U Galeriji »Josip Račić« u Zagrebu postavljena je izložba »The Apple Shrinking« respektabilnog hrvatskog slikara, strip-crtača i muralista Stipana Tadića koji od 2018. živi u New Yorku. Riječ je o prvoj Tadićevoj izložbi u Zagrebu otkako živi u Sjedinjenim Američkim Državama, a predstavili su je sam autor i Branko Franceschi, ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, koji je ujedno i autor koncepcije i kustos izložbe. Tom prigodom Stipan Tadić naglasio je kako je odabranim radovima želio predstaviti presjek svog stvaralaštva otkako je došao u New York. Brojna likovna publika tako je imala priliku doživjeti njegove slike nastale za vrijeme studija na Columbiji, među kojima je i »Soba« – ulje velikog formata iz 2021. koja prikazuje umjetnikovu sobu u East Villageu gdje je živio s jednom kineskom obitelji.

»Autoportret s brzom hranom« je prva slika koju je naslikao kad je stigao u New York, a za akvarele su ga inspirirale šetnje praznim ulicama New Yorka u vrijeme pandemije COVID-a 19. Svaki izloženi rad ima neku svoju priču i obuhvaća jedno razdoblje umjetnikova života u New Yorku. Ljubitelji umjetnosti u njima će moći uživati do 5. veljače, a među prvima ih je vidio i slikar Zlatko Kauzlarić Atač, profesor na ALU-u u Zagrebu u čijoj klasi je Stipan Tadić diplomirao.

Neoekspresionizam

U popratnom tekstu Branko Franceschi se prisjeća:

»U postavu izložbe ‘Okruženju usprkos’ u povodu 150 godina osnutka Hrvatskog društva likovnih umjetnika kojom su objedinjena djela članova nastala tijekom cjelokupnog razdoblja djelovanja društva, uz sliku ‘Dolazak Hrvata’ Josipa Franje Mückea iz 1867. postavio sam sliku »5. kolovoza« Stipana Tadića iz 2017. godine. Cilj je bio zorno predstaviti promjenu predodžbe nacionalnog osjećaja. Iako razdvojeni razdobljem od stoljeća i pol, te svim društveno-estetskim promjenama koje su se u međuvremenu događale, oba su slikara krenula od motiva idiličnog pejzaža, općeprihvaćene ideje o ljepoti pitomog hrvatskog kraja, zelenih ondulirajućih obrisa, modrih voda i neba. Tu svaka sličnost prestaje. Mückeovi ‘Hrvati’ plemenita su i uljuđena grupa naočitih muškaraca i žena, uredno odjevena i raspoređena u staloženu kompoziciju dok kontempliraju kako će u tom bogomdanom i netaknutom prirodnom okruženju izgraditi svoju pravednu državu. Na Tadićevoj slici nazvanoj po ključnom datumu, a sada prazniku koji slavi nacionalno oslobođenje i državnost, Hrvata nema, ali ima njihovih tragova. Cijelom dužinom donjeg dijela slike prizori su krajolika kao u vremenu i prostoru neprekidnog gradilišta, razrovanog bagerima i urešenog mobilnim zahodima. Pogled se otvara nad apartmanskom gradnjom već zapunjene pitoreskne uvale i šumovite brežuljke, a u dalekom planinskom lancu koji primorski pejzaž zatvara poput Velebita, bezglasna erupcija vulkana kao da protestira. Od idealizma kojom je Mückeova generacija sanjala državotvornost, povijest nas je dovela do cinizma Tadićeve generacije koja je živi u svim njezinim devijacijama. Kad sve prebacimo u estetske kategorije likovnosti spajajući povijesno s recentnim stvaralaštvom, od Mückeovog neoklasicizma dospjeli smo do Tadićevog neoekspresionizma.«

Kroničar kurentnih zbivanja

Franceschi zatim podsjeća da iako je Stipan Tadić na domaćoj likovnoj sceni zarana izgradio respektabilnu poziciju, svoju umjetničku ambiciju i interese od 2018. godine nastavio je u New Yorku, poslovičnom globalnom središtu umjetnosti i umjetničkog tržišta, gradu koji zahvaljujući njegovoj sveprisutnoj medijskoj slici svi na svijetu pomalo osjećaju vlastitim domom.

»Izložba ‘The Apple Shrinking’ zasnovana je na slikama koje je Tadić izveo u razdoblju pandemije COVID-19 koja je u potpunosti izmijenila atmosferu grada koji nikad ne spava, a fokus pažnje njegovih građana preusmjerila od blještavila velegradskog života na svakodnevicu neposrednog susjedstva. I to je upravo ono što vidimo u gotovo dnevničkim zapisima koje predstavlja u Galeriji »Josip Račić«. Tadića generalno govoreći resi zanimanje za stvarnost koja ga okružuje, a njegova izrazita pronicljivost i sposobnost da izborom motiva i koncipiranjem kompozicije u segmentu svakodnevice koji slika iznese puno dublje viđenje stvarnosti od onog što oko neposredno vidi, čine ga vrsnim kroničarem kurentnih zbivanja. Tadić je u New York došao kao potpuno formiran umjetnik. Ništa se u njegovom likovnom jeziku nije promijenilo, samo su zagrebačke motive u opusu ovog slikara neposrednog okruženja zamijenili oni lokalno njujorški.

