TRST – Već nekoliko mjeseci svima onima koji vole popularne glazbeno-scenske izvedbe poznata je vijest da se u Trstu planira premijera »Fantoma u operi«. Jedan od najpoznatijih mjuzikala svih vremena, koji je, s mnogo osobnih konotacija, još 1986. godine skladao Andrew Lloyd-Webber na tekst Charlesa Harta i Richarda Stilgoea, od svoje praizvedbe na West Endu i dvije godine kasnije na Broadwayu ne prestaje osvajati publiku. Iako postoje i brojni drugi poznati mjuzikli čija slava s vremenom ipak jenjava, ovdje se radi o djelu koje sve do danas bilježi ogroman uspjeh gdje god se pojavi.

Ne začuđuje, stoga, činjenica da se produkcija »Fantoma« rijetko gdje prepušta slučaju, odnosno da je prava za izvođenje ipak značajno teže dobiti, a da konačni izgled predstave u velikoj mjeri mora odgovarati strogo zadanim okvirima i vrlo visokim standardima kvalitete. Ili možda ipak ne mora?

Prošle godine pisali smo o uspješnoj produkciji Pozorišta na Terazijama u Beogradu, koja je bila izvedena u prijevodu na srpski jezik i koja je, barem prema sjećanjima koje i danas imamo, ispunila očekivanja. Zato smo s radošću primili vijest o produkciji u Trstu, svjesni da će mnogim našim sugrađanima odlazak u ovaj nama tradicionalno blizak talijanski grad biti relativno jednostavan.

Naravno, ako zanemarimo prometnu povezanost Rijeke i Trsta, koja je u najmanju ruku loša (izbor između nepostojećeg javnog prijevoza i gužvi na turistima zakrčenim cestama), i cijenu ulaznica, koja se za naše standarde može popeti i do relativno visokih prosječnih sedamdesetak eura, možemo nekako zaključiti da je ova izvedba našim sugrađanima kako-tako dostupna. Parkirali smo se u blizini kazališta Rossetti i pričekali jednu od planiranih dviju nedjeljnih izvedaba. Već sat vremena ranije osjetila se užurbanost, a kafići oko kazališta bivali su sve puniji gostima odjevenima za nešto svečanije od obične šetnje po vrelom tršćanskom asfaltu. Ulazak u kazalište bio je brz, a na svakom koraku bili su dostupni besplatni programi i više vrsta promidžbenog materijala po uobičajenim cijenama. Uz zakašnjenje od desetak minuta prepunu dvoranu ispunio je mrak i svi su bili spremni za trenutak kojim će započeti čarolija.

Dvije izvedbe dnevno

Iako su, kako smo već rekli, na programu planirane i po dvije predstave dnevno, a predstava se igra gotovo dva tjedna bez stanke, na programu je navedena samo jedna podjela uloga, što je doista nešto na čemu prije svega izvođačima valja čestitati.

Produkcija organizacije Broadway Italia u suradnji s Teatro stabile del Friuli Venezia Giulia najavila je zvjezdanu podjelu koju predvodi nadaleko znani Ramin Karimloo kao Fantom, a uz njega u većim ulogama nastupaju Amelia Milo kao Christine Daaé, Bradley Jaden kao Raoul, Earl Carpenter i Ian Mowat kao Monsieur André i Firmin, Anna Corvino kao operna pjevačica Carlotta Giudicelli, Gian Luca Pasolini kao tenor Ubaldo Piangi, Alic Mistroni kao Madame Giry i Zoe Nochi kao Meg Giry.

U okvirima tehničkih mogućnosti koje pruža kazalište Rossetti treba reći da je redatelj Federico Bellone iskoristio sve što mu je pruženo. Doista, mogli smo vidjeti pravu kazališnu magiju gorućeg lustera, svjetlosne efekte, zlatom obojani proscenij, rotaciju manjih scenskih elemenata unutar većih, nestajuće izvođače, konfete i pravo zvjezdano nebo na plavom stropu gledališta (ponajviše vidljivo u Entr’acteu drugog čina i broju Masquerade).

Predstava u trajanju od oko dva i pol sata s jednom stankom prošla je u trenu, a nedvojbeno je drugi čin bio bolji i dinamičniji od prvoga. Orkestar koji svira uživo, a sastoji se šest gudača, pet puhača i tri električne klavijature, zvučao je dobro, uz nešto ritmičkih nejasnoća odmah u uvertiri. Iz programske knjižice pokušali smo saznati tko je dirigirao izvedbom, ali mora se priznati da je to prilično nejasno napisano, pa smo uslijed glazbenih supervizora, izvršnih glazbenih produkcijskih direktora i glazbenih direktora nekako odlučili, uz ogromnu ogradu i ispriku ako je to pogrešno, napisati da osoba koja je dirigirala predstavom likom najviše sliči dirigentu po imenu Julio Awad, pronađenom na mrežnim stranicama.

Ovo je važno napomenuti i zbog činjenice da je evidentno da su dirigenti u produkcijama mjuzikala sve više marginalizirani, a njihov posao postaje više koordinacija, a manje umjetnički izričaj. To je doista i tako, posebno ako znamo da je ozvučenje ovakvih izvedbi izuzeto složeno te da bilo kakav savršeni akustički uštimani orkestar može zvučati kao stara kanta ako tonski majstor ne zna što radi.

