RIJEKA  Vezano za prošlotjednu raspravu o odnosu kreativnih i kulturnih industrija i prave kulture, što god to značilo, te o tome može li se privredni razvoj temeljiti na kreativnim i kulturnim industrijama, bilo bi možda oportuno podsjetiti na nekoliko stvari. Prvo, te su industrije i na razini Europe prepoznate i priznate kao sektor, jako su razgranate i stalno rastu. Ne vrijede, stoga, za sve djelatnosti unutar sektora isti zaključci. U razgovoru s nekim domaćim dizajnerima i kreativcima tog tipa često se nameće zaključak koji je stoga već gotovo postao opće mjesto, a to je da je teško biti produkt dizajner u zemlji – bez produkta. To je zapravo temeljna stvar i sukus priče: ako nema »masovne« proizvodnje, ili barem nekakve proizvodnje, odnosno nema dovoljno proizvodnje, koja je k tome zainteresirana da uposli dizajnere, onda oni, logično, nemaju što raditi, na čemu se razvijati, niti u kontinuitetu nadograđivati.

Dizajnirani proizvod

Puno toga ostaje na razini maketa. To su spojene posude, jedno povlači drugo, spiralno se podiže ili surva. Pokušavaju nešto sami, ulaze u područje artizanstva; s jedne strane bježe od loše masovnosti i kiča i ne žele pristati na bilo što, a s druge se vapi za angažmanom koji bi ostvario puni potencijal. Ovo povlači već također prožvakani zaključak da je potrebno imati proizvodnju, proizvodnu bazu kao temelj svega, da bi se onda iz tog sekundarnog sektora razvili tercijarni, kvartarni… A kod nas je proizvodnja, u odnosu na ono što je bilo, desetkovana, pogotovo ona koja obuhvaća sve komponente i ne oslanja se na uvoz. Jer, ako npr. tekstilna industrija radi lohn poslove, poslove dorade, a ne ulaže u dizajn, odnosno ne postoji svijest da je samo dizajnirani proizvod – proizvod dodane vrijednosti, onda naravno nema ni posla za one koji su školovani da osmisle izgled tog proizvoda i udahnu mu posebnost u duhu vremena, a da ne govorimo o etičkoj funkciji dizajna koji u svojoj prvotnoj, utopijskoj i revolucionarnoj bazi, narod uči lijepom i dobrom.

Ako dakle domaća privreda, čiji okvir diktira i politika, nema ideju o potrebi takvog ponašanja, pa makar i na »tom omraženom tržištu«, onda oni koji o proizvodu misle – žive i rade negdje drugdje, a mi tek ili isporučujemo sirovinu, ili se rade poslovi niže razine složenosti i onda uvoze gotovi. Isto je i s drvnom industrijom: ako se isporučuje samo sirovina, drvna građa, ili pak proizvod koji se radi po špranci, izostaje potreba za dizajnom, pa onda i za ljudima koji su u stanju to raditi, što znači da izostaje i potreba za tim tipom naobrazbe, odnosno naobrazbom općenito. A kad smo već kod naobrazbe, kakva je to naobrazba? Naravno, prvo specijalizirana, bez toga nema ništa, ali uvijek u kontekstu široke opće kulture koja podiže svijest o mogućoj promjeni društva i svijeta oko nas; one koja ne guši revolucionarnu svijest i koja gleda i onkraj društveno-političkog okvira. To je vječna snaga avangardnih pokreta po kojima se i danas sve zove: otvorena forma, potencijal za promjenu, eksperiment…

Etička funkcija

Da se vratimo na problem: bez proizvodnje koja dakle ima cijelu svoju vertikalu, pada i razina uposlenosti, prvo visokoobrazovanih, a onda i svih kadrova, razina dohodaka, ali i sam banalni profit i tržišni udio, jer se na globalnom tržištu uvijek teško boriti s poluproizvodom koji svatko – za još manje novce – može proizvesti. Naše je društvo pogotovo nasjelo na koncept koji se gurao iz centara kapitala, da se ništa ne isplati i da je sve negdje već napravljeno. Tako je pao standard, kvaliteta života, kao i svijest o vezi estetskog, etičkog i funkcionalnog, što je upravo dizajn u svoje najbolje vrijeme promicao, i to u doba rasta masovne kapitalističke proizvodnje koja ga je dakle, treba to reći, omasovila i svim tim predmetima izniklim iz tradicije škole Bauhausa pa nadalje omogućila da uđu u građanske domove diljem svijeta.

To je doba prosperiteta, države blagostanja, kada je kod nas bio socijalizam, a vani čak i kapitalizam, ali u nekoj svojoj ranijoj i naivnijoj fazi. A tek arhitektura, kojoj po definiciji odgovara plan, gotovo državni planer koji će javnim prostorima upravljati »na veliko«. Razmrvljene privatne čestice za arhitekta su same po sebi izazov, a razmrvljene politike (preko)brojne lokalne samouprave, što je slučaj kod nas, gdje svako vodi neku svoju politiku, još i veći… Kod nas se nažalost u jednoj fazi, ali ključnoj, planiranje posve odbacilo jer je, kao, podsjećalo na bivši sistem pa svjedočimo urbanističkom kaosu. Da se ne govori o situaciji u turizmu u kojem je nekadašnje avangardne komplekse zamijenila apartmanizacija, gdje se stilovi, ukusi ili neukusi na različite načine miješaju, negdje možda zgodno i spajaju, ali i brutalno odbijaju. Tako je, da se našalimo, i brutalizam dobio novo značenje. Javlja se i krupni privatni kapital koji tu i tamo – kao đonom – označi prostor, uz neke lijepe iznimke koje, da budemo pošteni, više i nisu tako rijetke. Ima ih. O svemu tome se naravno puno govori, pišu knjige i kritika apsolutno stoji, ali sve je to već poznato, i već se odavno Florida odmaknuo od svojih koncepata: oni su passé, ali već je i kritika same kritike passé… No ipak, unatoč tome što se ponavljamo, na sve to treba stalno i ustrajno podsjećati.