Štono bi se telegrafski reklo, a opet da je onako školski lijepo, u srcu Pleternice otvoren je u petak, na svijetu jedini i jedinstven, Muzej bećarca.

Na Trgu pred muzejom skupilo se svijeta, događaj su došli uveličati i visoki državni dužnosnici, zasvirala i zapjevala kulturno-umjetnička društva, u tanku žicu udarili tamburaši. Fešta prava. Ma, imamo mi za ponuditi čitateljstvu i nešto bolje!

Ravno dan prije otvorenja pustiše nas dragi ljudi što muzej i grad vode da na brzinu obletimo postav. I evo ima tri dana da u glavi nižepotpisanog ništa od glazbe nema nego bećarac i armagedon nona. Mrtvu trku, božeprosti, vode. Elem, ovako to bi…..

Sunce se bukvalno tek počelo dizati na nebo, veliko, okruglo i rumeno, kada je službeni automobil krenuo utabanom stazom put Slavonije.

– Ako idemo u Muzej bećarca, morali bismo ljudima s nekim našim bećarcem doći – mudro zbori fotoreporter Dado.

– Hm, u pravu si – veli mu kolega od pera.

Zamisliše se malo obojica, kad ovaj od pera reče: »Može li ovako!? Sav se tresem, prolaze me žmarci/ dok kraj mene sviraju bećarci.« »Može«, složiše se u čas. Činilo se – lako je. Malo kasnije otkrit će se da je pokušaj bio dobar, ali da za valjan bećarac ipak treba malo više.

Foto: Davor Kovačević

Slavonska oranica

U Pleternicu stižemo podosta prije dogovorenog sata. Poput rakete vođene iskustvom nepogrešivo gađamo, kažu, kultni ugostiteljski objekt, kafić »Agram«.

Ni ušli nismo, a gazda pita: Jeste li iz Rijeke? A onda kad smo objasnili da smo iz Zagreba došli, pita: Jeste li bili na komemoraciji Ćiri? Miroslav Ćiro Blažević tu je to jutro glavna tema.

Spominju ga momci baš onako s iskrenim simpatijama. Kad eto ti Domagoja Katića! Mlad, energičan, sportski odjeven, taman da pomisliš naivno da u muzeju radi nešto kad nam je već sredio posjet.

Sredio jer smo, veli, bili otvoreni, nismo se, kako Slavonci to kažu, štirkali. Mlad posve, kad na pitanje koja mu je funkcija čovjek veli: Ja sam zamjenik gradonačelnice. Eto ti ga na! Suknula se kava i ravno na trg, Trg bećarca!

– Nalazimo se na trgu koji je projektirao poznati hrvatski arhitekt Andrija Rusan. Sam trg je koncepcijski zamišljen kao lijepi, veliki, otvoreni prostor, kao jedan novi centar Pleternice. Ovaj dio ispod kojeg se nalazi sam muzej su takozvane tribine koje su dizajnirane na način da pripomognu našim manifestacijama.

Primijetili ste vjerojatno i ove ploče kojima je trg popločan, koje su malo i nepravilnog oblika, a opet dovoljno pravilne da se dobije slika u različitim bojama. Te ploče predstavljaju slavonsku oranicu, njivu iz samoga zraka, u različitim godišnjim dobima – sipa Domagoj baš kao da i jest muzejski djelatnik uz to što je zamjenik gradonačelnice.

Poželiš da si dron pa da i tako potvrdiš da je pod nogama slavonska ravnica u svim svojim bojama, ali još više mami dugačak, svečan i mističan ulaz u muzej arhitekta Rusana, baš kao i onaj ‘barba’ koji na tribinama podbočen i nasmiješen sjedi.

– E taj je Friedrich Salomon Krauss! – kaže Domagoj.

– O, to je naš seksolog! – sjetismo se.

– E taj. Sve znate. I etnolog. On je zapisivao bećarce, pa i ove koji su dosta sočni – smije se se Domagoj.

Zove Krauss i nas da mu šapnemo svoj bećarac. Odbiti ga ne možeš, jer da ne bi ovog etnologa, folklorista, seksologa i suradnika Sigmunda Freuda, tko zna bi li Europa na prijelazu iz 19. u 20. stoljeća upoznala tradicionalni narodni napjev i bi li ga UNESCO 2011. godine uvrstio na popis nematerijalne kulturne baštine. O svemu Domagoj tako strastveno priča da ga se pitat’ mora: »Dobro, što se stvarno ovdje čovjek s bećarcem i uz bećarac rodi!?«

– Ja ću reći da se rodiš, ali s druge strane moraš i ući u tu priču. Ona osoba koja ima volju, koja ima želju, koja ima ljubav prema tome, onaj koga to zaintrigira, može ući itekako u to – veli nam Domagoj.

