RIJEKA – U novome izdanju Filozofskog teatra autora i voditelja Srećka Horvata u HNK-u Ivana pl. Zajca gostovala je palestinska književnica i sveučilišna profesorica Adania Shibli, a razgovaralo se o jeziku, šutnji, palestinskoj svakodnevici te političkoj i etičkoj dimenziji književnosti.

Odgovarajući na pitanja, nagrađivana autorica skrenula je pažnju na pitanje tišine, odnosno kako govoriti o neizrecivom, zatim što znači pisati u svijetu nasilja, na pitanja politike i odgovornosti umjetnika u kontekstu rata i ugnjetavanja te kako književnost uopće može biti čin otpora.

Čin svjedočenja i otpora

S obzirom na različite teme koje su usko povezane s pisanjem, ulogom pisca i snagom književnosti, nedavno održani razgovor (p)ostao je čin svjedočenja, kontemplacije, no i svojevrsnog otpora. Iako je u dobrome dijelu počivao na temeljima književnosti, dijalog gošće i voditelja otvorio je (i) prostor boli, onog neizrečenog, odnosno jezika koji puca pod teretom stvarnosti i šutnje koja se odbija pokoriti zaboravu.

Već u prvim minutama razgovora palestinska književnica ogradila se od titule spisateljice, istaknuvši kako nije književnica, već osoba koja – piše. U tom jednostavnom i simboličnom zaokretu (raz)otkriva se njezina suštinska pozicija: pisanje nije profesija, niti identitet koji se nosi poput kakve značke, već čin, stalni proces te »duboko« intimno iskustvo. Pisanje za nju nije ni izraz ni izričaj, već putovanje koje oblikuje, mijenja, otvara prostor susreta, s drugima, s boli, s tišinom, sa sobom. U tom smislu naglasila je važnost onoga što se ne može reći, tišine i boli koje se ne mogu artikulirati, a ta nespremnost jezika da u potpunosti prenese traumu središnji je motiv (i) njezina rada.

Šutnja kao snaga

Kako je kazala, pisanje dolazi iz tišine, no ne iz šutnje kao kakva nedostatka, nego iz šutnje kao snage; u svijetu u kojem svi vičemo kako bismo postojali, kako bi nas čuli, njezini tekstovi šapću, i upravo zato snažno odjekuju. Govorila je o trenutku kad ne zna je li u rečenici potrebno staviti točku ili zarez, što može zvučati trivijalno, ali u njezinome kontekstu taj trenutak nosi veliku težinu. Za nju, svaka riječ je pitanje, a ne odgovor, pa čak i interpunkcija – točka ili zarez – onda nosi etičku i estetsku težinu. Jedna točka može biti kraj jednog svijeta, a zarez simbol nade za nastavak. Taj interpunkcijski znak za nju postaje simbol prekida ili kontinuiteta, povezanosti ili odvajanja, što posebno dolazi do izražaja kada spominje kako je upravo jedan zarez u presudi Međunarodnog suda pravde doveo do toga da se odgodi presuda protiv izraelske vlade za potencijalni genocid. I u književnosti i u pravnom diskursu, zarez stoga može odlučivati o životu i smrti.

U tom mikroprostoru jezika, u kojemu bi drugi vidjeli tehnički detalj, ona vidi mogućnost otpora, života, smisla. Na tragu toga, i jezik, njegova struktura, interpunkcija, nisu neutralni, oni oblikuju stvarnost. I sama književnica zato jezik ne koristi, u jezik je zaljubljena – »ne koristiš ono što voliš, daruješ mu se«.

Urušena stvarnost

Autoričino djelo »Minor Detail« svojevrsni je epitaf onima koji su izbrisani iz povijesti. Njezina fragmentarnost, gotovo hladna mirnoća, čitatelja vodi narativom u kojem je ključna sila odsustvo, pa nema velikih izljeva emocija, nema eksplicitnog nasilja, a suzdržanost izaziva nelagodu. Roman donosi priču o silovanoj Palestinki 1949. godine te o mladoj ženi koja desetljećima kasnije pokušava rekonstruirati priču silovane žene. No Shibli ne rekonstruira stvarnost – ona razotkriva prostore u kojima se stvarnost urušava, raspada, u kojima riječi ne mogu dokučiti ono što se dogodilo. To nije knjiga o Palestini, podcrtava autorica, to je knjiga iz Palestine, iz rascjepa između jezika i šutnje, negdje između sjećanja i zaborava. U tom smislu, (i) njezino pisanje nije odgovor na pitanje što se dogodilo, već poziv na osjećanje onoga što nije moglo biti rečeno, što nije samo stvar sadržaja, već i forme, a tišina ostaje kao jedino nasljeđe. Forma i sadržaj neraskidivo su povezani; način pisanja postaje politički čin, pa nema odvajanja estetike i etike.

Posebno dojmljiva bila je njezina refleksija o tišini roditelja koji su preživjeli Nakbu, etničko čišćenje 1948. godine. Kako je ispričala, kao dijete je mrzila tu šutnju, htjela je da joj kažu što se dogodilo, da objasne, da artikuliraju, no kako je odrasla, shvatila je da šutnja nije bila slabost, već njihov način preživljavanja. Roditeljsko svjedočenje prema tome nije bilo u riječima, već u gestama, u tihoj brizi za stabla, u odlascima na zemlju koja više nije njihova. U tim tihim činovima odigravala se ona najdublja vrsta naracije, koja ne treba govor da bi bila moćna.