Uz ispražnjene gradske prometnice, trgove i divovske stambene zgrade utonule u sumornu atmosferu civilizacijskog zastoja, najmarkantniji dio dosadašnjeg njujorškog opusa čine prikazi života i portreti Tadićeve generacije. Ovi blijedi, neveseli, pomalo zapušteni mladi ljudi – među prikaze kojih je smjestio i svoj autoportret – snalaze se u ravnodušnom velegradskom okruženju okrenuti preživljavanju, vlastitim ambicijama, brigama i radostima. Portreti su, kao i eksterijeri i interijeri, izvedeni jednostavno, jasno i deskriptivno na granici ilustracije i dobrohotne karikature koja se u pojedinim slučajevima razvija u svojevrsni psihotropni ekspresionizam, blizak kurentno popularnom trendu neoekspresionizma koji je osvajanjem prestižne nagrade Carnegie 2013. godine u američkoj i svjetskoj umjetnosti najavila njujor­ška slikarica Nicole Eisenman. No, Tadić se u Americi rijetko bavi složenim civilizacijskim i društvenim metaforama, njegov fokus se zaustavlja na transpoziciji i fiksiranju svakodnevnog tijeka stvarnosti u zaustavljeni i potencijalno vječni medij slike.

Tadić je svjedok i sudionik, nije aktivist. Za njega je društveni diskurs naracija o zatečenom stanju koje ima i neke poetske trenutke, a ne pitanje političkog angažmana umjetnika. Stvarnost bilježi gledajući je iznutra, bez komentara, ali se i bez deklarativne agende izborom tema i motiva usredotočenih na neposredno osobno iskustvo jasno i generacijski solidarno postavlja prema aktualnom društvenom trenutku. Njegova pozicija bliska je ikoničkom gastarbajterskom ciklusu koji je Dragutin Trumbetaš, i sam gastarbajter, izveo s neprikosnovenom uvjerljivošću osobnog iskustva. Kod njega je Frankfurt, kao i Tadiću New York, samo scenografija ljudskih sudbina koje u nepatvorenosti prikaza postaju najboljim komentarom onodobnog njemačkog gospodarskog čuda. Druga kreativna paralela koju želim istaknuti je slika »Prehrana« Marijana Detonija iz 1937. godine, na kojoj je slikar zemljašku programsku agendu narodne umjetnosti iz koje se razvio fenomen Hlebinske škole, uspješno prilagodio temi urbanog siromaštva izvodeći likovno i interpretativno kompoziciju koja se i osamdeset godina kasnije doima suvremenom. Ova dvojica slikara u likovni su jezik, kao jedni od mnogih umjetnika, nesvjesno ili programski unijeli avangardistički koncept spajanja elitističke i pučke umjetnosti, oblikujući današnju vizualnu kulturu u kojoj je taj spoj jedna od ravnopravnih mogućnosti likovnog izraza.

Pristup likovnosti

Tadićev pristup likovnosti u dobroj je mjeri oslonjen na snažnu povezanost stripa i ilustracije koji se u omladinskom tisku prepliću još od sedamdesetih godina i autora Novog kvadrata, a kakva se danas manifestira u radu šarolike grupe vizualnih umjetnika okupljenih oko platforme Komikaze koja promovira estetiku novog stripa i njezin utjecaj na suvremeno slikarstvo. S druge strane, Tadićeva kurentna izvedbena manira bliska je autsajderskoj umjetnosti kojom je uvriježeno obuhvaćena raznorodna grupa mahom akademski neobrazovanih umjetnika koji svoje likovno nadahnuće pronalaze u figurativnoj pučkoj, narodnoj ili urbanoj umjetnosti ili uopće umjetnosti koja se u interpretaciji stvarnosti ne opterećuje povijesno utvrđenim oblikovnim konvencijama kao što su perspektiva, anatomski verizam ili metijersko savršenstvo. Dojam je da se deset godina nakon diplome na Atačevoj slikarskoj klasi zagrebačke ALU, Tadić nastoji što više udaljiti od bilo čega naučenog o slikarstvu, stavljajući naglasak na osobna izvankurikularna interdisicplinarna iskustva kakva je njegovao u stimulirajućem multidisciplinarnom okruženju Autonomnog kulturnog centra Medika, paralelno radeći kao slikar, ilustrator i autor stripa. Sada je uronjen u globalni melting pot New Yorka u čijem profesionalno ambicioznom i ekonomski izazovnom okruženju brusi svoju stvaralačku osobnost«, napisao je Branko Franceschi.