Na inicijativu umjetničkog ravnatelja Koncertne dvorane »Lisinski« Dražena Siriščevića, diskografska kuća Croatia Records objavila je album »Night and Day« Tomislava Mužeka i Zagrebačkog kvarteta saksofona u kojem sviraju Dragan Sremec, Goran Merčep, Matjaž Drevenšek i Saša Nestorović. U ovom projektu koji je nastao i snimljen je još 2006., glavnu je riječ vodio Nestorović koji je priredio aranžmane, svirao sola i producent je albuma. Naime, radi se o sjajnim izvedbama jazz standarda, a on je među svim tim klasičarima najverziraniji u jazzu. Zapravo, on je jedan od naših najboljih džezista. Uz suradnju ovih glazbenika, od kojih je svaki ugledni umjetnik na globalnoj razini, rezultat nije mogao biti ništa manje od vrhunskog.

Privatni gušt

Za album su snimili jazz stanarde kao što su »I’ve Got You Under My Skin«, »Fly Me to the Moon«, »I Get a Kick Out of You«, »Learnin’ the Blues«, »My Foolish Heart«, »The Way You Look Tonight«, »You’d Be So Nice to Come Home To« i drugi. O tome kako je ostvaren CD, ali i o svojoj sklonosti prema drugim glazbenim žanrovima, za Novi list govori operni pjevač svjetskoga glasa Tomislav Mužek. »Pri odabiru skladbi vodio sam se vlastitim ukusom i željama«, rekao je. »Odabrao sam meni najdraže pjesme koje pjevaju Sinatra i drugi veliki pjevači te vrste glazbe. Od petnaestak pjesama Saša Nestorović je odabrao nekoliko za koje je priredio aranžmane i koje sam izvodio uz Zagrebački kvartet saksofona. Najprije smo probali da vidimo ide li to i možemo li se naći zajedno, jer puno mojih opernih kolega ima želju i strast za tom glazbom, ali je pjevaju impostirano, tijelom, na način na koji bi je pjevao operni pjevač, a držim da u glazbi uvijek, iznad svega, treba poštovati stil. Probali smo napraviti tih nekoliko stvari i to je fino uspjelo. Sljedeći korak je bio Big Band HRT-a za koji smo nadopunili odabir. Ja sam trebao odrediti tonalitete koji meni odgovaraju i to je bilo to.«

Do suradnje sa Zagrebačkim kvartetom saksofona, također ansamblom svjetskoga glasa koji je za svoj glazbeni i diskografski rad primio nekoliko Porina te brojne druge nagrade i priznanja, došlo je kad je Mužek u društvu prijatelja rekao da bi volio pjevati jazz, posebice s big bandom. Tada to nije bilo moguće i predložili su mu da napravi nešto sa Zagrebačkim kvartetom saksofona koji uglavnom svira klasičnu glazbu, pa bi i za njih to bilo novo iskustvo. Naime, osim Saše Nestorovića, svi u Kvartetu su isključivo klasični saksofonisti. Na koncertu u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt napravili su mali potpuri. Kvartet je odsvirao nekoliko skladbi iz svojeg repertoara, a Mužeka su najavili kao gosta. Publika je ostala zatečena jer je znala da će nastupiti Mužek, ali uz njegovo ime se uvijek povezuje opera ili talijanske kancone ili klasična glazba, a ne jazz, tako da je to za prisutne bilo svojevrsno iznenađenje. Nakon toga je ostvario suradnju s Jazz orkestrom HRT-a.

