poriva. Takva zajednica, pomalo i neprirodna, stvorena stjecajem okolnosti, značit će i različite sukobe, nerazumijevanje, no u konačnici shvaćanje da je zajednica, pa i ona zvana obitelj, ono što sami stvorimo, od onoga što imamo, jasno je, uz sebe, »pri ruci«.

S obzirom na radnju filma, žanrovski ga možemo odrediti kao obiteljsku dramu, ili riječima samoga redatelja, »queer art-house« uradak, čijoj dinamici pridonosi galerija različitih likova koji se nađu u kući, nemirna kamera koja realistično potretira sve promjene u ponašanju i odnosima među likovima, kao i precizna montaža koja u suglasju s kamerom postiže tranzicijski efekt.

Portretiranjem jedne kaotične zajednice, jednoga domaćinstva, koje je ipak sve samo ne za početnike, Stolevski daje panoramski zahvat makedonskog društva i društva s ovih prostora, pa se tako osim pitanja (bračne) zajednice i konstituiranja obitelji, javlja i pitanje marginaliziranih, Drugih, seksualne orijentacije, nacionalnosti, društvene nejednakosti, s time u vezi i pozicije jedne etničke skupine, Zigeunera.

Politička korektnost

S jedne strane skupina lezbijki u dvorištu mladiću Aliju, Tonijevom momku, onako usputno dobacuje »pederu«, s druge Romi među sobom, prefiksom, dodatkom toga istoga »peder« znaju točno o kojem se Aliju radi, dok istovremeno u odnosu Romi-ostali treba paziti na političku korektnost. Baš zato, višekratno isticanje problematike korištenja etnonima Rom znak je političke korektnosti, kojoj vješto doskače jedna lezbijka, i to simbolično, s naznakom da joj je dosta toga. Druga o Drugome, u zoni odstupanja od heteronormativa, stoga politička korektnost (među njima) (i) nije potrebna. A i politička korektnost općenito nije potrebna u takvome domaćinstvu koje je impostirano različitošću karaktera, seksualne orijentacije, dobi, napose nacionalnosti, kao i shvaćanjem toga što obitelj jest, ili što bi trebala biti. Baš zato, film operira između relacija ozbiljno/humorno/životno/potresno i humorno/vedro/lepršavo, čemu pomažu dobro ostvarene uloge, buntovne i tvrdoglave Vanese (Mustafi), simpatične, vrckave i inteligentne Mije (Selim), početno suzdržanog i distanciranog Tonija koji ipak pokazuje svoju toplinu (Tintor), energične, hrabre, cinične i kad treba drske Suade maskulinog naboja (Serbe), također u dijelovima suzdržane, no snažne i ekspresivne Dite (Marinca), kao i nadasve dobrodušnog, pristupačnog i toplog Alija (kojega tumači Samson Selim i koji je možda ostvario i najzapaženiju ulogu), koji djeluje kao premosnica i unosi u kolektiv mir.

Podtematski društveni rez

Scena na početku filma, u liječničkoj ordinaciji, možda je najbolji, »in medias res«, zlatni presjek, odnosno podtematski društveni rez, jer pokazuje unekoliko stanje samoga sustava, tretman Roma, kao i reakciju Suade na takav tretman, a kasniji prikaz Šutke (inače općine Šuto Orizari blizu glavnoga grada), samo je (na)dodavanje, to jest proširak početno postavljenog narativa jedne društvene skupine. U takvoj režiserskoj razdjelnici dviju zajednica, one kaotične i vrlo glasne Ditine i one siromašne u Šutki, ukazano je na njihovu razliku, pa se u krajnjoj liniji možemo s jedne strane odlučiti za onu u kojoj maloljetna osoba konzumira cigarete, ili onu drugu, u kojoj se ona upušta u odnos s puno starijim muškarcem od nje. Na kraju, i sama djevojka shvatit će gdje joj je bolje i tko joj (zaista) želi dobro. Također, ono što je pozadina cijele priče jest pitanje i poimanje zajednice obitelji i njezinih članova, a ovdje se dakako radi o svemu onome što odskače od društveno (po)želj(e)noga, što je dodatno podcrtano i formalnim fingiranjem prave obitelji, ne bi li se novonastala obitelj kaotičnoga domaćinstva ipak zadržala na okupu.

Redatelj Stolevski, osim što potpisuje režiju, također je autor scenarija, no i montažer, što vjerojatno jest razlog zašto cjelina djeluje koherentno i kompaktno. U tom smislu valja istaknuti vrijednost scenarija koji nije doslovan, logičnoga je slijeda, prisutne kauzalnosti i integriteta spajanja, rastvara društvenu fresku današnjice i upućuje na ona pitanja koja su posve aktualna na našim prostorima, kao i ona koja su sveprisutna, ustaljena, no i dalje nedovoljno vidljiva. Dispozicijom tematema i njihovim ulančavanjem redatelj izvrsno inkorporira u jednu okvirnu priču mnoštvo aktualnosti, no bez pridodane patetike ili klišejiziranja. Naravno, u tome mu pomaže kamera koja vjerno prati likove, nerijetko u planovima blizu i u krupnim planovima, uz konstatu izoštravanja koja priči daje univerzaln(ij)u notu i dopušta da gledateljski fokus ostane na likovima koji, prije ili kasnije, izazivaju njegovu simpatiju. Sukladno tome, i montaža je energična, kao i sami dijalozi među likovima, koji su linearne naravi, a posebno se u pogledu montažnih prijelaza ističu primjerice oni prekidni trenuci povraćanja u toaletu.

Glazbeno dopisivanje aktualnosti

Društvenoj atmosferičnosti naše aktualnosti dodatno potpomaže i prizorna glazba među kojom se ističe »In corpore sano« Konstrakte, »Muškarčina« Sare Jo, koje dodatno omogućuju dohvaćanje (društvene) aktualnosti, posebno se dobro uklopila »Dve Liri (Ne ni bilo pišano)« Karoline Gočeve koja opstoji kao tradicijsko-lokacijski lakmus-papir, a također se ističe i ona originalna glazba dvojca Sinkauz, među kojom se svakako ističe tranzicijski trenutak (izvan)prizorne glazbe, odnosno prijelaza iz jedne u drugu.

Svojom primarnom tematskom rezolutnošću film »Domaćinstvo za početnike« posebno je aktualna oda spajanju naizgled nespojivog, konvergiranju različitosti u sličnost, uputa o prihvaćanju drugih i Drugoga, razlaganje definicije jedne zajednice i njezine srži u kojoj leže ljubav, prihvaćanje, a napose žrtva za drugoga, pa i onda kad je na štetu nas samih, ili kad je u suprotnosti s onim vrijednostima i(li) shvaćanjima koje smo si nerijetko sami nametnuli.