Credit: IVAN POSAVEC / Prizor iz predstave »Razbijeni vrč« u Kerempuhu
Uz predstave »Razbijeni vrč« redateljice Lee Anastazije Fleger, »Rururur« redateljsko-dramaturškog dvojca Marine Pejnović i Marina Lisjaka te »Zagrepčanku« redateljsko-dramaturškog para Dražena Krešića i Patrika Gregurca
povezane vijesti
Kleistov »Razbijeni vrč« kompleksna je parodija Sofoklova »Kralja Edipa«, što znači da je drama smiješna ako je svjesno čitamo u dvostrukom ključu: kao ismijavanje najveće incestuozne teme dramske književnosti u korist sitne sudačke spletke oko vlastita libida i osobne korumpiranosti.
Jer baš kao što Edip šepa iz nepoznatog razloga (etimološki ga određuje njegovo grčko ime koje znači »natečena noga«) i u najboljoj namjeri uspostavlja veliku sudnicu čitavoj grčkoj zajednici oko izbijanja kuge, u kojoj se na kraju pokaže da je sam kriv za ubojstvo svog oca i bijes bogova, tako i Kleistov lik njemačkog suca Adama šepa jer je noć ranije negdje u mamurnom pijanstvu pao i uganuo nogu, a jutro mu je donijelo »veliko suđenje« za jedan obični razbijeni vrč. I kod Kleista se finalno ustanovi da ništa nije trivijalno i da je sudac osobno kriv ne samo za zločin za koji (si) sudi, nego i za seksualno uznemiravanje mlade djevojke u čijoj se sobi nalazio vrč, pri čemu u podtekstu priče stalno radi autorski stav Kleista da ni dvije tisuće godina nakon Sofokla nismo daleko odmakli od modela po kojemu je sudac sam sebi i porota i optuženik i obrana.
Mrtvo slovo komedije
U adaptaciji Nikoline Rafaj i režiji Lee Anastazije Fleger, međutim, nigdje ne vidimo poveznicu sa Sofoklom (koji se ne spominje ni u programskoj knjižici), a nemamo ni jezični kontakt s veoma duhovitim Kleistovim jezikom (redateljica i dramaturginja smjelo potpisuju i prijevod i adaptaciju, pri čemu bi bilo zanimljivo saznati jesu li zbilja prevodile s njemačkog ili samo »prilagodile« neki pod postojećih, no u knjižici nepotpisanih hrvatskih prijevoda Kleista). Publika prati predstavu kao da je u pitanju drama o (pre)očitoj sudskoj korupciji, a ne komedija zataškavanja tragova. Tijekom dvosatne predstave gotovo da nema smijeha u Kerempuhovu gledalištu. To dosta čudi jer je na pozornici glumački majstor komedije, Marko Makovičić, kao sudac Adam, ali teško da nam može biti smiješan netko tko od prve sekunde izvedbe signalizira da njegovoj korupciji nema kraja. Uloga je napravljena sviranjem na jednoj te istoj noti usplahirenosti, a slična redukcija vrijedi i za ostatak ansambla.
Kao da je bio cilj smanjiti, a ne povećati emocionalni opseg likova. Možemo, naravno, reći da autorice predstave namjerno ne žele igrati Kleistom zadane žanrove komedije i satire, nego prebaciti »Razbijeni vrč« u okvir tragedije, ali time se još promašenijim čini forsirano, cinično »sretni« završetak u kojem se s ogromnom lakoćom prelazi preko činjenice da sudac jest noćima uznemiravao mladu djevojku Evu (igra je Mirela Videk Hranjec), a publici se »namiguje« oko stava da je oko toga samo potrebno čvrsto zatvoriti oči i sve će biti »u redu«. Toliko je tu dramaturških nesporazuma s kontekstom drame i neiskorištenim mogućnostima Kleistova teksta, uz dodatak jeftinog redateljskog revijalnog tona bulevarskog »zabavljaštva« na razini scenografije (Zdravka Ivandija Kirigin i Matej Kniewald), kostimografije (Tea Bašić Erceg) i koreografije (Anja Đurinović), da se čini kao da je vizualno u pitanju TV-skeč, a ne alternativni prostor scenske izvedbe. O etici komedije nećemo ni započinjati govoriti, jer bi nas to odvelo prema studiranju Kleista, čime se autorski tim definitivno nije želio baviti.
