O sv. Jeronimu, velikom teologu, bibličaru, prevoditelju, ranokršćanskom piscu i polemičaru akademik Josip Bratulić, hrvatski filolog, povjesničar književnosti i kulture kaže da zauzima posve osebujno mjesto u hrvatskoj kulturi i književnosti. To mjesto se počelo graditi s našim glagoljašima.

– Sveti Jeronim je jedan od najpoznatijih i najomiljenijih od četiriju naučitelja Katoličke crkve, ali on ima doista posebno mjesto. U tom smislu jedna je od središnjih osoba uopće europske pisane civilizacije. Zašto to kažem?

Do Jeronimovog vremena Katolička crkva, Rimska crkva služila se grčkim jezikom, što se često zaboravlja, a nakon njegovog prijevoda Biblije i pape i drugi pišu svoja djela na latinskom jeziku. I prije sv. Jeronima postojali su prijevodi Svetog pisma na latinski jezik koji nisu bili redigirani, postojala je Septuaginta na grčkome koja je bila pravilo.

Sveti Jeronim se nakon mnogo premišljanja usudio »za svoj narod« prevesti Bibliju – tako je rekao u jednom svom tekstu, a kako se povijest vrlo brzo zaboravlja, tako su naši glagoljaši prihvatili to njegovo »za svoj narod«.

Prihvatili su da je on iz Ilirika, da je u Iliriku postojao hrvatski-slovinski-ilirski jezik, i da se to odnosi na njega. Naravno, nitko nije mislio da smo ovamo došli dva stoljeća nakon sv. Jeronima, nego da smo oduvijek ovdje. Ne trebamo se tome čuditi jer i danas ljudi uglavnom ne znaju odakle su i kada njihovi preci nekamo doselili.

Zaštitnik glagoljaša, njihovog pisma i knjiga

Tako su glagoljaši sv. Jeronimu pripisali Bibliju, ne samo latinsku nego i staroslavensku, tj. ćirilometodsku. U tom smislu je on kasnije doista postao zaštitnik glagoljaša, njihovog pisma i knjiga, jer tko bi se usudio dirnuti ono što je on dao svome narodu, uvodno tumači akademik Bratulić.

Isto tako, posebno naglašava ulogu sv. Jeronima u zapadnoj kulturi, i stoga pitamo je li tako samo zbog Vulgate?

– On je jedan od stupova latinske civilizacije i kulture, i to ne samo po svojem prijevodu Biblije nego po svojim poslanicama i komentarima biblijskih poslanica iz kojih se vidi njegova golema načitanost. Zašto je bio načitan?

Zato što je poznavao puno istočnih jezika, aramejski, sirski, grčki, koji mu je vjerojatno bio materinski jezik, ali i sve druge jezike koje je susretao, jer mogao ih je vrlo brzo usvojiti. Tako je on zaista fenomen u civilizaciji kasne antike.

S njime završava antika, a započinje srednji vijek. Početak srednjega vijeka se bez njega ne da zamisliti. Imati Bibliju na jeziku koji se razumije, koji se prihvaća, koju se može tumačiti doista je velika, velika stvar.

Prije njegovog prijevoda, Bibliju su čitali oni koji su znali grčki i oni koji su znali hebrejski, ako je takvih uopće puno bilo u Rimskom Carstvu. Židovi su, naime, bili raspršeni, a ni oni tada više nisu govorili hebrejski, već aramejski.

Uvijek je bilo potrebno tumačiti, prevoditi. Kako su oni prevodili s hebrejskoga, tako je on s grčkoga prevodio i protumačio te tekstove. Preveo je Bibliju na običan, među pukom proširen latinski jezik, koji je ušao u temelje svih prijevoda na nacionalne jezike.

Osim staroslavenskoga, jer su taj prijevod s grčkoga učinila Sveta braća, Ćiril i Metod. U tom smislu je njegova zasluga doista golema za europsku civilizaciju.

Jedan od stupova europske civilizacije

To da je bio jedan od stupova te civilizacije vidi se i po tome kako je njegov kult po cijeloj Europi doista vrlo, vrlo snažan, više nego kult bilo kojeg drugog crkvenog oca, više i od Augustina. Zašto?

Bio je očito ljudima simpatičan, branio je svoje stavove, nije imao dlake na jeziku, bio je oštar polemičar, svima je rekao što ih ide. Često puta bi se to znalo iz anegdota, objašnjava naš sugovornik.
Pitamo jesu li se glagoljaši oslonili na sv. Jeronima možda zato jer je rođenjem bio vezan uz naše krajeve, jer je isticano njegovo dalmatinsko porijeklo?

