Komentar Dragana Rubeše

Totalna kataklizma na TV ekranu: Bizarna je simbolika filma “Parazit” u prvoj televizijskoj večeri godine

Dragan Rubeša

Nameće se pitanje zašto nam je HRT podario siromašne žrtve poplavljenih podrumskih stanova, koje su spas pronašle u sportskoj dvorani



Samo nekoliko minuta nakon što je patetična Doris Dragović u još jednom spotu za humanitarnu akciju »Uz nas niste sami« svojoj zemlji podarila srce, na tom istom prvom programu HRT-a u prvoj TV-večeri 2021. prikazan je politički provokativan, ali dostatno precijenjen »Parazit« Bong Joon-hoa. Nije nam jasno zašto s tragedijom koja je pogodila Petrinju, Sisak i okolna mjesta HRT povezuje baš tu estradnu narikaču. Autor ovog teksta ima recimo barem nekoliko prijatelja iz Siska, koji ne priznaju tu damu kao »ambasadoricu« tragedije koja je zadesila njihov grad i okolicu.


Zašto to recimo ne bi mogli biti The Clash ili Ramonesi? Iako je njezina zemlja, u koju se toliko kune, sustavno zanemarivala tu istu Banovinu/Baniju, koliko god njezine usne krunicu molile. Uz Boga, koji čuva njezinu Hrvatsku.


Klasna borba


Bongovim protagonistima nije se, doduše, dogodio potres. Dogodilo im se olujno nevrijeme koje je poplavilo njihove podrumske stanove, kako se to često u ovim prečestim klimatskim mijenama događa našim poplavljenim stanovima i zahodima, s gejzirima od fekalija. S govnima koja su Bongovim protagonistima došla do grla. Okončali su evakuirani u još jednoj sportskoj dvorani. Zato u jednoj od ključnih scena Bongova komada vlasnica luksuzne vile u kojoj su parazitirali autorovi pauperizirani junaci, žena vlasnika IT tvrtke kao simbola novih korejskih bogataša kaže da je to nevrijeme imalo spasonosnu ulogu, jer nakon svake kiše dolazi plavo nebo obasjano suncem koje će rastjerati smog. Njoj je posve nebitno da su u toj istoj oluji brojne siromašne obitelji ostale bez domova.




Naravno, Bongova klasna borba obavijena je dostatnom dozom ambigviteta, jer se autor odnosi prema siromašnima s jednakom dozom mizantropije kao i prema (korejskim) bogatašima, čije živote oni razaraju, poput Posjetitelja (Terence Stamp) iz Pasolinijeve »Teoreme«. Zato je masakr neizbježan. Zato se Bongova crna socijalna satira poput »Domaćina« bavi monstrumima, ali ne u žanrovskim znan-fan narativima. Jer, iza svakog junakova lica krije se netko drugi. Kao da je spreman na improviziranu mutaciju. Zato se u igru kad-tad uključuje omiljeni Bongov motiv identiteta. Ki-taekovi promatraju Parkove da bi preuzeli njihovo mjesto. Metoda je sigurna i funkcionalna, ali posve shematska.


Izbačena »Nemoguća misija«


Uvijek je u igri jedan kadar previše u vječnoj repetitivnosti. One geometrijske trajektorije koje će kulminirati masakrom na dječakovu rođendanu, u kojem se njegovi akteri doimaju poput figura koje prizivaju sveprisutnog Hanekea.
U detekciji klasnih razlika Bongu možda nedostaje onaj isti žar koji krasi genijalnog Leeja Chang-donga (šifra: »Izgaranje«). S obiteljima koje se rađaju i umiru sa scenarijem.


Ostaje pitanje zašto nam je HRT podario siromašne žrtve poplavljenih podrumskih stanova, koje su spas pronašle u sportskoj dvorani samo dan prije no što je s programa izbacio »Nemoguću misiju«, zamijenivši je sa Spielbergovim »Lincolnom«. Ona valjda vrijeđa žrtve banijske tragedije. Iako nemamo ništa protiv potonjeg. Naprotiv, smatramo ga iznimnom povijesnom ličnošću. No možda je upravo sjajan akcijski komad Christophera McQuarrieja postao kolateralna žrtva, jer su za naše političare sva naša poplavljena i potresima razorena područja već odavna bila i ostala nemoguća misija.


Iako nam u ovim teškim vremenima itekako trebaju Ethan Hunt i njegove hi-tech ludorije na Himalaji, brze i žestoke. Da barem na tren zaboravimo.