RIJEKA – Uoči gostujuće hit komedije » Pokopaj me nježno« Teatra Kerekesh u Rijeci, 30. listopada u 20 sati u HKD-u na Sušaku, razgovaramo s Ljubomirom i Janom Kerekešom.

Popularni Kerekesh Teatar ovom predstavom nastavlja niz uspješnih i pitkih autorskih komedija u kojima se bavi zabavnom stranom života i takozvanih običnih ljudi. U predstavi glume Jan Kerekeš, Ljubomir Kerekeš, Draško Zidar, Goran Koši, Matko Knešaurek i Mijo Pavelko, a tekst i režiju potpisuje Ljubomir Kerekeš.

U Rijeci je upravo izložba legendarnog »Alana Forda«. Niste li i vi bili vjerni sljedbenik tog kultnog stripa, budući da u nekim vašim rukopisima te scenskim nastupima prepoznajemo tu sociološko-sarkastičnu nit koja nerijetko ode u smijeh do suza?

Ljubomir Kerekeš: Tako je, ja sam ta stripovska generacija – ljubitelj i kolekcionar »Alana Forda«, »Zagora«, »Dylana Doga«… Zasigurno da su imali velik utjecaj na mene, kao i sva druga literatura s humoristično-sarkastičnim predznakom. Likovi u mojim autorskim komedijama snažno odražavaju, prije svega, probleme malog čovjeka, prožimajući ih kroz ljudsku uskogrudnost, ograničenost, a nerijetko i glupost. Ipak, u svakom tekstu svaki lik doživljava i svoju katarzu i nekako se uvijek iz njega izvuče samo ono najbolje, što ostane potom i gledatelju u memoriji nakon izvedbe. U komedijama se uvijek nastojim baviti najaktualnijim društvenim, ekonomskim i političkim problemima, jer ipak se nekako publika najlakše s njima poistovjećuje. Danas imamo oko nas puno likova iz »Alana Forda«.

Otac i sin

Mnogi kazališni znalci vele da je izuzetno teško napisati dobru komediju. Kako biti i smiješan i pametan?

Ljubomir Kerekeš: Ja bih rekao možda i najteže, kada se radi o dramskom tekstu. Ljudi često ne shvaćaju ili shvaćaju olako činjenicu da je zapravo »nasmijati ljude« ono najteže. Ne samo za tekstopisca, već i za redatelja koji postavlja predstavu, pa tako i glumca. Istovremeno, u dramskoj umjetnosti nije poanta samo nasmijati, već i ostaviti neku poruku, odnosno kombinirati humor i sarkazam s poantom, s nečim što će publiku na kraju predstave ostaviti da propitkuje – i sebe i društvo oko nas. Da nije tako, komedije na kazališnim daskama pretvorile bi se u čisti showbiz, stand-up. Nadamo se da do toga ipak neće doći.

Vaš otac ima impozantnu biografiju, ali je sin u kreativnom životnom naponu. Imate renomirani heavy metal bend, pjevate, glumite u Teatru Kerekesh, u raznim televizijskim serijama, na filmu, ali i u izvrsnim gostujućim produkcijama. No, ukupno gledajući, očigledno je da relacija otac i sin Kerekeš besprijekorno funkcionira. Koliko vam je otac pomogao, a koliko odmogao po pitanju neposrednog utjecaja na neke vaše važne odluke?

Jan Kerekeš: Izuzetno mi je pomogao. Tata i jest idejni začetnik Kerekesh Teatra, cijele naše kazališne trupe kojoj je do gotovo svakog kutka Hrvatske i šire gdje gostujemo prvi utabao put upravo on sa svojom legendarnom monodramom »Dimnjačar«. To je ujedno i najizvođenija predstava u Hrvatskoj, a na daskama je tata igra od 1992. godine. Dakle temelji Kerekesh teatra, koji je formalno osnovan 2014. godine, postavljeni su i davno prije toga. Za svaku važnu odluku koju danas donosim u poslovanju Kerekesh Teatra, obavezno se konzultiram s tatom jer on ima ono što meni nedostaje – to je prije svega bogato dugogodišnje iskustvo, a ja imam ono što njemu nedostaje… Tako da se savršeno nadopunjavamo. Bit će tako, pretpostavljam, tijekom cijelog njegovog radnog vijeka.