»Došao sam ih slušati kako vježbaju i prije nego je bio moj red za probu«, sjeća se. »To je takav zvuk, upravo moćno. Taj zvuk prolazi kroz kosti, kroz tijelo. Cijelo tijelo vibrira, što mi se užasno sviđa. Imao sam osjećaj kao da pjevam s big bandom Glenna Millera, kao da je to original iz onoga doba u Americi. Osjećao sam se kao doma u toj glazbi. Čim se čovjek počinje više baviti tom glazbom, otkriva da to nije samo kao – e, sad ćemo malo swingati! U toj glazbi postoji faktor improvizacije, viša razina ritmičnosti, što odlikuje jazz pjevače. Ne mogu opisati taj osjećaj. Kao da sam otvorio neka nova vrata glazbe u svom životu. To je moj privatni gušt, ali to se ne može raditi samo iz gušta, već se tome mora posvetiti cijeli život, a ja sam svoj život već posvetio operi, tako da će jazz vjerojatno ostati samo moje skriveno zadovoljstvo.«

Tajna dugovječnosti

Taj su CD snimili u jednom takeu. Samo u četiri sata u Maloj dvorani »Lisinski« snimili su dvanaest pjesama za album. Bilo je to 2006. »Važna je sama energetika s Nestorovićem i ostalim dečkima«, tvrdi Mužek. »Od početka smo kliknuli. U jednom druženju, ćaskanju, dogovorili smo se da ćemo malo zasvirati i dobili smo materijal koji nije trebalo puno dirati. Imali smo jednu ili dvije probe, i to je to. Nakon snimanja s tim smo materijalom odlazili svirati koncerte i poduzeli mini turneju. Zapravo prije toga imali smo jedan koncert u Muzeju za umjetnost i obrt, ali tamo nije bilo svih dvanaest pjesama, tek tri, četiri pjesme plus ta obrada čuvene skladbe »Una furtiva lagrima« Gaetana Donizettija iz opere »Ljubavni napitak« koju je Saša Nestorović prekrasno obradio za glas i kvartet saksofona i to je bilo to.

To nas je ponukalo da Saša napravi aranžmane za ostale pjesme. Bilo je zanimljivo jer Saša je izučeni džezist. Oni unutar Zagrebačkog kvarteta saksofona jako dobro komuniciraju i to je tajna njihove dugovječnosti. Točno se zna tko kada ima glavnu ulogu. Kad su se radili ovi jazz aranžmani, Saša je vodio glavnu riječ što se tiče stila i načina na koji se svira, kao i tempa, a opet, recimo, Sremec, Merčep i Drevenšek su vodili glavnu riječ kad bi bio klasični repertoar, kao što je primjerice pjesma »Una furtiva lagrima«. Jako dobro se nadopunjuju u repertoarima. To mi je super. Tada sam još bio relativno mlad, na početku, imao sam nepunih trideset godina. To me fasciniralo i od toga sam puno naučio.«
Odluka da pjeva i jazz repertoar zapravo nije iznenađenje. Mužek pokazuje izniman osjećaj za jazz i za ritam karakterističan za tu glazbu. »Oduvijek su mi bili srcu dragi jazz standardi i te pjesme iz američke pjesmarice – Cole Porter i kompanija«, rekao je.

»Oduvijek sam osjećao tu poveznicu, kao da pripadam tom glazbenom izričaju, kao da je to nešto iz mojeg prošlog života. To se pogotovo osjetilo kad smo na akademiji obrađivali Bernsteinov »West Side Story«, tu njegovu poveznicu s jazzom koju je uspješno integrirao u svoje kompozicije. To mi se uvijek jako sviđalo. Jest da su glazbeni puristi, klasičari, s negodovanjem gledali na miksanje glazbenih žanrova, no nikad me to nije sprečavalo da se bavim time. Naime, nisam od onih glazbenika koji su sa četiri godine počeli pohađali satove klavira, pohađati glazbenu školu i odlaziti samo na koncerte klasične glazbe.«