Što tko pjeva?

U Trstu je, ipak, sve bilo kako treba, uz omanje pogreške s mikrofonima koje su bile vidljive (početak prvog čina, govor Monsieura Lefevrea) i na tome doista treba čestitati. Manje su nam se svidjela neka tempa koja je zadala osoba koja je dirigirala predstavom, koja su mahom bila brža od uobičajenih, a navedeno je bilo naizraženije u duetu All I ask of You i Entr’acteu drugog čina, u kojem su neke teme bile na granici animiranog filma.

Ako govorimo o izgovoru engleskog teksta i tu možemo dati određene primjedbe, ali istovremeno izražavajući i razumijevanje u određenoj mjeri. Naime pitanje prepjeva ili pjevanja na originalnom jeziku postoji odvajkada, a u žanrovima poput operete ili mjuzikla, kojima je dominantna komponenta humor i kontakt s publikom, često se pribjegava pjevanju na jeziku bližem lokalnoj publici. Osim što se u slučaju izvedbe na originalu mnogo gubi od živosti i dosjetki, domaći ansambli u izgovoru (najčešće engleskog jezika) obično zvuče »kockasto«. No u ovoj produkciji velik dio ansambla potječe s engleskog govornog područja pa je odabir originalnog teksta razumljiv.

Ono što nije razumljivo bilo ni na predstavi, a nije ni sada kada o tome pišemo jest zašto onda nismo baš dobro mogli razumjeti što tko pjeva, posebno u skupnim scenama (npr. Prima Donna i Twisted every day).

Titlovi su, srećom, pokazivani na talijanskom jeziku, a putem mobilnih uređaja omogućen je i prijevod na druge jezike, što je, ako je sudeći po pogledu na dvoranu, malo posjetitelja i koristilo.

Ako govorimo o »pogođenim« ulogama onda treba reći da je većina njih glasovno i likovno gotovo idealna. Zvijezde kakav je Ramin Karimloo obično se okruže boljima od sebe pa se njihove manjkavosti u takvim okolnostima zanemare, ali ovaj put doista se može sa sigurnošću reći da je Ramin Karimloo zvijezda ove produkcije u svakom smislu.

Glas koji je osvojio dvoranu i koji je u trenucima prije nego će zapjevati izazvao muk u kojem se čuo svaki treptaj, odzvanjao je u svim registrima bez obzira treba li pjevati glasno, šaptati ili koristiti tehnike poput belta ili falseta. Ovaj izvođač dominirao je u svim segmentima izvedbe i čast je bila slušati njegovu umjetničku kreaciju.

Kazalište ima šanse

Načas ćemo skoknuti do treće uloge Raoula koju je tumačio Bradley Jaden, likovno toliko savršen da ga je redatelj valjda morao, iako pomalo i neopravdano sagledavajući cijeli kontekst predstave, ostaviti bez gornjeg dijela odjeće u posljednjoj slici. Glasovno ipak odličan, glumački jak, Jaden je također opravdao očekivanja. Nažalost, ponešto uz manje oduševljenja pratili smo Ameliju Milo kao Christine koja je, iako glumački i plesno vrlo dobra, glasovno manje odgovarala nečemu što smatramo kanonom za ovu ulogu. Koristeći previše vibrata i zvučeći previše »operno« u visinama, Milo nikako nije bila loša, ali je u kombinaciji s dvojicom prethodno navedenih kolega bila nedovoljno sjajna.

Napomenuti valja da je, kako je predstava odmicala, interpretacija i glasovno bivala sve bolja, pa je tako song Wishing you were somehow here again bio mnogo bolji i uvjerljiviji od početnih fraza Think of me…

Od ostalih uloga pohvaliti valja sopranisticu Annu Corvino, čiji je glas u potpunosti odgovarao ulozi, uz manji komentar na scenu u kojoj ostane bez glasa, u kojoj u glumačkom smislu svakako ima prostora za napredak. Ukupan broj osoba na sceni kreće se oko dvadeset, što je začuđujuće malo, ali ipak nekako funkcionira. Sa zanimanjem smo čekali scenu Masquarade, u kojoj je potreban veliki ansambl pa pohvaljujemo redateljsku intervenciju u kojoj svaki član ansambla na karnevalsku zabavu dolazi u pratnji kostimirane lutke u prirodnoj veličini. Također, neke redateljske intervencije bile su spektakularne, a posebno je publiku zadivio kraj predstave u kojoj Fantom nestane iz svoje postelje.

Čestitati valja svima koji su na ovoj predstavi predano radili, a kojih je doista mnogo. I svakako treba preporučiti da svi koji još stignu posjete ovu tršćansku produkciju. Ako pak to ne bude izvedivo, najavljujemo i jesensku produkciju u Milanu za koju također očekujemo da će biti uspješna kao i ova.

Prosječnom konzumentu kazališnih predstava ovakve izvedbe mogu biti samo fantastične, a jednako će ih dobro prihvatiti svaki posjetitelj bez obzira na prethodno kazališno iskustvo. Uz ovakve predstave i produkcije, iako sve više komercijalizirane, kazalište ima šansu da opstane i na dulje staze.