U predstavi nastupaju i Hrvoje Kečkeš (Valter), Matija Šakoronja (Pisar), Anita Matić Delić (Marta), Filip Detelić (Robert), Mia Anočić Valentić (Brigita) i drugi, ali ne možemo reći da je to predstava koju ćemo pamtiti ni po glumačkim ostvarenjima, ni po izvedbenoj poruci koju šalje. Novine su, naime, prepune truizama o tome kako hrvatsko sudstvo od svog uspostavljanja do danas postojano ne funkcionira.
U kazalištu smo s tom »mrtvom lukom« pravde mogli napraviti mnogo više od općeg mjesta. Još uvijek pamtimo sjajnu režiju »Razbijenog krčaga« Igora Vuka Torbice (2015.), koja je gostovala u Kerempuhu i zaslužila ovacije publike, prvenstveno zato što je »sljepilo suca« i »sljepilo publike« združila u zanosno i tupoglavo pjevanje ABBA-inih glazbenih hitova – i to posebno onda kad bi likovi trebali misliti ili djelovati prema svojoj (ugašenoj) savjesti. U pristupu Fleger-Rafaj tima svakako ima volje za kritikom sudaca, ali nema interesa za humor i dramaturgiju »skrivanja tragova« kao okosnice Kleistova teksta. Zapravo se ne vidi ni koja točno autorska ideja pokreće redateljicu i dramaturginju da se late baš ovog teksta, a ne bilo kojeg drugog. Što je širi problem od konačno izabranog repertoarnog naslova: zapravo dublji razlog igranja ne možemo razabrati ni za koju od Kerempuhovih predstava u posljednjih nekoliko godina.
Roboti bolji od ljudi
Mnogo hrabriji i suvisliji eksperiment s adaptacijom Čapekove drame »R.U.R.« provode u Zagrebačkom kazalištu mladih redateljica Marina Pejnović i dramaturg Marin Lisjak. Ovdje treba istaknuti i suradnju ZKM-ova Učilišta (koje dekadama pohađaju djeca i mladi) i profesionalnih glumaca ZKM-a (Nataše Dangubić, Vedrana Živolića) te gosta Paška Vukasovića. Inače se predstave Učilišta iz nepoznatih razloga ne pokazuju građanskoj publici i nisu na stalnom repertoaru svog matičnog kazališta, premda program ravnateljice Snježane Abramović naglašva da za njih ima mjesta i na velikoj sceni, a i po kvaliteti je također riječ o radovima koji zaslužuju javno sazrijevanje kroz kontakt s publikom. Dobro je da konačno Lisjakova adaptacija igra i za građanstvo, kao što je i pohvalno da je autorski tim ozbiljno shvatilo i dječje perfomere, koji su mahom veoma posvećeni i uvjerljivi: Antun Antolović, Karlo Gagulić, Petrunjela Baće, Luka Miškić Domislić, Marko Kajić, Ana Rene Čolak, Ana Šprajc, Dori Sušanj, Ema Pernek, Filip Bielen, Lovro Sabol, Luka Vlastelica, Marija Pavić, Marta Lončar, Nika Mladić, Niko Troglić, Nina Hrubi, Špiro Lasić, Val Klašterka, Vito Križnjak).
