LOCARNO – Juliette Binoche nismo nikada gledali u lošem filmu. Karijeru je započela radeći s velikanima francuskog filma poput Godarda i Techinea, a nakon nezaboravne uloge u filmu »Tri boje: Plava« Krzysztofa Kieslowskog, Binoche je postala svjetski poznata i priznata glumica. Ostvarivši paletu raznoraznih likova, u šezdesetak filmova, ona je također osvojila sve moguće filmske nagrade, od francuskog Cesara do američkog Oscara.

U njezinom najnovijem filmu »Autocesta spasa«, koji upravo igra u CineStaru Rijeka, Binoche se preobrazila u pravog kamiondžiju. No, to nije samo običan film ceste, već i napeti triler u kojem Binoche portretira vrlo odlučnu i hrabru ženu s velikim srcem i osjećajem za pravdu. Film je režirala Norvežanka Anna Gutto koja je za ovaj, svoj debitantski film provela mnoge godine istraživanja okrutne stvarnosti trgovanja djecom koja se odvija na američkim autocestama. Juliette Binoche sreli smo na filmskom festivalu u Locarnu gdje je film »Autocesta spasa« imao svoju europsku premijeru.

Vožnja kamiona

Na koji način ste se transformirali u vozačicu kamiona?

– Prvo sam rekla producentu i redateljici da moram probati voziti kamion, jer ako to ne učinim, nema šanse da se uživim u taj lik. Onda se cijela produkcija odgodila zbog COVID-19. Ja sam nastavila inzistirati na tome da moram voziti kamion, ali zbog sigurnosnih razloga oni nisu bili previše entuzijastični da mi u tome udovolje. No, na kraju su popustili i rekli: »U redu, ona očito zna što joj treba«, i to mi je zaista pomoglo. Također sam išla na mnoga putovanja kamionom zajedno s Desiree, koja je također jedna od vozačica kamiona u ovom filmu i razgovarajući s njom postavila sam joj milijun pitanja o njezinom životu u kamionu, kakav je to osjećaj biti stalno na cesti i što je sve proživjela vozeći kamion.

Jeste li se trebali posebno fizički pripremati za ovu ulogu?

– Ne, ali uloga je bila zahtjevna i fizički vrlo naporna, kao i cijelo snimanje. Film smo snimali pet i pol tjedana i ja sam gotovo u svakoj sceni. Snimali smo i danju i noću, u tijesnoj kabini kamiona, vrućina je bila nepodnošljiva, i sve to vas emocionalno vrlo iscrpljuje i vaš živčani sustav je traumatiziran. Uz sve te nepodnošljive okolnosti, trebalo se koncentrirati i izvući iz sebe odgovarajuću emociju. Jednom riječju, sve je bilo kao roller coaster, no mislim da su mi svi ti iscrpljujući elementi na snimanju filma također pomogli da se bolje uživim u svoj lik.

Važna tema

Što vas je najviše privuklo ovoj ulozi?

– Naravno da je bilo zabavno kad sam otkrila da trebam biti vozačica kamiona, ali prije svega me privukla priča i tema filma što je bilo najvažnije u izboru ove uloge. To je film ceste, a istovremeno i triler koji, po mom mišljenju, govori o vrlo važnoj temi kao što je trgovanje djecom u svrhu seksualnog iskorištavanja. Ja nisam imala pojma da se to stvarno događa i da se djeca transportiraju na taj način u kamionima kroz Ameriku. Broj djece koja tako završe je veći nego što možete i zamisliti. Zato sam smatrala da je tema vrlo važna i da se o tome mora govoriti. Uza sve to, biti vozačica kamiona izgledalo mi je kao luda ideja, a ja volim takve izazove.

Također sam znala da redateljica ima poteškoća da pronađe producenta koji bi vjerovao da ona može režirati ovaj film samo zato jer je žena, jer ženama se obično ne daje prilika da režiraju trilere, tako da je mnogo toga bilo u igri. Scenarij sam doslovno čitala na autocesti u SAD-u gdje sam bila na godišnjem odmoru. Annu Gutto nisam poznavala i nisam baš bila oduševljena njezinim kratkim filmovima, ali kad sam je srela u Los Angelesu, jako mi se dopala kao osoba i fascinirala me njezina nevjerojatna snaga s kojom se borila da napravi ovaj film. To je na kraju bilo presudno da prihvatim ulogu, jer vrlo je bitno da volite redatelja s kojim radite film.

Redatelji i glumci

Osjećate li da na neki način dajete podršku ženama u filmskoj industriji prihvaćajući uloge u debitantskim filmovima mladih redateljica?

– Ne, nikada nisam mislila da mi je to obaveza. Trenutačno radim na TV-seriji (»The New Look«) i producent je stvarno želio biti siguran da će neke od epizoda režirati žene, no ja moram reći da za mene nema posebnih razlika tko režira film ako sve funkcionira u redu. Takvim razmišljanjima nisam nikada posvećivala previše pažnje, jer za mene se ne radi o rodu osobe koja režira film, već o senzibilnosti lika koji trebam glumiti. Radila sam s velikim redateljicama poput Chantal Akerman ili Claire Denis i s mnogim drugima više ili manje poznatima i nikada se nije radilo o tome da ja njima želim pružiti šansu. Najvažnije je da između redatelja i glumaca postoji međusobno povjerenje.

