ZAGREB – Predstava “Revizor”, premijerno izvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu u režiji Sergeja Potapova, suvremeno je čitanje ruskog dramskog klasika u komadu koji satiričnu katarzu postiže karikaturalnim parodiranjem Gogoljevih grotesknih portreta.

Najpoznatija drama velikog ruskog književnika Nikolaja Vasiljeviča Gogolja na pozornici zagrebačkog nacionalnog kazališta oživjela je kao glumački moćno propitivanje tragifarsične snage te realistične komedije. Autorovu osudu pohlepe, gluposti i korupcije imperijalne Rusije početka 19. stoljeća HNK-ov “Revizor” vrlo učinkovito pretvara u svevremensku modernu farsu u kojoj je lako prepoznati duhovitu parodiju neuralgičnih točaka suvremenosti.

Praizveden 1836. u kazalištu Aleksandrinski u Sankt Peterburgu, “Revizor” je ozbiljna društvena kritika koja bespoštedno raskrinkava licemjerje i moralnu izopačenost neučinkovitog birokratskog aparata, izrugujući se gluposti i beskičmenjaštvu malograđanštine. Provlačeći realističnu satiru kroz prizmu groteske, u komadu koji je u osnovi klasična komedija zabune, Gogolj gradi svoj fantastičan, karikaturalan svijet vulgarne ruske provincije napučene pohlepnim, nemoralnim i nepoštenim ljudima.

Tu nitko nije dobar – svatko razmišlja samo o svojim interesima, svi su varalice, iako je (doduše, slučajni) varalica samo jedan. Upravitelj grada Skvoznik-Dmuhanovski (Bojan Navojec), školski nadzornik Hlopov (Slavko Juraga), sudac Ljapkin-Tjapkin (Dušan Bućan), staratelj dobrotvornih ustanova Zemljanika (Alen Šalinović), upravitelj pošte Špekin (Milan Pleština), mjesni vlastelini Dopčinski (Filip Vidović) i Bopčinski (Silvio Vovk)… čine jezgru mjesne vlasti koja se silno uzbudi kada u grad stigne vijest da im iz Petrograda dolazi revizor, i to – inkognito.

Uplašen da ne razotkrije njegov nerad, nebrigu i osobno bogaćenje na državni račun, kad čuje da se u lokalnoj gostionici nalazi nepoznati stranac iz Petrograda, da je tu već dva tjedna i da odbija platiti svoje račune, gradonačelnik mu se pohita pokušati umiliti, uvjeren da se sasvim sigurno radi o predstavniku državne vlasti.

Budući da nepoznati stranac nije revizor, već obični činovnik Hlestakov (Igor Kovač) koji je na putu prokockao sav novac pa sad sa slugom Osipom (Ivan Jončić) pokušava nekako preživjeti na dug, iz te se zabune rađa komedija zabune u kojoj svi nastoje nekako podmititi Hlestakova kako bi u svojem izvješću napisao da je kod njih sve u redu.

Ovaj je isprva zbunjen, ali brzo uviđa prednosti svoje situacije ne zamarajući se previše razlozima, pa bez zadrške prihvaća smještaj u gradonačelnikovoj kući i novac od svih odreda. Tu su i gradonačelnikova žena Ana Andrejevna (Daria Lorenzi Flatz) i njegova kći Marija Antonovna (Iva Mihalić) a Hlestakov zavodi obje – on je autentični varalica lišen skrupula i u tome je posve dosljedan.

Baš kao što je i sam gradonačelnik dosljedan u tome da, Gogoljevim riječima, “pokupi sve što mu oči vide”: kad Hlestakov objavi zaruke s njegovom kćeri Marijom Antonovnom, Dmuhanovskome ne treba puno da se posve prepusti divljoj sreći što će uskoro biti gospodin koji živi u Petrogradu i, zajedno sa zetom, dijeliti moć i vlast po vlastitoj volji i nahođenju.

U HNK-ovoj produkciji ovoga komada nadrealistične estetike s elementima pupeterije i klaunerije u pokretu i glumi, naglasak je prije svega na karikaturalnome – svi su likovi pomalo parodije samih sebe. Ta se parodičnost očituje u pokretu, dok tekst zadržava Gogoljev realistični patos, a gluma ostaje u okvirima klasične dramske situacije garnirane ekscentričnim eskapadama – skakanjima, međusobnim preskakanjima, naglim kolutima naprijed ili natrag i slično.

Ruski autorski tim, redatelj Potapov i Julija Vetrova, koja potpisuje scenografiju, kostime i video, manipulira gledateljevu percepciju gradeći vizualni identitet predstave na estetici koja podsjeća na nadrealizam Renea Magrittea i makabričan svijet Tima Burtona.

U ovom dvosatnom kazališnom promišljanju Gogoljeva fantastičnog univerzuma u središtu su, ipak, glumci, predvođeni Bojanom Navojcem, koji suvereno vlada pozornicom od prvog do zadnjeg trenutka, preskačući u trenu iz servilnosti u tiraniju i natrag. Urnebesno je smiješna Daria Lorenzi Flatz kao šepava Ana Andrejevna kojoj je kći vječni takmac u borbi za mušku pozornost, dok se Igor Kovač ulogom Hlestakova definitivno dokazuje kao jedan od ponajboljih domaćih kazališnih glumaca srednje generacije.

Usprkos i u inat kazalištu nesklonim vremenima, u kojima su prisiljeni na reduciranje uloga i kad ih je na premijeri iz gledališta promatrao tek manji broj epidemiološki dopuštenih uzvanika – glumački je ansambl odradio sjajan posao,  sve do katarzičnoga razrješenja na kraju, u zamrznutoj sceni nasamarene gomile, nijemo prestravljene – ne zbog možebitne posramljenosti vlastitom glupošću, nego zbog toga što su toj gluposti i drugi svjedočili.