Izazovna i teška vremena

Čega se danas najradije sjetite iz te vaše međusobne simbioze na kazališnim daskama? Sigurno postoji neka nezaboravna scena koju pamtite, bilo da je smiješna ili tužna.

– Nama se doslovno takve scene događaju na tjednoj, da ne kažem na dnevnoj bazi. Svaku izvedbu možemo pamtiti po nečemu nama značajnom, što nam je obilježilo taj trenutak. Zabavne su uvijek one scene gdje nam smijeh na daskama zna »pobjeći«, a tužne su one kada se s nekom ulogom ili nekom situacijom u danom trenutku možemo poistovjetiti. Uvijek je više onih zabavnih i to nam je drago! Često se na sceni ne smijemo pogledati da ne prasnemo u smijeh, a »najteže« snimanje bila nam je najava za gostovanje predstave u Frankfurtu. Pokušali smo snimiti najavu na hrvatsko-njemačkom više od 20 puta. Sve je naravno na YouTubeu, samo upišite: »Ljudi, dolazimo u Frankfurt«.

Pretpostavljam da Teatar Kerekesh funkcionira kao i sve manje obiteljske tvrtke. Umjetnička organizacija ili kreativna firma više-manje na slobodnome tržištu imaju isti cilj. Ima tu hrpa posla kod vas: nove predstave, infrastruktura, probe, ljudski resursi, gostovanja, tehnika, računovodstvo, pa sve to uz aktualnu koronakrizu. Tko je za što zadužen kod vas u Teatru Kerekesh ?

Jan Kerekeš: Moramo reći da su ovo najizazovnija vremena u kojima smo se našli od osnutka. Ova godina je definitivno, složit će se svi kazalištarci, najteža ikad. Ograničenja koja su postavljena u kazališnoj djelatnosti znatno nam otežavaju poslovanje, prvenstveno s financijskog aspekta. Nemamo taj luksuz ili taj privilegij da znamo da ćemo moći svaki mjesec isplatiti svakom radniku njegovu plaću bez ikakvih poteškoća. Ipak, moramo kazati da smo u Kerekesh Teatru uspjeli do sada izvršiti sve obveze prema svima i nadamo se da će tako biti i dalje, jer sezona će biti opet jako teška i u mnogočemu nepredvidiva. Imamo stalno zaposlenih šest osoba u tehnici, marketingu, knjigovodstvu i računovodstvu, a konce u rukama drži umjetnički voditelj (moja malenkost).

Imamo više od 20 stalnih suradnika, većinom profesionalnih akademskih glumaca, a tata u Kerekesh teatru ima ulogu izvršnog producenta i kazališnog savjetnika za sva važna pitanja. Uspjeli smo zadržati tu obiteljsko-prijateljsku atmosferu u našem malom teatru, a snovi o velikom kolektivu ne jenjavaju i zasigurno će se ostvariti u sljedećih 5 do 10 godina.

Iskustva s riječkom publikom

Vratimo se predstavi »Pokopaj me nježno«. O čemu se zapravo radi?

– Ova komedija Kerekesh Teatra bavi se deficitarnim zanimanjem – grobarima. U selu Strahlinec direktor Puh je otvorio vrata pogrebnog poduzeća i mrtvačnice »Pokopaj me nježno«. Uz njegova, na sve načine ograničenog asistenta Mišaka, na javni natječaj za posao grobara javili su se Bosanac rovokop Meho Puzić, Albanac slastičar Izmet Haljimi, mekani fizioterapeut Robert Fotić i gluhonijemi Miljenko Pavelić. Pripreme za prvi sprovod mogu početi, a pokojnik je – dobrovoljac.

Prvi put je izvodite u Rijeci? Kakva su vaša iskustva s riječkom publikom?

– S riječkom publikom uvijek imamo samo pozitivna iskustva – pune dvorane i nasmijanu i zadovoljnu publiku. Kajkavsko narječje, koje prevladava u našim predstavama, riječkoj publici ne predstavlja nikakvu prepreku, čak štoviše – mislimo da uživaju u tom bogatstvu hrvatskog jezika i različitosti. Predstavu »Pokopaj me nježno« prvi put izvodimo u Rijeci i mislimo da neće nikoga ostaviti ravnodušnim, a sigurni smo da ćemo sve prisutne jako dobro nasmijati, da barem na 90 minuta zaborave na sve probleme, viruse i bolesti.