Na ovom projektu, znajući da Anna ima mnogo problema tražeći producenta koji će vjerovati u nju da ona može režirati triler, pomislila sam da bih joj mogla malo pomoći, no obično ja to ne radim jer mislim da to nije moj posao. Film je umjetnost, i biti pravi umjetnik ista je stvar i za mladog i već iskusnog redatelja. Mladi redatelj mora prije svega znati sve o svom poslu i mora znati što želi reći i na koji način to želi reći, i samo zato što je mlad ne znači da mu se trebaju oprostiti pogreške. Biti redatelj je vrlo zahtjevan posao i rod ili godine nemaju nikakvu važnost, već je bitna samo sposobnost da se dobro obavi posao.

Vaša glavna partnerica u filmu je Hala Finley, jedanaestogodišnja djevojčica. Kako je bilo raditi s njom?

– Prekrasno. Ona je zaista vrlo dobra glumica i ja sam bila zadivljena od prvog trenutka. Čim sam je upoznala, laknulo mi je i sama sebi sam rekla: s njom je film spašen. Uvijek je bila potpuno prisutna i pripremljena za svaku scenu i vrlo je odgovorno pristupila svojoj ulozi. To i jest glavna odlika dobrog glumca, da nikada ne očekuje da rješenje dođe izvana, već sve mora sam pronaći unutar sebe, a ona, bez ikakve sumnje, ima tu sposobnost. Ja sam imala potrebu da se brinem o njoj iako je njezina majka stalno bila prisutna, ali snimanje je zaista bilo naporno u toj maloj kabini kamiona, uz užasnu vrućinu i komarce koji su nas napadali sa svih strana.

Jedna od tema filma je i privrženost brata i sestre koji imaju samo jedan drugoga. Jeste li možda razmišljali o njihovom odnosu?

– To mi je svakako bio interesantan segment ove priče. Kada se govori o obitelji i vjernosti prema obitelji, sve poprima na neki način religijske razmjere. Činjenica da je moj filmski lik stavljen u izravnu situaciju izbora da li da spasi djevojčicu ili svog brata koji je jedini preostali član njezine obitelji, je vrlo intrigantna. Na koji način se čovjek može izvući iz jedne nezdrave veze i odcijepiti od vlastite obitelji i kako izabrati između obitelji koja vam je bliska srcu i obitelji koja se temelji na krvnoj vezi su vrlo zanimljive teme za diskusiju.

Obitelj i djeca

Koliko je vama osobno važna obitelj?

– Ja sam vrlo usmjerena na obitelj, no imam svoje uspone i padove kao i svi ostali. Kao djevojčica sanjala sam o tome da budem mama i satima sam se igrala sa svojim lutkama. Danas mislim da je biti majka najteži posao koji postoji, posebno ako pritom imate ambiciju da se bavite i nekom profesijom. Ponekad osjećam da moja djeca žive u svijetu s kojim ja nemam nikakvu vezu i stalno se trebam truditi da nađem način biti dio toga svijeta jer inače se osjećam izolirano i rastrgano. Dvije najvažnije stvari u mom životu su brinuti se o mojoj djeci i brinuti se o mojem poslu. Moj ljubavni život ima uspone i padove jer za muškarce je još uvijek teško prihvatljivo da budu uz uspješnu ženu. Ja imam iza sebe mnogo ljubavnih priča, ali uvijek mi je bilo teško to da nisam mogla bila prihvaćena kao slobodno biće s vlastitom voljom. Sada kada moja djeca odlaze svojim putem, osjećam da se nanovo pronalazim i to me na neki način pomalo straši, no s duge strane je vrlo uzbudljivo.

U filmu je također posebno istaknuta povezanost žena koje voze kamione i njihova spremnost da uvijek pomognu kolegici. Postoji li neka vrsta takvog sestrinstva i u vašem poslu?

– O da, ja imam jako dobre prijateljice koje su također glumice. Ovaj posao nije lak i morate imati oko sebe nekoga tko vas razumije. Mi se ne borimo oko toga koja će kojoj oteti ulogu, jer redatelj ionako odlučuje sam koga želi u svom filmu, ali to ne znači da među nama ne postoji rivalstvo, naravno da ga ima. No, ipak, više se radi o međusobnom pomaganju i razumijevanju u onome kroz što prolazimo u našem poslu.

Koliko još uvijek uživate u svom poslu i uzbuđuje li vas nova uloga još uvijek na neki način kao na početku karijere?

– Mislim da se moj odnos prema glumi nije puno promijenio. U glumi je najvažnije pronaći odgovarajuću emociju i naći način saživiti se s njom. Ja nisam od onih koji misle da stoje na vrhu svijeta i mogu raditi što hoće. Za mene je svaka nova uloga novi izazov pun odgovornosti. Sada se sigurno osjećam sigurnije nego na početku karijere, a mnogo mi je pomogao i rad u kazalištu gdje sam savladala svoj strah od direktnog sučeljavanja s publikom. Mislim da se s godinama promijenilo samo to da sam postala manje emocionalna, ne prema poslu, već prema tuđim mišljenjima.