A onda nas uči važnu istinu, reklo bi se životnu: »Tamburaše iz Slavonije najbolje možeš osjetiti na kraju fešte kad se svira na suho. Kad se razglas ugasi, kad ostane pet posto gostiju i kad ostane jedan stol i tamburaši kraj njega. E tad tamburaši svoju dušu pokažu, a i oni što ih slušaju.«

– Jasno je nama u startu da je trebalo bit’ bećar za zaorat projekt Muzej bećarca – velimo Domagoju.

– E nije trebalo bit bećar, nego bečaruša – smije se Domagoj.

Foto: Davor Kovačević

Kulturna baština

Valja nam u muzej! A tamo ravnateljica Jasna Hoffmann. Gori nama pod nogama da se bacimo ‘pod zemlju’ i obiđemo postav, ali mami i ravnateljica domaćinskom zdravicom i pričom kako je uopće do muzeja došlo.

– Cijela priča je krenula 2011. godine, kada je bećarac kao napjeve zaštitio UNESCO kao nematerijalnu kulturnu baštinu. Godine 2013. u gradu se krenulo razmišljati u kojem dijelu bi mogli grad brendirati i tu smo vizionarski zamislili da idemo u smjeru Pleternice kao grada bećarca.

Samu ideju su postavile naša današnja gradonačelnica Marija Šarić i tadašnja gradonačelnica Antonija Jozić, koja je danas županica – kazuje Hoffman.

S obzirom na to da su vješti u Platarnici u privlačenju sredstva EU fondova, 2017. krenuli su razvijati projekt »Kulturna ruta bećarca i gange«.

Veliki je to prekogranični projekt rađen u suradnji s Tomislavgradom. Pa dok je Tomislavgrad dobio Trg gange i hajdučke družine, Pleternica od tih sredstava gradi Trg bećarca. Muzej je u tom trenu goli beton. Mudro je zaštićen i naziv Muzej bećarca, tako da ga više nitko koristiti ne može.

Gradnja napreduje, a 2022. kreće se i u opremanje muzeja. U prizemlju je priča »Svijet graševine«, kako se i zove krovni županijski projekt čiji je dio i muzej.

– A onda, kada se spustimo u donji dio muzeja, uvodimo vas u svijet bećarca. Svijet bećarca, ali ispričan na multimedijalan, interaktivan način. To je sve samo ne klasičan muzej – ističe, a bome i opako nas vabi, Hoffmann.

Ta je priča o bećarcu Slavonije, Baranje i Srijema velika i bogata, kaže. Da tako i bude, trebala je i velika ekipa istinskih stručnjaka za razna područja.

– Gospodin Rusan je jako dobro razmišljao o samoj koncepciji. Tvrtka Muze, koja ima veliko iskustvo u opremanju interpretacijskih centara, radila je idejnu koncepciju i, naravno, AVC kao glavni izvođač radova – veli Hoffmann.

Da je sama građevina iznimna, vidjeli smo, malo kasnije smo se uvjerili i da su muzeologinje i interpretatorice baštine iz tvrtke Muze postavom sjajno riješile ono što im je, kako kažu, bio najveći izazov u ovom produkcijski zahtjevnom projektu, a to je kako nematerijalnu baštinu prenijeti u materijalnom mediju. A da postav bude kakav jest, zabavan, informativan, provokativan poput bećarca, valjalo je i Muzama među ljude, one ‘obične’ bez kojih ničeg ne bi bilo.

– Okupljali smo mjesecima naše KUD-ove, kazivače po selima, izvukli bake i djedove da nam ispričaju svoje priče, da se prisjete svoje mladosti. Muze su bilježile svaku izjavu, svakog kazivača. Išli smo po terenu, obilazili lokalna sela, prikupljali sve sadržaje koji su stvorili naš muzej. Velik broj ljudi je uključen, tisuće ljudi je dalo svoj doprinos. Bećarac i jesu ljudi! Ovog muzeja nema bez ljudi – zaključuje ravnateljica.

Samo, nešto drugo nas tu malo muči.

– Pleternica! I nije baš zgodna riječ na koju se dade lako sročiti bećarac – zaključujemo brzopleto.

– Kako!? Pleternice dok ti ime traje/ Čuvat ćemo tvoje običaje – zakuca ga ravnateljica.