Enigma vrhunskog jazza

Mužek je odrastao u jednostavnoj obitelji. Majka je bila kućanica, a tata je bio zidarski meštar. Glazbu je u djetinjstvu upijao slušajući radio i ploče iz obiteljske zbirke koja je zapravo bila skromna. Na osnovi toga počeo je razvijati svoj glazbeni ukus. »Tata je radio od ranog jutra do navečer i nije se gasio«, sjeća se. »Kroz naše uši tada je prolazilo sve što smo slušali na radiju, bila to kvalitetna ili nekvalitetna glazba. U našoj kućnoj fonoteci bile su ploče Deana Martina, Franka Sinatre, Elvisa Presleyja, Raya Charlesa i Milesa Davisa, kao i nekih njemačkih pjevača. Imam i onu staru ploču »Morgen« Ive Robića, koju je objavio u Njemačkoj. To se slušalo u našoj kući, uz taj nesretni radio koji je stalno bio uključen.«
Kao šesnaestogodišnjak Mužek je otkrio da ima divan glas i dar za pjevanje i tada je započela njegova edukacija u klasično glazbenom smjeru na varaždinskoj Glazbenoj školi. U zadnjem razredu srednje škole otkrili su njegov divan glas i muzikalnost. Profesorica ga je odvela u glazbenu školu na solo pjevanje da ga profesorica koja je podučavala na toj školi ispita i procijeni vrijednost njegovog glasa. Mužek se sjeća: »Vodila me po skalama gore, dolje i rekla: ‘Gle, godinu dana buš hodal k meni na pjevanje, a tada te šaljem u Beč na akademiju, na prijemni ispit za solo pjevanje’. Sve se odvijalo upravo kako je rekla, tako da sam godinu dana nakon toga bio u Beču na akademiji.«

To je uveliko formiralo njegov ukus, a posebice interes, ali u njegovom srcu zauvijek su ostali i drugi stilovi, oni koje je zavolio u mladosti. »Svi ti glazbeni putevi koji su me doveli na klasično obrazovanje i dalje su ostali u meni«, kaže. »To je u meni duže od opere, a sada se ukazala prilika da to izađe van. Nisam se kretao samo jednim putem. Još kao dijete nastupao sam na festivalima na kojima sam pjevao pjesme raznih žanrova, primjerice pop glazbe. Dijete se imalo potrebu izražavati. Međutim, kad sam počeo studirati pjevanje, sve više su me fascinirali pjevači koji su pjevali tehnički sofisticirano. Nije me više mogao oduševiti bilo tko, nego netko tko je stvarno dobro baratao »instrumentom«, disanjem i tehnikom, bio to pjevač klasične glazbe ili jazz pjevač ili pjevač bilo kojeg žanra. To me oduševljavalo jer je značilo da se netko stvarno fokusirao na to što radi, da to radi s točnom idejom što želi, a ne sporadično – ja sad pjevam, pa kako bilo, bilo. Nažalost, ima puno pjevača koji i tako pjevaju. Nedavno je u »Lisinskom« gostovao američki jazz pjevač Kurt Elling kojeg pratim od njegovog prvog albuma koji je objavio početkom 1990-ih i koji me zapanji svakim novim albumom. Uvijek me iznova očara svojim baratanjem vokalom. Meni kao sofisticiranom pjevaču klasične glazbe ostaje enigma kako netko može pjevati na takav način.

To su te stvari koje me privlače da se, makar na neki svoj skroman način, bavim ovom glazbom. Kad je bila ta faza suradnje sa Zagrebačkim kvartetom saksofona – imali smo zajednički koncert s Big bandom HRT-a gdje smo izvodili te skladbe – razmišljao sam da bi se od toga možda moglo živjeti. Nabavio sam knjige o teoriji, improviziranju, scatanju, ali jednostavno nikad nisam imao vremena baviti se time. Osim toga, upuštam se u rizik da ne budem prihvaćen. To me privlači, ali uvijek nad jazzom visi neki tmuran oblak i mišljenje da se svaki dan morate nanovo odricati i fokusirati, fokusirati i fokusirati, a tržište je zapravo jako malo. Jako je teško živjeti od jazza, osim ako niste Kurt Elling, Brad Mehldau, Diana Krall ili Charlie Haden, ili netko drugi tko je u tom u rangu. Ne znam, da samo živim u Hrvatskoj i da moram živjeti od jazza, kako?«