Lisjak dramaturški također postavlja predstavu kao sudnicu, dok je gledalište pokretna porota. Oslobađa li sve veća inteligencija robota i njihovo nasilje? Kad sudimo robote za ubojstvo ljudi da li samim time sudimo ljude za programiranje svojih »boljih varijanti« da jednako tako ubijaju, kao što to čine i ljudi? Što se uopće događa s ljudima kad dosegnu utopiju tolike dokolice da više ništa ne moraju raditi? Čapek je čitav život ismijavao ideju komunističke utopije koja teži »idealnom neradu«, vjerujući da čovjek ima etičku obavezu stvarati, a ne samo iskorištavati stvorene resurse i prirodu. Ni Lisjakovi roboti više nisu tehnologijski monstrumi koji razumiju jedino bol i samožrtvovanje (kako ih je vidio Čapek), nego se u međuvremenu dogodio bitan pomak od umjetne inteligencije do umjetne empatije, pa roboti postaju istinski proleterijat svijeta, međusobno odani i povezani, sa svim pravima pobuniti se nad svojim planskim izrabljivanjem, kao što imaju i sve osnove oduzeti ljudima upravu nad Zemljom, obzirom na količinu štete koju smo nanijeli biookolišu.
Ambicioznost ove inscenacije vidi se i po tome što su režijski aktivirana tri »polja« izvedbe: dramsko, koreodramsko i tehnologijska groteska, kao i četiri prostora igre: ulazni hol ZKM-a (s robotskim instalacijama), predvorje dvorane »Miško Polanec« te zatim dvije polovice unutar scene »Polanec«. Tinejdžerski članovi ZKM-ova učilišta na ovoj predstavi surađuju i s Hrvatskim robotičkim savezom (zaslužnima i za rekvizitu sastavljenu od starih usisavača i električnih žica) te FER-om. Odrasli ZKM-ovi glumci mogli bi biti još slobodniji u svojoj izvedbenoj mašti (kod njih se povremeno vidi da se »igraju s djecom«), posebno kad ih usporedimo s mladima, kojima ništa fantastično nije strano i kojima je granica priroda/kultura potpuno prohodna i dinamična, zbog čega su oko nje vrlo ozbiljni. Ovakve intergeneracijske suradnje su ne samo pedagoška, nego i umjetnička budućnost ZKM-a.
Luksuzni zatvori
No istinsko iznenađenje ove kazališne sezone je predstava »Zagrepčanka« prema romanu Branislava Glumca iz 1974. godine, u režiji Dražena Krešića i dramaturškoj adaptaciji Patrika Gregurca, realizirana kroz nezavisni Teatar Erato te premijerno izvedena na Maloj sceni Lisinskog. Prvenstveno zahvaljujući dramaturgiji koja se služi glasovima u offu te brzim promjenama rola koje majstorski igra svega dvoje glumaca, Nikolina Prkačin i Domagoj Janković, pred publikom se pojavljuje čitav ansambl dočaranih likova, nikada ne gubeći nijanse svojih brojnih profiliranosti. I ova nas predstava, kao i prethodne dvije, formalno poziva da sudimo, ali ujedno i upozorava da se čuvamo osuda. Zaplet »Zagrepčanke« dobro znamo: djevojci stasaloj unutar socijalističke buržoazije i seksualno žrtvovanoj (zlostavljanoj) na obiteljskom oltaru očevih profesionalnih napredovanja događa se trenutak bliskosti s mladićem iz radničke klase. Njihove klasne razlike dovoljne su za pogon mržnje i jednog i drugog kolektiva koji okružuje zaljubljene protagoniste, ali još je veći problem djevojčina nimfomanija, kao izravna posljedica pretrpljene seksualne traume. Mnogo prije Von Trierove »Nimfomanke«, Glumac stvara lik djevojke koja je u stanju okrenuti svoju instrumentalizaciju i protiv roditelja i protiv kulture koji je nastoje poništiti. Ona je ta koja ima pravo suditi – pa to i čini.