Prof. Bratulić kaže da Jeronim sebe nije smatrao Dalmatincem, no da ga je »jedan suvremenik zbog poruge, zbog njegove nagle naravi, nazvao na grčkom jeziku ‘Hieronimus apo tis Dalmatias’, u smislu: to je onaj Jeronim Dalmatinac, danas bismo u istom značenju rekli ‘Dalmoš’«.

– Mi koji ponešto baratamo latinskim jezikom znamo da je njegov latinski doista lijep, jedinstven jezik. Koga su glagoljaši boljega mogli izabrati da ih čuva, nego baš njega? Dogodilo se to vrlo jednostavno.

Tada je slavenski svijet imao dva pisma – glagoljicu i tzv. ćirilicu koja je grčko pismo, što tada nisu prepoznali, uređeno za slavenski jezik. Dosta rano su sv. Ćirilu pripisali ćirilicu i tako je zapravo bilo prostora da se glagoljicu pripiše sv. Jeronimu.

Tako je bilo vrlo, vrlo dugo, a prvi koji je to pobijao bio je Bartol Kašić. On je to prepoznao jer je glagoljske tekstove usporedio s ćiriličkima i vidio da su to u osnovici isti tekstovi, neki jezično (»redakcijski«) pomlađeni.

No Kašićev tekst nije tada objavljen pa se to da je Jeronim autor glagoljice provuklo sve do 19. stoljeća kada su sv. Jeronima vratili u latinsku civilizaciju, a kult sv. Ćirila i Metoda uključili kao slavenski kult.

Kod nas, npr. u Istri ima puno crkava ili bar oltara posvećenih sv. Jeronimu, u Sloveniji isto tako, u Hrvatskom zagorju isto, a kada se reklo da je Jeronimov Stridon Štrigova, onda se i cijelo Međimurje u nekom smislu počelo njime dičiti. U tom smislu, on je domaći svetac. Naravno, nitko u to vrijeme nije mislio da smo mi ovamo došli, nego da smo oduvijek ovdje, analizira prof. Bratulić.

U temeljima europskih književnih jezika je prijevod Biblije

U jednom nedavnom razgovoru je o utjecaju Biblije, Jeronimove Vulgate na nacionalne jezike i književnosti poručio: »Sveto pismo je u temeljima nacionalnih književnosti, u slavenskih ćirilometodski prijevod, u drugih europskih naroda latinski prijevod Svetoga pisma sv. Jeronima u prijevodima na nacionalne jezike.

U dubini gotovo svih onih naroda koji su se za širi puk odlučili na svoj materinski jezik prevesti Sveto pismo s latinskoga jezika. Neki su to učinili i s grčkoga, s više ili manje uspjeha, i tako nastaju europski književni jezici.

U temeljima je europskih književnih jezika prijevod Biblije. Nije bilo drugoga teksta koji bi tako oblikovao svijesti, metaforiku, prikaz onoga prirodnog poimanja – nebo, zemlja, Bog, čovjek; muško-žensko, život uz rad, u obitelji i zajednici itd.

U Bibliji je sve na neki način oblikovano tako da se lako prihvaćalo, slikovito je i puno skrivenih sadržaja koji se razmišljanjem otkrivaju u jednoj drugoj, duhovnoj dimenziji.«

Sv. Jeronim je značajno zastupljen i u našoj likovnoj umjetnosti, kipove i slike s njegovim likom imaju mnoge naše crkve; njegov se blagdan, 30. rujna, uvijek slavi; u Rimu djeluje Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima sa stoljetnom tradicijom, u Rijeci su mladi teolozi prije par desetljeća svoje Akademsko katoličko društvo nazvali njegovim imenom…

Sveti Jeronim je kod nas prisutan i u svakodnevici, u metaforici: još prije desetak godina jedna je majka iz Kostrene svojoj kćeri studentici kroatistike znala reći: »Stalno nosiš knjige kao sv. Jeronim.«

No njime su se posebno bavili mnogi naši književnici i humanisti – primjerice Marko Marulić i Petar Zoranić, zatim Šimun Kožičić Benja, Matija Vlačić Ilirik, pa Faust Vrančić i mnogi drugi sve do Tina Ujevića koji u jednom eseju poziva da se sv. Jeronima bolje upozna.

– Svetog Jeronima su svi smatrali ocem hrvatske književnosti – jer u osnovici, Biblija je temelj europske civilizacije. I možemo i danas reći da Jeronima treba bolje upoznati, jer treba upoznati ljude koji su ostavili tako golem trag, poruka je akademika Bratulića.