Svijet za sebe

Mužek je glazbeno iskustvo stjecao u Hrvatskoj, ali i u Austriji i Njemačkoj gdje se uvjerio da nije usamljen u takvom načinu razmišljanja. Naime, povezanost klasične glazbe i jazza neupitna je, a ta se dva idioma prožimaju od samog nastanka jazza. Naime, neki elementi klasične glazbe konstitutivni su elementi jazza, od samoga početka. Primjerice Dukea Ellingtona su uspoređivali s Mozartom, Debussyjem i Bachom, a Stokowski i Stravinski govorili u da je jedan od najvećih skladatelja, ne samo u sferi jazza. Došavši 1930. u New York, Stravinski je imao samo jedan prioritet – otići u Cotton Club u Harlemu i slušati orkestar Dukea Ellingtona, a on je, pak, po narudžbi Artura Toscaninija, napisao djelo »Harlem« i to u dvije verzije: jednu za jazz orkestar, a jednu za simfonijski orkestar. Poslije ih je spojio u jednu koju su zajedno izveli New York Symphony Orchestra sastavljen od stotinu članova i Ellingtonov big band. Legendarni su edukativni koncerti za mlade koje je održavao Leonard Bernstein u cilju promicanja jazz glazbe. Puno je glazbenika koji su razmišljali na taj način.

Po tome su, primjerice, poznati Nigel Kennedy, Andre Preven, Daniel Barenboim i Frederich Gulda. »Vidio sam nedavno u Dresdenu Staatskapelle Dresden koji ima svoj brass kvintet koji su oformili ovako usput«, govori Mužek. »Oni često džemaju i imaju svoje aranžmane koji su drukčiji od njihovih standardnih. Ipak je to renomirani orkestar. Nešto slično ima i Berlinska filharmonija. Otvoreni su prema takvom, drukčijem izričaju. Njemački operni pjevač Thomas Quasthoff dobar je primjer. Objavio je dva albuma s jazz repertoarom. To mi je sjajno. Blizak mi je i mjuzikl način pjevanja, taj belting. To mi je fascinantno zato što se radi o posebnoj tehnici, toj belkanto tehnici koja ima svoje postulate, zakonitosti. Zanima me sve što je vezano za to kako mogu upotrijebiti svoj glas, a da ima drukčiju boju. Mogu to raditi uhom, ali to nije profesionalno. Mogu tako otpjevati jednu pjesmu, a potom mi opada kvaliteta. Ako to sustavno radim s tehnikom, onda je to druga priča. To je, kako bi Amerikanci rekli, »a lifetime of studying«. To nikad ne prestaje zato što je to još uvijek živa glazba koja se mijenja i svaki dan se postavljaju novi trendovi. Morate biti u tijeku i puno vremena investirati u to da budete kvalitetan jazz pjevač koji je up to date.«

U izvedbama na ovom albumu Mužek je pokazao da je up to date. »Saša Nestorović je izuzetno puno pomogao«, objašnjava. »Dao mi je smjernice, uputio me koga bi bilo dobro slušati. Otkrio mi je neke nove pjevače, čak i neke instrumentaliste. Do tada nisam znao za Mela Tormea, a on je jedan od najfinijih jazz pjevača koji su ikad postojali. To sam spoznao, kako se poslije ispostavilo, kad sam ga počeo slušati. Obožavam i Louisa Armstronga i Cheta Bakera. Način na koji je Chet Baker svirao trubu, a potom isto tako anđeoskim registrom pjevao – to mi je bilo otkriće. To je univerzum u koji ulazim, koji je fakat velik i raznovrstan. U klasičnoj glazbi nema puno raznovrsnosti. Kad pjevate na neki način, primjerice talijanskom tehnikom kojom se tako pjeva već dvjesto godina, točno se zna kako se izvodi određeni kompozitor. Nema tu velikih odstupanja. Ne smijete čak ni napraviti preveliki rubato jer vas odmah optužuju da je to manirizam, da je to talijanska provincija. No, to je svijet za sebe.«

