Predstava »Slijepi pjesnik« svjetski poznatog belgijskog kazališta Needcompany gostovala je u sklopu pretprograma Rijeke EPK 2020. u HNK-u Ivana pl. Zajca. Za riječku publiku to je bila prilika za susret s jednom zapadnoeuropskom pozornicom i specifičnom poetikom redatelja Jana Lauwersa. Riječ je o predstavi premijerno izvedenoj 2015. godine, no ona je svojom temom i pitanjima koja otvara aktualna i danas. Fasciniran nekadašnjom velikom džamijom u Cordobi, koja je sada katedrala, Lauwers – u kontekstu današnje društveno-političke situacije u Europi i svijetu te izbjegličkog vala s Istoka – propituje povijest islama i kršćanstva, vodeći izvođače i publiku na svojevrsno putovanje vlastitim identitetima.

Kao inspiracija mu je poslužio arapski slijepi pjesnik i filozof Abu al ‘ala al Ma’arri iz 11. stoljeća, čiju su skulpturu 2013. godine u Siriji uništili džihadisti. U predstavi se spominje i andaluzijski pjesnik Wallada bint al Mustakfi, a Lauwers nas podsjeća i na arapskog filozofa Averroesa iz 12. stoljeća. Ova imena arapskoga svijeta Jan Lauwers uzima kao primjere vremena u kojemu su žene zauzimale pozicije moći i bile obrazovane, dok je recimo jedan Karlo Veliki bio nepismen. Budući da je u današnjoj Europi i u svijetu prisutna islamofobija, predstava »Slijepi pjesnik« ukazuje na vrijednosti, dostignuća i kulturu arapskoga svijeta koji je nekad bio vrlo napredan.

Začudni svijet

Da bi istražili pitanje identiteta u kontekstu multikulturalnosti, izvođači su se uputili u istraživanje vlastitih obiteljskih stabala. Na temelju toga nastalo je sedam portreta, osobnih priča članova Needcompanyja, koje pokazuju da identiteti nikad nisu jednoznačni nego su vrlo fluidni. Predstava počinje ulaskom izvođača u gledalište i na pozornicu, odjevenih u nešto nalik svilenim boksačkim ogrtačima, s ispisanim imenima na leđima. Kao da je izložena u ringu, prva svoju priču iznosi Grace Ellen Barkey. Ona ponavlja svoje ime i prezime, izgovarajući ih u raznolikom emotivnom registru – od navijačkog zanosa do tuge i očaja. Grace Ellen Barkey, koja svojoj izvedbi pridodaje i klauneriju, podsjeća nas da je ime naša prva identifikacija prema svijetu, premda »ono što zovemo ružom, mirisalo bi i drugim imenom«. U potrazi za vlastitim identitetom, izvođačica dolazi do svojih kineskih korijena i azijskog kulturološkog koda koji je upisan u njeno biće (predstava se istodobno i duhovito poigrava kulturološkim stereotipima). Njena priča djeluje istinito, no neki njeni elementi mogli bi biti i fikcionalni. Grace Ellen Barkey podsjeća nas i da bolest i DNK mogu biti dio našeg identiteta.

Jan Lauwers kao autor teksta u ovoj predstavi oživljava pričanje priča u kazalištu, stvarajući začudni svijet u kojemu se isprepliću realno i fantastično. Riječ je o totalnom teatru, u kojemu podjednaku važnost imaju tekst, gluma, ples, glazba, scenografija, kostimi, oblikovanje svjetla… Priča Maartena Seghersa, autora glazbe i glumca, vodi u vrijeme kad je jedan od Lauwersovih predaka izrađivao oklope i oružje u doba Godfreya od Bouillona te je s njime putovao Njemačkom gdje ih je zaprimio predak Grace Ellen Barkey – koji je tada bio gradonačelnik. Hans Petter Melo Dahl na norveškom je jeziku, obavijen scenskim dimom, ispričao svoju vikinšku povijest, dok je Benoît Gob na francuskom evocirao priču o svom ocu koji je odlazio u bordel. Jules Beckman pak, odjeven poput kauboja, na američkom engleskom istražuje svoje ruske korijene, dok Anna Sophia Bonnema donosi žensku priču s feminističkom notom. Posljednja je priča Mohameda Toukabrija, izvrsnog plesača, čije je obiteljsko stablo najdalje otišlo do djeda krojača u Tunisu. Toukabri svoj monolog izvodi na tunežanskom, ukazujući na svoju poziciju unutar zapadnjačkog društva u kojemu sada živi. Ovo je bila i jedinstvena prilika da čujemo kako poezija Abua al ‘ala al Ma’arrija zvuči u izvorniku.

Ludilo povijesti

Predstava »Slijepi pjesnik« premrežena je kulturno-povijesnim referencama – u rasponu od arapskog slijepog pjesnika do Homera, a spominju se i flamanski slikar Pieter Bruegel i Shakespeare. Predstava je i autoreferencijalna, pa se članovi ansambla pozivaju na multikulturalnost i toleranciju. Evocirajući nasljeđe arapskih pjesnika, Mohamed Toukabri reći će u jednom trenutku: »Naši pjesnici nisu i vaši pjesnici.« U toj rečenici kao da je sažeta sva podijeljenost svijeta na »naše« i »vaše«, što onda dovodi do dubokih i tragičnih razdora. A Lauwersova predstava pokazuje da smo svi zapravo i »naši« i »vaši«, jer nema monolitnih identiteta ni »čistih« jezika. U pozadini većine ovih priča odjekuju ratovi i sukobi, a »Slijepi pjesnik« aktualizira i pitanje izbjeglištva, podsjećajući da smo svi odnekud došli. Ludilu povijesti, koju pišu pobjednici i uglavnom muškarci, Jan Lauwers suprotstavlja ljubav kao jedinu istinu – jer povijest nije ništa drugo nego najčešće obična laž. Predstava završava u velikoj fantazmagoričnoj slici, koja na neki način sažima sve ispričane priče, koje mogu biti i naše priče.