Trg bećara djelo arhitekta Andrije Rusana, Foto: Davor Kovačević

Bojno polje

Evo nas kako se spuštamo niz stube. Na zidu piše: »Da je bećar biti lako, bećar bi bio svatko. Nije važno odakle si, uronjen u bećarsku sredinu i ti možeš osjetiti povezanost s ovim magičnim krajem, njegovim srčanim ljudima i baštinom koja ih povezuje. Bećarac nećemo odsutno čitati na komadu papira ili u strogoj tišini knjižnice.

Ovaj napjev stvoren je da bi se pjevao na ulici ili na fešti, u živom pjevnom dijalogu sa susjedom. Bećarac se razvija u odnosima. Ljudi mu daju život, a on obogaćuje njihove!« Oči su nam u čas narasle k’o djeci kad su ušla u Charlijevu tvornicu čokolade. Šareno je, veselo, toplo, nekako čak i za onog koji je odrastao na diktatu masline, kamena i drače.

– Vodite nas! – kazujemo Mariju Katiću, voditelju Muzeja bećarca.

Postaja prva zove se »Dobrodošlica u svijet bećarca«. Eto odmah na videozidu tamburaša kako sviraju, ma je još fascinantnije slušati i gledati na pet ekrana ljude za koje će Mario reći da su baštinici bećarca.

– To je pet ljudi koje najviša folklorna zajednica prepoznaje kao neke super zvijezde. Široj javnosti možda su nepoznati, ali oni su ti koji nam pričaju što je za njih bećarac, kako se osjećaju kad ga pjevaju – veli Mario.

Evo nas i do bećarskog napjevavanja.

– Do bećarskog bojnog polja. Tu se prave pjesmovođe prepoznaju. Ovdje slušamo dvoje počimaša, slušamo njihov dvoboj i možemo glasati za svog favorita – pojašnjava nam.

Na ekranu s jedne strane gospođa u narodnoj nošnji okružena bećarušama, a s druge gospodin s bećarima. Pa ratuju stihovima.

«Od bećara gorje hulje nema/ Ali od njega nemam milijega«, pjeva bećeruša. Bome, to dođe k’o neka definicija ljubavi. Zatim pratimo ‘bećarac kroz život’.

– Svaki životni period, od rođenja do smrti’ može se opjevati kroz bećarac. Recimo školovanje: »Rastepo sam ćaćino imanje/ Ubilo ga moje studiranje!« – uči Mario.

Tu se bukvalno bećarcem vozi od kolijevke pa do groba. A kad je tako onda i ne čudi da je dio postava rezerviran samo za one starije od 16 godina. Masna čitaonica je to. U njoj možemo još koji detalj doznati o životu i radu našeg Kraussa, a možemo i čuti kako bećaruša pjeva: »Ja bi s tobom prispavala diko/Al tvoj oroz ne bi kukuriko.«

– Ono što bećarac karakterizira je i to da je provokativan, veseo napjev, šaljiv, da uvijek ima neko preneseno značenje i da je vrlo često lascivan – veli Mario.

Lascivnost. Nema novinar ništa protiv ako je lijepo upakirana, ali da ne bi bećarac ubila politička korektnost, k’o što je recimo humor načela!?

– Pretpostavljam da će se održati bećarac, ali politička korektnost može pokušati ubiti bećarac isključivo zbog nerazumijevanja njegove srži, njegove biti. Bećarac u srži nije direktno bezobrazan. U bećarcu moraš na pametan način izreći ono što misliš o drugome, ali tako da taj neki drugi možda čak i ne shvati to što si rekao – smatra Mario.

Mario Katić, voditelj Muzeja bećara, Foto: Davor Kovačević

Ravnopravnost

S druge pak strane, lijepo je za vidjeti da između bećara i bećaruše razlike nema.

– Nekada su se samo bećari smatrali dovoljno bitni da pjevaju bećarac, iako su ga u prošlosti pjevale i žene. Danas je situacija apsolutno ravnopravna. Bećaruša imamo pregršt, pregršt reprezentativnih skupina, imamo reprezentativnih počimalja, pjesmovođa u KUD-ovima i tamburaškim sastavima. Tako da možemo reći da je tu modernost uzela maha, ali na pozitivan način – veli Mario.

Pratimo mi i bećarac kroz godinu, od čijanja perja i pokladnog jahanja, preko običaja maskiranja i proljetne ophodnje, od sjetva do žetve, od jeseni kada šokac sakuplja plodove i zime što je od rakije i kulena. Podražaja je sa svih strana, pa stalno Marija nešto pitamo. Evo recimo, ima li tužnog bećarca!?

– Nema, ali ima molski bećarac. Dakle, u nekom tužnom tonalitetu možda, ali mu tema nije tužna – uči Mario.