Manipulacija mikrofonom

Među skladbama na ovom albumu puno je onih iz repertoara Franka Sinatre, iako su te pjesme pjevali i mnogi drugi pjevači, jer radi se o standardima. »Nije on napisao niti jednu od tih pjesama«, tvrdi Mužek. »Sinatra mi je fascinantan jer, slušate li njegovu frazu, to je jako sofisticirana fraza, to nije: sad ću malo biti crooner i sad ću… To je jako promišljeno, muzički jako ukusno, ima eleganciju. Čaroban je način na koji izgovara tekst. Njegova je dikcija vrhunska. Svaki pjevač klasične glazbe mogao bi uzeti Sinatrinu ploču i zapisivati opservacije na temu perfektne dikcije i fraze, kako voditi frazu. Prema mojem mišljenju, on je muzičar par excellence. Bilo je drugih pjevača koji su možda imali ljepši glas, koji su možda u nekim segmentima bili uspješniji ili nešto drugo, ali cijeli takav paket rijetko se nađe. Meni je jedna od najljepših i najomiljenija jazz pjesma ikad »My One and Only Love«, posebice u izvedbi pjevača Johnnyja Hartmana sa saksofonistom Johnom Coltraneom. Tako minimalistički aranžman i zvijezde na pojedinim instrumentima – to je vrh vrhova. Žao mi je što je nismo snimili za ovaj CD.«

Kod izvedbi standarda postavlja se pitanje pristupa tim skladbama koje su tisuću puta pjevali svi, kako u tome biti uvjerljiv ili dati nešto svoje. Mužek je pokazao da postoji razlog za njegove izvedbe, jer kroz njihovo tumačenje dao je sebe. »Držao sam se druge filozofije jer sam znao da bi to, ako pjevam američki jazz standard i želim ubaciti svoju improvizaciju ili svoje viđenje, moglo ispasti nespretno. Svaka majstorija koja se izvodi, svaki ukras, svaka virtuoznost dolazi od neprekidnog ponavljanja nečega i potrebno je ući u rutinu, a ja sebe nisam ni u jednom segmentu mogao vidjeti kao takvog pjevača. Želio sam to otpjevati svojim glasom, da se osjeti moja boja koja ne ide prema kopiranju ili imitiranju, moj Tomislav Mužek glas. Želio sam se fokusirati na notni tekst da bude čist kao u klasici i možda tu i tamo, ako osjetim da je potrebno, napravim neki elegantni ukras. Nisam se usudio upuštati u improvizacije ili scat. U izvedbi skladbe »I Get a Kick Out of You« u uvodu imam scat dionicu, ali ona nije bila improvizirana, nego napisana melodija po uzoru na onu iz izvedbe Mela Tormea.«

Mužek na svojem repertoaru ima i pjesme drugih žanrova, primjerice Stinga i Erica Claptona. Njih izvodi uz trio s kojim kontinuirano djeluje, a u kojem sviraju gitarist Miroslav Lesić, pijanist Tomislav Modrić i harmonikaš i klarinetist Mladen Kosovec. »Tu još uvijek istražujem, budući da pjevači klasične glazbe gotovo nikad ne pjevaju na mikrofon«, rekao je. »Nama je amplifikator naša rezonantna kutija i zato smo nevješti u tome. Još uvijek me fasciniraju mogućnosti koje pruža ta manipulacija mikrofonom, proučavam koliko se može, na koji se način može upotrijebiti glas, tako da sam tu još u debeloj fazi istraživanja boja. S Claptonom me povezuje njegov unplugged koncert iz 1992. za MTV. U to vrijeme svi su krenuli u to, gdje su svirali bez struje, akustično. Njegov koncert bio je jedan od prvih. Taj album, »Unplugged«, bio mi je prvi CD u životu koji sam kupio. Kad sam 1994. počeo studirati, najprije sam otišao u dućan i kupio taj CD. Obožavam njegov način pjevanja, s tim smoky voiceom. Ne mogu to imitirati, jednostavno nemam takvu predispoziciju. Pjevajući njegovu pjesmu pokušao sam upotrijebiti nježniji registar blizak tome, ali opet pazeći da ne bude kopija ili imitiranje.«