Jezik i bol

Uz govor o svome odnosu prema jeziku, o njegovim granicama, Shibli je govorila i o odnosu jezika i boli, pa naglašava kako u trenucima duboke patnje gubimo jezik; ne možemo izraziti bol dok je proživljavamo. Kako smatra, tišina zapravo nastaje kad jezik zakaže, a iz te tišine i ona piše – ne protiv jezika, nego iz njegove pukotine, iz njegova nedostatka, stvarajući prostor za ono neizrecivo.

Govoreći o Palestini, Shibli je odbila ideju pisanja o Palestini, jer kako smatra, ona ne piše o njoj, nego iz nje, s njom, unutar nje. Palestina onda za nju nije samo mjesto, to je etička pozicija, stanje svijesti, stalno svjedočenje patnji i pokušaj da se ta patnja ne reproducira dalje. Autorica govori o palestinskoj stvarnosti kao o prostoru izbrisanog, izbrisane povijesti, prisutnosti i identiteta, pa i nasilje nije samo ono fizičko, već i simboličko i epistemološko, koje briše tragove postojanja. Iako je književnost tu da njome vrati ono izbrisano, književnost, kaže, nije sredstvo, jer ona ne piše da bi prenijela poruku, niti da bi bila glas onih bez glasa – književnost je ljubav, a ljubav se ne koristi, ona se daje. Zato, kad piše, ona ne piše iz obaveze, već iz ljubavi prema jeziku, prema tišini, prema ljudima koje je izgubila i koje »nosi«.

Alat za obrazovanje

Dio razgovora bio je posvećen iskustvu njezina predavanja na sveučilištu Birzeit. Kako je objasnila, tamošnji studenti, često iscrpljeni od svakodnevnih egzistencijalnih borbi, u filozofiji nalaze prostor za slobodu, za razmišljanje i imaginaciju. Uspoređujući iskustvo predavanja u Palestini s onime u Velikoj Britaniji, Shibli pojašnjava kako je filozofija u kontekstu okupacije nešto živo, urgentno, pitanje preživljavanja. Baš zato oni studenti koji proučavaju Foucaulta i njegove ideje o nadzoru to ne rade teorijski; oni žive okruženi izraelskim nadzornim kulama. Kako se prisjetila, jedan od njezinih studenata održao je predavanje o Foucaultu ispred izraelske stražarske kule u Hebronu, pretvorivši tako simbol okupacije u alat za obrazovanje. Kad se predavanje o nadzoru situira pokraj stvarne izraelske stražarske kule u Hebronu, ocjenjuje, teorija i praksa se spajaju, no ne da bi to izazvalo bijes u studenata, već da bi se igrom, znanjem i smijehom simbolično suprotstavili režimu nadzora i kontrole. Tako i samo obrazovanje (posta)je čin otpora, a znanje čin oslobođenja.

Osvrnuvši se na Horvatovo pitanje o prostoru Mediterana i mora, Shibli naznačuje kako je more, paradoksalno, istovremeno najbliže i najdalje Palestincima, toliko blizu i toliko daleko, pa ostaje simbol čežnje. Govorila je o generacijama koje nikada nisu dotaknule pijesak, koje sanjaju more, o obiteljima koje rade cijelu godinu da bi možda dobile dozvolu da idu na more, a neki i umiru pokušavajući doći do njega. Iako je more za mnoge simbol slobode, za Palestince je ono često granica, barijera, simbol nečega izgubljenog. More je tako postalo mit, opsesija, rana. Kad i sama gleda more iz Rijeke, govori, za nju to nije samo turistički doživljaj, to je kontakt s domovinom, s istim valom, istim zrakom, istim ribama koje plivaju od Gaze do Jadrana. Prema njoj, more nas ne dijeli, ono nas povezuje. Sama priroda ne dijeli se po nacijama, jer ista voda zapljuskuje i Jaffu i Rijeku. U tom kontekstu voda može biti i simbol maštanja o nekim novim oblicima zajedništva.

Nova vizija života

Na kraju, dotaknuvši se i pitanja suživota i mogućnosti zajedničkog života Palestinaca i Izraelaca, književnica je odbacila ideju suživota koji se temelji na nasilju, dominaciji, privilegiju. Istaknula je da ne sanja Palestinu kao još jednu naciju, državu, još jedan represivni aparat, nego Palestina za nju mora biti prostor etike, mjesto koje ne ponavlja nasilje koje je nad njome učinjeno. U tom smislu, njezin pogled nije samo literaran, nego duboko politički – ali ne u klasičnom smislu politike, nego u smislu stvaranja drukčije vizije života.

Dugi, iscrpni, različitim detaljima i smjernicama obogaćeni monolozi palestinske književnice kojima je tematsko-problemski razlagala, odgovarajući na jasna i problemski višeznačna pitanja Horvata, nisu bili nekakva obrana Palestine s obzirom na aktualno stanje o kojemu iz medija možemo svjedočiti svaki dan, već ukazivanje na njezinu bol, svojevrsno utjelovljenje njezine boli, ljepote i one uvijek prisutne, spomenute i nužne, tišine. U svijetu koji zahtijeva jasnoću, poruku, funkciju, Shibli stvara prostor pitanja, neizvjesnosti, kao i nježnosti. I time njezina književnost, njezina tišina – postaju najsnažniji mogući odgovor (na ono što nas okružuje).