– A bećarac i politika!?, pitamo.

– Nećemo ih miješati – smije se ravnateljica.

– Znači ne idu zajedno – navalili mi.

– Idu, ovisno o prilici. U bećarcu se sve smije ispjevati, samo treba birati kontekst, odnosno vrijeme i mjesto. Ako si sve posložio kako treba, nema nedozvoljenih tema, ni stihova – kaže Mario.

A onda slijedi otrežnjenje za našeg novinara uvjerenog da je materijal za bećara. Mario načas nestade, taman da uz ravnateljicu stane pred ekran koji, pojednostavljeno rečeno, mjeri koliki ste potencijal za bećara.

– Hoćete li zapjevati? – pita ravnateljica.

– Ja!? Mikrofon i sve!? – pitam.

– Vi, vi. Sad će pjesma – kaže ona.

– Bećar jesam i uvijek ću biti/ Kulen jesti i rakiju piti… – bojažljivo će novinar.

Pjesmi kraj, a na ekranu piše 3.564 boda.

– Ovo zadnje ste pogodili, a ovo prije i niste – veli ravnateljica dok pokazuje koliko smo pjesmom odstupali od dijagrama što je pokazivao zadani tonalitet i naše vrludanje glasom.

Na ekranu svi rezultati. Tu ima onih koji su 20.000 bodova dohvatili!

– 3.654. Pa sigurno ste najbolji… danas – smješka se ravnateljica.

Spašava načet ego zapis na zidu koji kaže da se biti bećarluk može i naučiti. Odnosno: »Upisat ću školu za bećare/ Jer me vole i mlade i stare.«

Bećarci opisuju sve faze života, Foto: Davor Kovačević

Bećarsko natpjevavanje

Tko zna koliko su reper Kandžija i bećar Pave učili, a koliko je genetski zasluženog talenta, ma njihovo natpjevavanje je užitak. I dok ‘strašni’ Kandžija gazi i komarce i bećarce, bećar Pave sažima dobar dio bećarske filozofije kazujući: »Ja sam Pavo, bećar od zanata/Za moj zanat ne treba alata. Dok je pjesme, vina i tambure/ja ću ganjat i snaše i cure.«

– Natpjevavanje! Što se to stvarno još uvijek događa, taj verbalni revolveraški dvoboj bećarcem!?

– Apsolutno! Svaka dobra zabava, svaka dobra fešta mora sadržavati bećarsko natpjevavanje. To je trenutak u kojem se okupe tamburaši te oko njih oni koji su dovoljno hrabri da započnu dvoboj i onda se natpjevava.

Počne se s nečim onako vrlo općenitim, možda se hvale vrline tog kraja ili zavičaja, zatim se pređe na osobne vrline, a onda netko podbode svog protivnika. I tu kreće natpjevavanje gdje svatko pokušava biti bolji i na neki način završiti dvoboj tako da bude pobjednik – pojašnjava Mario.

Pa će majstori koji su vještiji i dugo u folkloru izvući koji bećarac i iz duboke memorije i bogate arhive.

– Međutim, najviše se cijeni onaj koji bećarac smisli u tom trenu. I kad ga smisli, taj bećarac ostaje za povijest. Tako arhiva raste – kaže Mario.

Ispravlja Mario i naše krivo vjerovanje da je tekst tu najvažniji.

– Jednaka je važnost i teksta i glazbenika. Onaj koji započne bećarac on je obično osoba velikih vokalnih sposobnosti i mora biti dovoljno bistar da slaže stihove u trenu – ističe Mario.

Ako bećarluk svoj još i stigne popraviti, nema nade da će autor ovog teksta biti bolji na onom dijelu postava za gejmere, gdje se po uzoru na popularnu igru Guitar Hero igraju ‘tamburaški heroji’. Ali, brzo se uoči da u muzeju što god takneš svira.

– Ajde taknite mene – smije se Mario.

Mi ga dotakli, a tambura samica u njegovoj ruci zasvira skoro pa isto kao samica u rukama majstora tamburaša Krunoslava Dražića što putem videa objašnjava sve o svakom instrumentu koji čine mali tamburaški orkestar.

– Pa dobro Mario, što ste ono vi – pitamo ga.

– Kustos – kaže.

Ih kustos, a on i dugogodišnji folkloraš, zaljubljenik u tradicijsku baštinu, zaljubljenik u bećarac i po struci povjesničar i arhivist.