Talijanski ornament

Na Mužekovom su repertoaru i skladbe Arsena Dedića. »Postoje ljudi koji su umjetnici i oni koji su obrtnici«, objašnjava Mužek. »Postoje fantastične pjesme za koje je najprije napisana glazba, ali iz iskustva znam da su najbolje one za koje je najprije nastala riječ, tekst, i potom taj tekst inspirira kompozitora da napiše glazbu. To su prema mojem mišljenju najbolje ikad nastale pjesme. Kad u glavi imate melodiju koju zapišete i nađe se obrtnik koji će na to fino sklepati stihove – to nikad nije to. Arsen Dedić je bio jedan od onih kod kojih je tekst bio primaran. Bio je pjesnik koji se bavio i glazbom. Tekst ga je inspirirao da napiše glazbu i po tome je, prema mojem mišljenju, poseban na našim prostorima. Velik pjesnik. Poezija mu je na jako visokom nivou, kao i glazba kojom se bavio. To je tako kad se dvije umjetnosti spoje. Bio je originalan. Slušajući snimke koje je ostvario kao mlad, primjerice one s albuma »Čovjek kao ja«, čujemo da taj vokal zvuči jako lijepo i friško. To je lijepi, muzikalni, tenorski glas, no budući da je po vokaciji bio šansonjer, sustavno je upotrebljavao neke svoje manire u pjevanju, kako bi dobio na originalnosti izričaja.«

Uz spomenuti trio, Mužek izvodi raznovrsni repertoar. Pokretanju i oživljavanju tog projekta kumovao je Dražen Siriščević. »U zagrebačkom HNK-u se pripremao, čini mi se da je bio Verdijev ‘Don Carlos’, pa me marketinška služba iz kazališta pitala mogu li gostovati kod Zorana Šprajca u RTL Direktu, da napravimo reklamu za nadolazeću premijeru. Rekao sam da mogu. Zatim je došao upit bih li bio voljan otpjevati nešto. Rekao sam da je pjevati a capella u studiju bezveze, ali da bih mogao uz klavirsku pratnju, ali klavir zauzima puno prostora, pa možda uz gitaru. Nazvao sam kolegu Miroslava Lesića koji je u svim mogućim konstelacijama pratećih bendova, izvrstan gitarist, bi li me on mogao otpratiti jednu pjesmu tipa »Parlami d’amore Mariu« ili neku talijansku kanconu koja mi se tada činila zgodna. On se jako ustručavao budući da ima mišljenje da sam ja veliki klasičar. Zato je predložio da s nama ipak bude i klavirist, i tako smo već imali dvije trećine trija. Izvedba tog pjesmuljka imala je pozitivan odjek i tada se rodila ideja da nastavimo i uzmemo još neki instrument koji najbolje paše uz to, koji obuhvaća sve registre i koji je blizak našem mediteranskom glazbenom izričaju i mentalitetu, a to je harmonika. Taj adut bio je Mladen Kosovec iz ansambla Lado koji, uz to što je akademski muzičar, uz to što svira i klarinet, ima jako dobar fundus iz narodne zbirke, baštine koji nam može obogatiti svaku večer. Dovoljno je da uzme neki originalni talijanski ornament za neku napolitansku kanconu da ona zazvuči originalno, onako kako je nikad niste čuli. Budući da je izuzetan muzičar, jako se dobro snalazi u tome. Tu je ideja rođena i imali smo našu premijeru. Zapravo, to je bilo iznenađenje jer je koncert bio najavljivan kao »Tomislav Mužek i gosti« u Klovićevim dvorima na Griču. Ugodna ljetna večer, bend, talijanske kancone i oduševljena publika. Tu smo odlučili da bismo mogli i to raditi.«