Marijana nipošto nije samo melodramatska heroina. Osim što je politička osvetnica, tekst otkriva i da uspješno studira medicinu i krajnje je pragmatična oko svega što je vezano za ljudsko tijelo, pa tako od oca/zlostavljača i k tome ginekologa posve otvoreno traži da joj napravi abortus, smatrajući da je on najizravniji krivac za njezin teret traumatske seksualnosti. Glumica Nikolina Prkačin donosi na scenu i Marijaninu gorku, ironičnu i konfrontacijski žestoku osobnu hrabrost, ali i one aspekte lika koji najiskrenije žele nekome povjerovati i dječje – pa i romantično – stresti sa sebe cinizam. Predstavu se, štoviše, može pročitati i kao ljuštenje slojeva osobnog Marijanina cinizma i stizanja do točke u kojoj shvaćamo da prezir prema svijetu nije više od kraste vrlo duboke povrede. Prkačin u istoj predstavi igra i mnoge druge (bitno naivnije) ženske likove, prekrasno bogatim i nijansiranim altom portretirajući čitavu socijalnu paletu klasno podijeljenog Zagreba. Rijetko precizna i raznovrsna glumica, čija je snaga prvenstveno u rijetkom bogatstvu intonacija njezina glasa. Domagoj Janković malo je previše opušten u svojoj roli slagara Vanje, prelakonski »zavaljen« u sve role koje igra, premda su mu emocionalni tonaliteti dobro ugođeni i pogođeni, ali definitivno bi mu koristilo jačanje izvedbene stamine, jače diferenciranje uloga i intenziviranje scenske energije. Režijski predstava uvodi dječje igračke i nekoliko komada namještaja, s time da bi možda bila bolja bez ikakve rekvizite. To je ustvari klasičan EXIT-ovski materijal: kazalište virtuoznog glumca koje nas provodi kroz brojne facete i društvenih odnosa i društvenog nasilja. Njezin napad na luksuz i zlatnu mladež još je aktualniji nego u osamdesetima, kao što su i reakcije pojedinih ljudi u publici danas još »osjetljivije« na seksualnu eksplicitnost no u vrijeme nastanka romana (desetak gledatelja napustilo je predstavu tijekom prizora koji se bave seksualnošću).
Redateljski je moguće prizore seksualnog kontakta postaviti mnogo manje »žuto«, s jačim odmakom od petparačke retorike seksualne gimnastike, koja je i u samom romanu stalno iznova ismijavana. Upravo je atipična erotska dimenzija žudnje za intimnošću Glumčeva teksta danas još uvijek provokativna, jer smo usprkos svoj dostupnosti pornografije u medijima (ili zbog nje) kao društvo postali konzervativniji i manje seksualno slobodni. Tu je i neobična snaga ženskog lika Marijane, što nas navodi na zaključak da je mjesto predstave »Zagrepčanka« i njezinog još uvijek provokativnog, kritičkog, koliko i poetskog jezika daleko od lakih nota Male dvorane Lisinskog, gdje je premijerno izvedena. Mjesto joj je na službenim repertoarima domaćih kazališta. Tim više jer bi se bar jedan državni i gradski repertoar mogao zasnovati upravo na podršci domaćim tekstovima (kako klasičnim ili provjerenim, tako i onim najnovijim i eksperimentalnim), iz čega bi sigurno nastao i pojačan interes publike za teme i iskustva koja zajednički dijelimo i živimo.
Budnice za pravicu
Govoreći, pak, o temi disfunkcionalnog domaćeg sudstva, podjednako po pitanju manjka sankcioniranja privatizacijskog kriminala, koliko i vrlo slabog interesa domaćih sudaca za europske standarde ljudskih prava, nije slučajno da sve tri predstave mladih autorskih timova pitaju publiku o pravosudnim procedurama, upošljavaju publiku kao porotu i tragaju za novim oblicima procesuiranja zločina. Nema demokracije bez kvalitetnog, nepotkupljivog i eruditskog pravosuđa. Taj fokus mladih kazališnih generacija na jasnom prioritiziranju pravde i etičnog vrednovanja čini mi se i važnim signalom njihove društvene zrelosti.