Multimedijalni postav potpisuju Muze. Foto: Davor Kovačević

Kuća slavnih

Letamo mi dalje. Putem čitamo i gledamo i slušamo štošta. Loviš se, recimo, za bećarce što životne mudrosti bećarske proklamiraju poput one o nevjeri: »Teško ženi koja je poštena/ Kad ostariš nema uspomena.« Ili bećarca o novcu: »Ne pije se kava iz lonaca/ Nit se ljubi cura bez novaca.«

No, ako putem tko i ima kakvih dvojbi koliko je bećarac fundamentalan, neće imati kud kada dođe do Kuće slavnih. U njoj sami velikani.

– Priča Muzeja bećarca kreće iz narodnih slojeva, od onih baštinika koji u javnosti možda i nisu toliko poznati, ali održavaju tu baštinu. Onda idemo kroz istaknute pojedince, kroz KUD-ove i dolazimo do onih koji su taj bećarac vodili na višu raznu, prikazali ga na regionalnoj, hrvatskoj i svjetskoj sceni.

Dolazimo, recimo, do Krunoslava Kiće Slabinca, do Zlatka Boureka, koji je napravio animirani film pod nazivom »Bećarac«, dolazimo do fiktivnog lika koji je personifikacija bećarstva, do Đuke Begovića, kojeg je maestralno utjelovio Fabijan Šovagović – kazuje Mario.

Sve je tu, samo vremena fali.

– Ovdje čovjek ispod pola sata ne može biti ni da hoće – kazujemo domaćinima.

– Sat i 15, sat i 20 je minimalno – na to će ravnateljica.

– Kad biste išli svaki izložak čitati i pogledati, svaku igricu igrati, ne biste odavde izašli cijelu smjenu – precizira Mario.

I ostali bi mi cijelu smjenu da nismo došli dan prije svečanog otvorenja, pa su pripreme bile u punom zamahu. Na odlasku šapćemo u uho Kraussu naš bećarac.

Tko zna, možda ga i zapiše. Priznali mu jedino nismo da smo u ‘masnoj kući’ stali pred zid i pritisnuli dugme da nam ‘uzmu mjeru’.

– Jesi’l mala ili ti je mali/ Mi bi tebi ovoliko dali – kazuje mašina pa izbaci broj 58, godine, dakako. Reklo bi se, kakav bećar, tolike mu i … godine.

Sve što takneš u muzeju – svira, Foto: Davor Kovačević

Troublemaker…

Kad gleda čovjek Pavu i Kandžiju nekako mu se nameće zaključak da je bećar preteča brojnih glazbenih stilova, recimo rapa i hip-hopa. Slaže se s tim i Mario, veli, jedna od karakteristika bećarca je uvijek improvizacija, a rap i hip-hop jesu nastali na improvizaciji, pa još onako iz naroda. Dade li se onda kazati da je bećar zapravo troublemaker!?

– Možda i može, ali nije nužno da bećar samo želi izazvati reakciju. S bećarcem se sve može opisati, i ljubav, i smrt, i muško-ženski odnosi, svatovski običaji… Apsolutno sve. Ali da, kad dođe do bećarskog dvoboja, on je troublemaker, on je taj koji želi izazvati reakciju – kaže Mario.

Pa bude glavni u selu, kući, gradu. Ili, kako kaže Mario, čim imaš tu pronicljivost da u trenu smisliš bećarac, pa si k tome i glazbeno nadaren, dobar pjevač, e onda te prati dobar glas.

Gradonačelnicu bećarluk ne ide

Gradonačelnicu Pleternice Mariju Šarić zamolili smo da sukne iz rukava jedan bećarac, ma nam diplomatski reče: »Imam ja ljude za to. Ja znam ljude okupiti, a bećarluk mi ne ide.« Pitamo je i jesu li se slegli već dojmovi.

– Nisu, vjerojatno ćemo svega postati svjesni tek nakon nekog vremena. Odlično je da su ljudi sve jako lijepo prihvatili, što svi zajedno vozimo u istom pravcu. Svi se ponosimo ovim što smo napravili – kaže gradonačelnica.

Kaže i da je muzej kruna brojnih nastojanja, puno projekata koji su se odvili od 2023. godine. »Kruna, ali ne i kraj, već tek početak«, poručuje. A planovi jasni.

– Uvezati i povezati još više naše subjekte s područja, jer nije nam cilj da ljudi samo dođu u Pleternicu i posjete muzej, nego nam je cilj da svi ljudi u Slavoniji bolje žive od turizma. Okidač za dolazak bi trebao biti Muzej bećarca, a nakon toga cilj je da gost posjeti naše OPG-ove, trgovine, da ovdje troši svoj novac, da se proizvodi prodaju na kućnom pragu – ističe Šarić.