Novi roman Ivice Ivaniševića prepun je laganog i nepretencioznog mediteranskog humora, koji idealno odgovara isto tako laganoj kriminalističkoj priči kojoj je cilj ponajprije opustiti i oraspoložiti čitatelja, premda u cijeloj štoriji itekako ima i jasno uočljive društvene kritike. Zaplet romana vezan je za lik Luke Martinisa, čovjeka koji je, kako se to ironično primjećuje u romanu, poput onog lika iz poznatog šlagera, »dva puta umra«, samo što on, kaže jedan od likova, »dva puta nikom nije falija«. Naime, Martinisova prva smrt dogodila se 1992. godine kad se navodno utopio u jezeru Buško blato.

Drugi put je njegova smrt registirana ovih dana u Bolu na Braču gdje je stradao u automobilskoj nesreći pri čemu je njegovo tijelo izgorjelo u slupanom automobilu, a iza njega su ostali samo dokumenti. To da je »čovik umra dva puta« privuče pažnju splitskog policijskog inspektora Frane Bagata koji odlučuje, iako to ide na živce njegovim kolegama, istražiti tu neobičnost te saznati tko je, ustvari, bio Luka Martinis.

Krimi zaplet

Da bi došao do otkrića, inspektor Frane nastoji saznati što više o tome tko je bio Luka te ubrzo otkriva kako o njemu njegovi poznanici jako malo znaju jer je, očigledno s namjerom, nastojao biti što bezličniji i neupadljiviji. Taj ga dio istrage ne vodi k rješenju, a do promjene dolazi kad slučajno o slučaju počne pričati svojim prijateljima iz kviz- pub ekipe. Kvizašima se dopadne ta zagonetka neobičnog i neupadljivog čovjeka koji je, izgleda, dvaput umro, pa odlučuju pomoći prijatelju te koristeći svoja znanja i sposobnosti otkriti tko je bio taj nesretnik.

Njihova istraga brzo pokazuje rezultate, a zbivanja se s razine pomalo i komičnog istraživanja kreću u smjeru jasnog krimi zapleta u okviru kojeg u opasnost dolazi život Frane i njegove prijateljice Ingrid u koju je zaljubljen. Na svu sreću rasplet ipak nije krvav, već – u stilu cijelog romana – duhovit i pozitivan pri čemu saznajemo kako Martinis uopće nije mrtav, a jasno postaje i zašto je u prethodnim navratima glumio smrt.

Mediteranski humor

Uz zanimljivu priču koja i čitatelju pruža mogućnost detekcije i zaključivanja, knjiga se sa zanimanjem čita i zbog odličnog Ivaniševićevog stilskog pristupa u kojem je vrlo uspješno iskombinirao puno toga. Tako, primjerice, u uvodnom dijelu romana čitamo izjave koje su Martinisovi poznanici dali policiji pri čemu su ti tekstovi izneseni u prvom licu muškog i ženskog roda; na kajkavskom su, splitskoj ikavici, književnom hrvatskom te čak i srpskom jeziku; izneseni su jednostavnim, a ponekad i složenim jezikom i to od strane likova različitog obrazovanja, znanja i komunikacijskih sposobnosti. Sve to, naravno, podiže raznovrsnost pričanja, ritam i zanimljivost.

U drugom, pak, dijelu pratimo policijsku istragu, potom i istragu kvizaša, tu je i ljubavna priča Frane i Ingrid, a sve je to tako dobro isprepleteno i složeno da djeluje kao čvrsta cjelina u kojoj se može uživati jer traži od čitatelja sudjelovanje u otkrivanju istine do koje dolazimo uz podosta blagog mediteranskog, čak i srednjoeuropskog, humora pa i nije čudno da se u jednom trenutku spominje lik detektiva Herculea Poirota, mada daleko od ovakvog oblika detektivske proze nije ni Ivaniševićev stariji kolega Pavao Pavličić koji također ne voli agresiju, nasilje i potoke krvi, već pomalo intelektualno rješavanje zagonetke.

Društvena kritičnost

Iako je osnovna ideja dobra zabava uz knjigu, »Ulica Ferde Pomyakala 17« nudi i određenu dozu društvene kritičnosti koja je najočitija upravo u sudbini samog Martinisa koji se »u smrti« morao skrivati od onih koje je prevario, a varao ih je zato što to i zaslužuju, jer su kriminalci. Naravno, primjera društvene kritike ima i u nizu drugih epizoda (deložacija Hajrudina, povezanost policije s kriminalom…), ali u prvom planu ipak je zanimljiva detektivska priča te, u osnovi, pobjeda pojedinca nad sustavom, izigravanje onih koji su jaki, surovi i beskrupulozni od strane onih koji nemaju tu društvenu moć i fizičku snagu, ali imaju puno drskosti, hrabrosti i – pameti.